Zagrebački Sandorf objavio je nedavno roman “Novi dan” grčkog pisca Nikosa Hrisosa, koji je rođen 1972. godine u Ateni. Ovo je prvi roman ovog autora objavljen u Hrvatskoj, koji je s grčkog prevela Mina Radulović. Objavljen je u prestižnoj Sandorfovoj biblioteci “Adventure”, u kojoj su, primjerice, objavljena dva remek-djela Antonija Lobo Antunesa: “Sjaj Portugala” i “O prirodi bogova”, ili roman “Vrijeme rasapa” nigerijskog nobelovca Wolea Soyinke. Ovo je drugi roman Nikosa Hrisosa. Uz ovaj, objavio je 2009. godine “Tajnu posljednje stranice”. Hrisos je nedavno, 10. lipnja ove godine, gostovao u Zagrebu u sklopu Sandorfove književne manifestacije “Mini maraton”, koji je ove godine za temu imao europsku književnost i društveni angažman, gdje je predstavio svoj roman. Inače, “Novi dan” je 2019. godine dobio Nagradu Europske unije za književnost, što u principu, uzimajući u obzir labave i čudne kriterije prilikom dodjele ove nagrade, pa i neke nagrađene romane koje sam dosad pročitao, ne znači baš mnogo, jer ova nagrada, po mojemu mišljenju, ima naglašen estradni karakter, gdje se malo previše za moj ukus favorizira politička i svaka druga korektnost.

Radnja “Novog dana” odvija se većim dijelom u današnje vrijeme u Luci, tromilijunskom velegradu, i vrlo lako se da prepoznati da se iza tog toponima krije Atena. Luka je podijeljena na sektore, a sektori na blokove. Ova stereotipna i predvidiva arhitektura grada ostavlja pomalo dojam nedovršenosti i površnosti. Također, brojni dijelovi romana opisuju kaos i nered po ulicama, karakterističnim za Grčku nakon financijskog sloma, a u istom kontekstu možemo promatrati i uspon krajnje desnice koja u romanu igra vrlo važnu ulogu. Ovaj alegorijski okvir, koji je po mojemu mišljenju suvišan, nije dosljedno proveden s obzirom da su ostali toponimi i zemlje koje se spominju stvarni (Rumunjska, Italija, Napulj, Pariz...). A pomalo je i nepotreban jer je i radnja romana jedna velika, hiperrealistička alegorija o Isusu Kristu, odnosno o tajanstvenom Sebastijanu, oko kojega se vrti radnja Hrisosove priče. Imamo, dakle, alegoriju koja se odvija u alegorijskom svijetu, a to također odstupa od autorova prauzora - od četiri kanonska evanđelja.

Odmah na početku Hrisos daje neobičan opis svoga glavnog junaka, vrsnog pripovjedača koji, primjerice, koristi dvoje različite naočale koje mu podjednako mute vid, a služe mu tome da njima “mijenja perspektivu”. Svoj postupak Sebastian pojašnjava stihovima Dylana Thomasa: “Pod nebeskim znacima blaženi su oni koji nemaju ruke, jer su njihove šake čiste. I baš kao što duh bez duše ne podliježe svojoj samoći, tako i oko slijepca vidi savršeno!”.

Zaplet romana započinje kad trojica mladih neonacista napadnu beskućnike i brutalno ubiju Sebastijana, kojega su najprije polili benzinom pa zapalili. Neonacisti su indoktrinirani govorima njihova “vođe” (“Govornik je visok, uspravan, sijede kose i s kožom neprirodno bijelom...”), gradonačelnika Luke, koji od svojih sljedbenika traži da “pronađu u sebi hrabrost pravog života i oslobode grad od smeća”. To “smeće” su zapravo brojni beskućnici, čiji se broj iz dana u dan povećava zbog financijske krize koja je pogodila zemlju, što je također neskrivena aluzija na Grčku. Jedna od strana ovog društvenog fenomena, beskućnici, u romanu je sjajno prikazana, dok je druga, svijet neonacista, nažalost, ostala nedorečena. Jedan od nasilnika koji su sudjelovali u Sebastijanovu ubojstvu, po tom upitnom Hrisosovu hiperalergijskom ključu, zove se Horor, a drugi Pavao, koji je zapravo i pripovjedač ovog iznimno opsežnog romana i ujedno i najmlađi od trojice neonacista. Pavao nakon Sebastijanova ubojstva osjeća grižnju savjesti, pa kao svojevrsni čin iskupljenja pokušava saznati sve o ubijenom beskućniku. Na jednome mjestu u romanu pokušava objasniti tu svoju opsesiju: “U svakom slučaju, nemoguće, nezamislivo, nepojmljivo je žaliti za nekim, biti u žalosti zbog smrti čovjeka za čiju egzistenciju do jučer nisi znao i za koga te ne vezuje niti jedno sjećanje; pa ipak njegovi posljednji trenuci opsjedaju moj san i javu i ja moram saznati sve u vezi s njim, ukoliko želim da moj bol bude konkretiziran i da se izbavim od ludila koje mi kuca na vrata”. Pavao je zapravo reinkarnacija svetoga Pavla, koji je od progonitelja kršćana postao njihov gorljivi pristaša.

Pavao se zbliži s četvoricom Sebastijanovih prijatelja - Bivšim, Markonijem, Lakijem i Janisom - te ih uspije nagovoriti da mu ispričaju vlastitu priču o Sebastijanu, kao i to na koji su se način našli među beskućnicima, što ovom romanu daje dodatnu dubinu. Sudbina jednog od Sebastijanovih “evanđelista”, Markonija, je paradigmatska: Markoni je bivši mornar, telegrafist, koji je ostao bez posla jer je njegovo zanimanje zbog razvoja tehnologije postalo suvišno. Markoni svoj iskaz započinje jednom za beskućnike amblematskom rečenicom: “Sjećanje nije dar već prokletstvo”. Ti iskazi, koje Pavao snima, obuhvaćaju veći dio romana, uključujući i Sebastijanove priče koje njih četvorica prepričavaju po sjećanju. Radi se o različitim pričama, s tim da su za kontekst romana najzanimljivije one koje neodoljivo podsjećaju na Isusove “prispodobe” iz evanđêlja, kratke anegdotalne crtice s obaveznom poučnom poantom na kraju. Sebastijana su dolazili slušati brojni beskućnici, ali i oni koji žive na rubu, što je također otvorena aluzija na Isusa. Slušatelji ponekad žučno raspravljaju sa Sebastijanom, što je jedan od najdojmljivijih detalja u ovom romanu, jer Hrisos tu pomalo aludira na internetske komentare, stavivši ih u kontekst priče o Isusu.

Ovo je okvir u koji je postavljen jedan atipičan roman originalne i iznimno složene forme, alegorija koja je ujedno i sumorna, gotovo apokaliptična priča o našoj sadašnjosti. Veći dio romana, dakle, obuhvaćaju “Evanđelja po Markoniju, Bivšem, Lakiju i Janisu”. Moglo bi se u ovom dijelu Hrisosu prigovoriti na

nepotrebnoj preopširnosti jer bi ovaj roman bio mnogo bolji da je iskaze četvorice Sebastijanovih prijatelja barem donekle skratio, izbacivši viškove.

Na ključno pitanje romana (Tko je Sebastijan?), Hrisos, dakle, daje odgovor i samom njegovom formom. “Novi dan” je roman iznimno složene naracije: pored ova četiri “evanđelja”, roman, kao svojevrsnu dopunu, donosi i bilješke koje je Pavao sačinio tijekom svojih istraživanja. Tko je, dakle, Sebastian, tajanstveni beskućnik koji je nakon mučeničke smrti postao mit? “Desetine beskućnika tamo vani kunu se kako su poznavali Sebastijana i spremni su ispričati priče za koje ne shvaćam na koji način imaju veze s njim. Nitko ne zna njegovo pravo ime ili detalje u vezi s njegovim životom, gdje je odrastao, kako je završio na ulici, njegovu dob ili korijene.”

Pavao tijekom svojih istraživanja pretražuje i novine, pokušavajući tamo doznati nešto više o Sebastijanu. Tako u jednom trenutku pomisli kako se Sebastian zapravo Savio Martini, istaknuti ugostitelj iz Napulja, omiljen kod prijatelja i susjeda, koji je netragom nestao nakon što je bio primoran zatvoriti restoran. Ili se, možda, radi o Telemahu Sreineru, rođenom u Solunu, drugom po redu sinu jednoga generala, koji je napustio Vojnu akademiju? Ili o Sebastijanu Kapandaisu, neobičnom, minimalističkom slikaru koji je koristio isključivo crnu i bijelu boju? Sve te sumorne biografije koje Pavao iskopa iz novina dodatno osvjetljavaju Sebastianov lik.

Najzanimljiviji i najdojmljiviji dio romana “Novi dan” su Pavlove bilješke. Jedna od njih, “prepisana” iz novina, daje najbolji odgovor na pitanje tko je Sebastian. Govori o tome kako su entimolozi Sveučilišta u Queenslandu, u Australiji, otkrili neobičnu vrstu krijesnice čije neke jedinke proizvode “toplu svjetlost” narančaste i crvene boje, ali ne da bi privukle partnere ili plijen, kao što je to uobičajeno, nego da bi zaštitili svoj roj od grabežljivaca. Da bi privukao njihovu pažnju, jedan od kukaca proizvodi intenzivnu svjetlost sve dok ne postane žrtva “samosagorijevanja”. Ovaj neobični čin samoubilačke požrtvovnosti je zapravo najkraća moguća alegorijska priča o Isusu Kristu, odnosno o Hrisosovu Sebastijanu.