Ljudi su "Moju borbu" uglavnom čitali kao nestilizirani ispovjedni, autobiografski tekst. Čitali su je onako kako čitaju ganutljive ispovijesti Maje Šuput ili sestara Kardashian. Razlog tome je jednostavan: tako su im sugerirali, na takva su ih čitanja nagovorili trivijalni portali i bjelosvjetski tabloidi, jer im je to bio način da prodaju i sebe i Knausgardovu knjigu. A ni Knausgardovu izdavaču, pretpostavljam, nije bilo mrsko da se roman tako oglašava i reklamira, jer su ga tako mogli prodati u zastrašujućim nakladama i čeljadi koja se ne zamara mnogo misleći. Odmah su, gle čuda, marketinški narativ preuzeli i takozvani književni stručnjaci, kritičari (tamo gdje ih ima) i teoretičari (njih, nažalost, i u nas ima), pa su od Knausgardova autobiografskog diskursa stvorili jednu od onih velikih višesezonskih priča, koje nakon nekog vremena postaju znak epohe. Opet je tako, nakon Harryja Pottera, jedan pisac sa svojim višeknjižjem postao glasnik duha vremena, anđeo Gabrijel prikovan za tlo svojom zemaljskom porodicom. Istina, bilo je i ranije, u 20. stoljeću, a možda i u svih dvije tisuće godina moderne književnosti, autobiografskih i biografskih pripovijesti - od Evanđelja do Prousta, Bukowskog i Carvera, a onda do ispovijesti preživjelih iz konclogora, pa do Šalamova i Štajnera, sve je biografija ili autobiografija - pa zašto je onda oko Knausgaarda načinjen takav cirkus?

Vjerojatno zato što Knausgard u "Mojoj borbi" nije pisao autobiografiju. Čak ni onako i onoliko kako je i koliko to činio Marcel Proust. Glavnog junaka nazvao je svojim imenom, njegovu obitelj naselio je figurama i imenima svoje obitelji, simulirao je hiperrealistični diskurs - inače, hiperrealizam u prvom je susjedstvu bajke, kojoj je Knausgard također sklon - i pisao je roman bez kraja i konca, čija tema nije bila njegova biografija, ono što mu se dogodilo i što je doživio, nego je tema tog romana bila život. One životne situacije, pojedinosti, sitnice od kojih se sastoji dan, i koje većinom bivaju zaboravljene, ali čovjek je od njih sačinjen mnogo više i intenzivnije od svega velikog, što pamti i od čega onda bivaju načinjene njegove priče. Ljudi su "Moju borbu" poluhipnotizirano čitali, ali ne na način na koji zalaze u gaćice sestara Kardashian, nego su Knausgarda čitali kao da čitaju neku metafizičku apstrakciju, tekst koji ih vraća suštini njihovih vlastitih života. Jer on i jest pisac metafizičkih apstrakcija, pisac bajke koja se rastvara u nešto što tako nalikuje čovjekovu životu. U neka doba, usred serijala "Moja borba", koji je Gordana Farkaš Sfeci objavljivala u prijevodu Anje Majnarić i koji je nailazio na snažan odjek književne i neknjiževne javnosti, naklada Vuković&Runjić objavila je, u prijevodu Muniba Delalića, raniji Knausgardov roman "Ima vrijeme za sve", čudesnu maštariju o anđelima, teološku fikciju, realističku bajku, ali nadasve jednu od onih lijepih i pametnih knjiga koje čitatelj u sebi nosi kao književnu i životnu milost. Međutim, gle čuda: roman "Ima vrijeme za sve" niti je tko čitao - barem nisu oni koji su o "Mojoj borbi" pisali - niti se o njemu brbljalo po žutim novinama i portalima. Osim što se nije uklapao u marketinšku legendu o Knausgardu, o njemu nisu izvještavali ni oni inozemni mediji čije člančiće naši prepjevavaju te prema kojima stvaraju mišljenje o onome što postoji, kao i o onome što ne postoji. Šteta, jer upravo taj roman o anđelima, koji persiflira svete knjige i povijest ljudi na zemlji interpretira kao jednu integriranu epizodu, na neki je način uvod u "Moju borbu". U kojoj više nema anđela, nema Boga ni utjehe, nego je čovjek začuđen i uglavnom sam.

"Jutarnja zvijezda" je, kaže pisac - a njegov se čitatelj uzda da je tako - prva knjiga novog romanesknog niza. Po atmosferi i fakturi, a onda i po hiperrealizmu na samoj granici bajke, "Jutarnja zvijezda" slična je "Mojoj borbi". Samo što, reklamna menadžerija će vam tako reći, ovo više nije autobiografija. Nije valjda zato što je roman uglavnom ispripovijedan u trećem licu i što je likova mnogo, a odnekud se zna da roman u kojem je likova mnogo i svi su jednako važni nije autobiografija. Istovremeno, međutim, "Jutarnja zvijezda" slična je romanu "Ima vrijeme za sve", ali ne samo zato što je u pozadini priče jedna proturječna biblijska prispodoba, nego zato što je "Jutarnja zvijezda" roman o odsutnosti anđela, o pustoši koja je nastala bez njih. Neko je vrelo, neugodno ljeto, stalno se vraća taj motiv sparine, a nakraj neba, negdje malo iznad horizonta, pojavila se, veća od drugih, nova zvijezda. Ljudi je obično primijete pred kraj svoje dnevne epizode, nakon što se već sve dogodi. I najprije su začuđujuće ravnodušni prema njoj.

Karl Ove Knausgard je pisac izražene teološke, uglavnom kršćanske inspiracije. Vjeruje li on privatno u Boga ili ne vjeruje, ovoga njegova čitatelja ne samo da nije briga, nego čitatelj to ustvari ne želi znati. Ne treba imati tu vrstu podataka o piscu. Ili, bolje rečeno, u takve podatke ne treba vjerovati. Istina je u romanesknom tekstu, a tamo se Knausgard Bogom bavi više nego ijedan veliki pisac našeg vremena. (Pomišljam da bi se njegove knjige trebale prodavati u zagrebačkim vjerskim knjižarama, kojih je mnoštvo, i gdje nemaju pristupa pisci koji nisu po volji Kaptolu. U Knausgardu bi odistinski uživali naši vjernici, samo kad bi im reklo da ga je halal i košer čitati.) To novo nebesko tijelo, neugodnog sjaja i topline, po Bibliji je uznemirujuće proturječnog značenja. Ili je znak nečastivoga i Lucifera ili je i znak Isusa Krista.

Ono što je njegove čitatelje dodatno navodilo da povjeruju u iluziju autobiografije vjerojatno je bilo i to što Knausgaard nevjerojatno uvjerljivo vaja svoje likove. Karl Ove iz "Moje borbe" doista jest Karl Ove. U "Jutarnjoj zvijezdi" više likova funkcionira tako sugestivno kao Karl Ove. Jedan je novinar, koji je iz crne kronike premješten u kulturu i radi intervju sa slikarkom koja slika oblake. Pa onda o njoj napiše ružan tekst. Umjesto da nakon toga nestane, on dolazi na otvorenje njezine izložbe. Drugi lik je svećenica Norveške crkve (evangeličke luteranske), institucije kojoj pripada golema većina norveških vjernika i koja na naše urođeničko, da ne kažem divljačko, čuđenje ženama daje pravo svećenstva. Nju muž sumnjiči da ga vara. Treći lik je nesolidni otac dvoje djece, kome žena, njihova majka, na odmoru doživi psihotičnu epizodu. I onda je treba odvesti u bolnicu. U isto vrijeme događa se neko vrlo čudno trostruko, a možda i četverostruko ubojstvo članova jednog heavy metal benda...

Svaki od likova u "Jutarnjoj zvijezdi" ustvari je glavni lik. Ne samo zato što su poglavlja formirana kroz epizode njihovih života, nego mnogo više zato što je u svakoga od njih utisnuta po jedna živa osoba. Kad bismo dopustili sebi tu pretpostavku da je Knausgard shizofreno čeljade u čijoj se duši gužva desetak jednako razvijenih i ravnopravno zastupljenih žena i muškaraca, tad bismo mogli reći da je tek "Jutarnja zvijezda" autobiografski roman Karla Ovea Knausgarda, a da je "Moja borba" bila građanski i mentalno konvencionalna simulacija autobiografije.

Ali da se vratimo Bogu, tom neprisutnom, gotovo i nespomenutom, stvarnom glavnom liku "Jutarnje zvijezde", i svećenici imenom Katherine, ona kaže: "Teologija nije učenje o Bogu, nego učenje o tome kako možemo razgovarati o Bogu da bismo se tako otvorili svetome, koje samo mora strujati. Sigrid je to razumjela, njezin je cinizam bio usmjeren na načine kako se o Bogu govori, pogotovo kako to čine svećenici, koje je nazivala sitnim luđacima. 'Krivi ljudi govore o Bogu', rekla je jednom. 'Pa nije ni čudo da ljudi više ne vjeruju. S čovjekom koji uopće poželi biti svećenik nešto očito nije u redu, i samo takvi i žele biti svećenici.' 'Tko bi onda trebao govoriti o Bogu? 'rekla sam. 'Pa najbolji umovi', rekla je. 'Talenti generacije.' Onda se nasmijala, pogledala me i rekla da se kritika nije odnosila na mene".

Ovo bi, na neki način, bio baš lijepi kraj priče o jednoj fascinantnoj knjizi, objavljenoj u Nakladi OceanMore i u prijevodu Anje Majnarić, i o njenom piscu, jednom od najboljih umova, jednom od talenata naše generacije.