“Ali jedno neka bude jasno: nije Krleža veliki četnik, Krleža je sasvim mali četnik, koji se samo dodvorava beogradskoj čaršiji, posvećujući svoje pjesme četničkim ideolozima. I to ga je dodvoravanje, izgovorimo napokon i to, dovelo do Nobelove nagrade za književnost. Jer zar bi pokraj te srbijanske halabuke, sve uz dragačevske trubače i talambase, koja je iznijela Krležinu kandidaturu, mogao proći jedan tihi i diskretni hrvatski i svjetski genij, kakav je Ivo Andrić? Usudimo se, napokon, makar i nad jednom Krležinom posvetom, zapitati tko bi ovdje bio nobelovac, da je kojim slučajem bivši diplomat Kraljevine Jugoslavije Andrić išao linijom manjeg otpora, pa da je 1941. dočekao u Beogradu, a da je Miroslav Krleža umjesto za svojim četničkim sentimentima pošao za svojim partijskim drugovima, u partizane?”
Cimexu Lectulariusu priključio se neki jednako beznačajan hrvatski ološ, kako s građanske i crkvenjačke desnice, tako i s tobožnje ljudskopravaške i liberalne, s Partijom sukobljene ljevice, pa se odvila jedna zagrebačka hajčica, koja je, međutim, prošla mimo Krleže, prosto zato što je Krleža u tim trenucima imao važnijih poslova. Bavio se, naime, vlastitim umiranjem. Ali na simboličnoj je razini s ovim okončano Krležino prisustvo u hrvatskoj književnosti. Naprosto, ne mogu istoj kulturi pripadati Cimex Lectularius i Miroslav Krleža. Krležin povratak zahtijevao bi čišćenje Cimexa i inih kimaka iz srca žive hrvatske kulture. Čišćenje razotkrivanjem i sramoćenjem, kao jedinim stvarno efikasnim oblikom dezinsekcije književnoga polja.
Pjesma Miroslava Krleže “Rastenje grada”, posvećena Dragiši Vasiću, glasi ovako: “Stijene grada rastu kao plohe leca, pravilne i svijetle, bijele, okomite./ U lecima kocke: jeftine kajite,/ u kockama ljudi, slike, žalost, djeca./// Gdje nije bilo ničeg, sada čovjek jeca/ i skakuće oganj oblizujući lonce./ Šume cijevi, grmi metal bronce,/ u sjeni tornja sjena kamenoga sveca./// I grad raste./// Rastu sobe, stube, barokni balkoni/ i ulice u blatu, u šumi, po vodi./ Izlozi svijetle sa stvarima po modi,/ sirene cvile,/ grad punom parom brodi./// A kamo putuje, to putnicima nije/ pitanje. Na palubi lađe/ putuju ko roba: stvari od krhke građe./ Nad lađom tmina kulja i čađav mrak se vije.”
Roman “Dvojica” završava dugom scenom koja sugerira kretanje televizijske kamere, koja se uzdiže nad Balkansku ulicu u Beogradu, kroz ranojutarnji zimski smog, krkljanje kamiona sa ćumurom i tiho žensko grcanje trolejbusa, šuman zvuk automobilskih guma koje prelaze po smrznutim granitnim kockama… Zatim se pod nama prikazuju krovovi grada, tornjevi, kupole, sivi bodeži nebodera, pod kojima ljudi su sitni, nevidljivi. Ova će scena potrajati desetak sljedećih stranica, da bi zatim svršila u lirskoj apstrakciji, tamo gdje dan-danas prebivaju duše dvojice velikih pisaca.
Četiri knjige romana “Dvojica”, i peti tom u kojem sam u cjelini i u dijelovima predstavio književne tekstove koje su Ivo Andrić i Miroslav Krleža napisali u toj mojoj paralelnoj romanesknoj povijesti, koji su se konačno pred čitateljima našli 2017. godine, moj su nesumnjivo najveći i najambiciozniji književni poduhvat. Otpočetka mi je bilo jasno da za tih preko dvije i pol tisuće stranica žrtvujem sve što sam prethodno imao. I priličnu europsku slavu, i prijevode na tridesetak jezika, i stalnu prisutnost na meni važnim njemačkoj i poljskoj književnoj sceni, ali i uvažavanje u Zagrebu i Beogradu, gdje sam, u oba grada, na različite načine, stekao ugled upravo onoga velikog pisca koji je objema književnostima, i hrvatskoj, i srpskoj, u javnosti nedostajao. Bilo je važnih i velikih, ali redom neprisutnih ili neadekvatnih. Na primjer, przničavih. A ja sam, zahvaljujući toj novoj perspektivi velikog prozračnog stana u modernističkoj vili, s pogledom na Katedralu i na cijeli Zagreb - na čemu sam Edi Murtiću, ali i svojoj ludoj glavi, trajno zahvalan - mogao bez ikakvih sporednih poteškoća biti ono što su tako dugo tražili: veliki njihov pisac. I nimalo me nije uznemiravalo to što sam njihov, jer sam na njih mogao gledati kroz tu famoznu staklenu stijenu svojega salona.
Naravno da “Dvojica” nisu ni čitana, a ni prevođena kao ostale moje knjige. Do danas je, 10. lipnja 2025, petoknjižje “Dvojica” prevedeno i objavljeno samo u Njemačkoj i Sloveniji, a objavljeno je i beogradsko izdanje. Izašlo je nekoliko pozitivnih kritika, čije autorice i autore neću poimence spominjati, jer nisam baš uvijek siguran da su pročitali svih pet knjiga, kao ni da su baš sve do kraja razumjeli. U Beogradu su, u tjedniku Vreme, objavljena dva vrlo upućena, a po djelo srećom vrlo pozitivna kritička eseja Ivana Milenkovića i Teofila Pančića. Igor Mandić, pak, na dvije je stranice Jutarnjeg lista objavio kritiku koja se može dvojako shvatiti, a naslov joj je “Genijalna besmislica”. Evo karakterističnog odlomka: “Još bismo i mogli razumjeti da je Jergović napisao geg-pripovijetku u kojoj bi ispreturao hrvatsko-srpsku povijest, tako što bi Krležu poslao Srbima u Beograd, a Hrvatima bi, avaj!, vratio u Zagreb njihova Andrića, što bi za posljedicu naravno imalo da Krleža osvoji Nobelovu nagradu. Čak bismo nekako razumjeli i to da Jergović napiše kratki roman po tom svom vicu, jer on se, kao što je poznato, u svom književnom radu pogoni na uranij-235, plutonij-239 i uranij-233, pa je u stanju vic razviti u ep. Ali što se to dogodi sa čovjekom da geg proširi na dvije tisuće stranica, kojima još pridoda i pola tisuće stranica na kojima vrlo vješto krivotvori Andrića i Krležu. (…) Pročitao sam svih dvije i pol tisuće stranica ove genijalne besmislice i žalim što u nas ne postoji cenzorska služba koja bi pisca unaprijed spriječila da ovakvo što napiše.”
Od ostalih reakcija valja spomenuti još dvije. Ravnateljstvo Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža uputilo je prosvjed zbog “iznošenja netočnih ili tendenciozno interpretiranih podataka” o Krleži i njegovu životu, a skupina hrvatskih akademika izdala je priopćenje u kojem me optužuju da rashrvaćujem Miroslava Krležu i predstavljam ga kao srpskog pisca. Ali sve su to efemerije i uzgrednice života u književnosti. Ono što mi je doista bilo važno, to sam i ostvario: napisao sam roman u kojem su ama baš svi likovi - uključujući i latinističku hrvatsku vedetu Cimexa Lectulariusa - stvarni, kao što je stvarni i ambijenti u kojima se roman odvija, ali sve ostalo je izmišljeno, fikcionalno i fantastično. Toliko je fantastično da obesmišljava samu ideju fantastike. Čudo se sastoji upravo u tome što ta nemoguća priča plovi usporedo sa zbiljom, skoro sljubljena s njom, ali tako da se nikad, nijednom ne susretnu. Riječ je, dakle, o književnom eksperimentu u kojem je najmanje važno to što su Krleža i Andrić zamijenili sudbine. Važno je očište onog tko kao promatrač njihove sudbine prati.
Ali koliko god dugo nastavljali pripovijedati priču u priči, u kojoj je opet nova priča, u kojoj je još jedna priča, te na taj način objašnjavali svoj život među stvarima i predmetima, u kojima nastojimo pronaći ukorijenjenje, koje zatim, čim se malo ukorijenimo, ponovo čupamo, na kraju se ipak vraćamo na činjenice iz života. U mom slučaju one bi mogle biti ovakve: stan u modernističkoj vili sam, po preporuci Ede Murtića, u listopadu 2003. obišao. Vlasnik mi je tad rekao da bi bio sretan kad bi stan među čijim su zidovima njegove uspomene, jer su tu živjeli njegovi roditelji, kupio upravo ja. Rekao je i to da bi mi ga prodao po nešto nižoj cijeni od one koju mu nudi lijevi bek GNK Dinama. I još mi je rekao da postoji nešto što je od novca važnije. Duševni mir! On živi u Americi, ali njegov je duševni mir u ovom stanu. Ja bih bio nešto kao kustos njegova duševnog mira.
Razočarao sam Edu Murtića, i nisam kupio taj stan, nego onaj u kojem ću zbilja s Anom živjeti, na šesnaestom katu jednog od Jelinekovih tornjeva u Zapruđu. Stan u koji sam se uselio platio sam 49.000 eura. Dio novca posudio mi je rođak. Nisam podizao kredit. Strahovao sam da ga u jednom trenutku neću moći vraćati, i da ću ostati i bez novca, i bez stana. Ustvari, plašio sam se onih koji bi mi svako malo nasjedali da nisam odavde, pa neka se čistim u svoju Bosnu, Aliji i balijama, u Sarajevo. U isto ono Sarajevo, koje će mi preko svojih visokih književnih predstavnika jebavati majku ustašku, i u koje ću prestati ići. Nedostajao mi je taj trenutak ludosti da prihvatim ponudu Ede Murtića i da iz jednog pređem u drugi svijet. Da sam to učinio, nitko me više ne bi iz Zagreba slao tamo odakle sam stigao. A psi bi se u Sarajevu žalosno nadlajavali, ali mene se više ne bi sjećali. Moja bi ustaška mati mirno počivala na njihovome gradskom groblju. I sve bi, zapravo, bilo u najboljem redu. Ja bih umjesto onoga što upravo pišem napisao tu svoju, kako Igor Mandić lijepo reče, genijalnu besmislicu.
