Posljednjeg dana 16. izdanja WHF-a (West Herzegowina Fest), koji se održao u Širokom Brijegu, u prelijepom ambijentu Borak uz rijeku Lišticu, od 26. do 28. srpnja, upitao sam Emira Imamovića Pirkea, s kojim sam bio u žiriju za kratku priču, koji je uz osnivače festivala Nikolu Galića i glumca Gorana Bogdana, te uz Zlatka Galla i Đelu Hadžiselimovića, postao svojevrsna maskota ovog festivala, hoće li i ove godine pisati za Express o festivalu.

"Neću", rekao mi je, "popeo sam se svima u Hrvatskoj i BiH na vrh glave s WHF-om". Tako da ću to ove godine učiniti ja, jer o jedinstvenom festivalu kakav je WHF uistinu treba pisati i "penjati se na vrh glave". A uz to, nekome iz BiH, poput mene, nakon tekstova o sumornoj društveno-političkoj stvarnosti zemlje u kojoj živi, pisati o WHF-u dođe kao svojevrsna terapija.

A još nije kraj... Poduža lista svega što su nam branitelji zabranili

WHF je jedinstven festival u regiji, a vjerujem i šire, koji je i nakon 16. izdanja sačuvao izvorni motiv zbog kojeg je osnovan i koji iz godine u godinu pokazuje da idealističke, naivne i gotovo utopijske ideje katkad znaju zaživjeti. Pored toga, WHF je uz Mediteran Film Festival (MFF), sjajno organizirani festival dokumentarnog filma koji ove godine ima svoje 19. izdanje, najviše zaslužan za radikalno izmijenjenu percepciju Širokog Brijega, koji je u širim okvirima postao prepoznatljiv po svoja dva mala-velika festivala, čime je u drugi plan potisnut stereotip o zatucanoj, provincijskoj i desničarskoj nedođiji.

Na internetskim stranicama WHF-a o festivalu se među ostalim kaže sljedeće: "WHF je festival koji nastoji potaknuti mlade kreativce i autore da stvaraju, te prezentirajući svoja djela potiču i druge da to čine. Organizatori pritom samo osiguravaju infrastrukturu, dok program uglavnom oblikuju i upotpunjavaju upravo mladi kreativci svojim radovima". Iako bi se očekivalo od promotivnog teksta da pomalo preuveličava stvari, ovdje to nije slučaj. Ovo je uistinu objektivan tekst o festivalu.

Na festivalu se, naime, nagrađuju mladi stvaratelji, i to novčano, u tri kategorije: film, glazba i kratka priča. S tim da svakog dana trajanja festivala nastupi pokoje poznato regionalno glazbeno ime. Ove godine to su bili Nina Badrić, Vojko Vrućina, Vatra, Kries te Bajaga i Instruktori, koji su svojim nastupom zatvorili festival, dok su ranijih godina na WHF-u nastupali Zabranjeno pušenje, Urban, Majke, Jinx, Psihomodo pop, TBF, Edo Maajka, Hladno pivo, Letu štuke, Dubioza kolektiv, S.A.R.S., Elemental...

Posebna pozornost pridaje se izboru članova žirija. Primjerice, ovogodišnji članovi filmskog žirija, uz neizostavnog Đelu Hadžiselimovića, bili su filmski glumci Dragan Bjelogrlić, Nina Violić, Branislav Trifunović i Armin Omerović. Ovo je vrlo važno stoga što u sva tri segmenta broj prijava iz godine u godinu raste, a samim tim i kvaliteta, što je i rezultat povjerenja u objektivnost žirija. Primjerice, u segmentu kratke priče, ove godine je, po mnogima bila "najbolja berba" dosad, što je usporediva stvar, jer festival svake godine objavljuje fanzin s dvadeset do trideset priča koje uđu u širi izbor za nagrade.

Zanimljiva je i regionalna zastupljenost autora koji svoje priče šalju na WHF. Tako su ove godine bili zastupljeni autori iz Zagreba, Splita, Beograda, Novog Sada, Zenice, Stoca, Banje Luke, Sarajeva, Smedereva... Ne poznajem nijedan književni natječaj koji s takvom lakoćom prelazi granice. Isto se događa i s glazbenim i filmskim dijelom festivala, što je, čini mi se, rezultat gotovo kultnog statusa festivala kod mladih stvaratelja u regiji.

Ove godine su organizatori festivala u segmentu kratke priče uveli jednu iznimno korisnu novinu, prije svega za mlade autore. Naime, organizator se potrudio dovesti petnaestak mladih autora koji su ušli u uži izbor, gdje su mogli neformalno razgovarali s članovima žirija o pričama, svojima ili onim nagrađenim, svejedno, pa i o književnim temama nevezanim za WHF-ov natječaj.

'Ubio' mitove "442 do Beograda": Bajaga objasnio što znači 442

Pored ovoga, dan prije je širokobriješkoj publici književna kritičarka Expressa Magdalena Blažević predstavila nagrađivanu hrvatsku književnicu Tanju Mravak, što je također novina. A onda, malo prije ponoći, posljednjeg dana festivala, uoči nastupa Bajage i Instruktora kojim se zatvarao festival, uslijedila je nesvakidašnja drama, po uzoru na filmove koji se rade po "istinitim događajima".

Nastavak na sljedećoj stranici...

Neposredno prije izlaska Bajage i benda na binu stigla je dojava o podmetnutoj eksplozivnoj napravi, čime je festivalska budućnost bila opasno dovedena u pitanje, ali su sati koji su uslijedili potvrdili fanatičnu privrženost Širokobriježana i sudionika festivalu. Nakon što su u savršenom redu, bez panike i žurbe, publika i izvođači napustili plato na Borku, kad se očekivalo da će nekoliko tisuća okupljenih otići kući, dogodilo se nešto nesvakidašnje.

Publika se samo povukla u mrak izvan ograđenog prostora i tu disciplinirano ostala dva sata, dok "institucije", odnosno pirotehničari koji su stigli iz Ljubuškog, nisu obavile svoj posao, pregled kompletnog lokaliteta na kojem je bio festival, sprdajući se i na svoj i na račun "anonimnog dojavljivača". Tako, odjednom iz mraka osvijetljenog tek žarom brojnih cigareta, netko poviče:

'Pada Vlada' Josipović: 'Da Bajaga ne pjeva na ekavici, s njim bi zapjevali i šatoraši iz Savske'

"Baci bombu, goni bandu!" Ipak, nikoga nije pretjerano zanimalo tko se to na tako grub način poigrao s organizatorima festivala, niti pokušavao proniknuti u motive te osobe. Je li nekome bio sporan Bajaga u Širokom Brijegu? Sumnjam, jer je Bajaga nekoliko godina ranije održao izuzetno dobro posjećen koncert u Širokom Brijegu, na kojem nije bilo ni najmanjeg izgreda. A uz to, poseban gost WHF-a tijekom cijelog festivala bio je vladika Nikodim Kosović, episkop dalmatinski, s kojim su se posjetitelji vrlo rado fotografirali. Najvjerojatnije, anonimni poziv bio je "namijenjen" organizatorima festivala, ali je, nasreću, izazvao kontraefekt.

Nakon što je negdje oko dva sata na festivalsku binu izašao Goran Bogdan i pozvao gledatelje da se vrate na festivalski plato, uslijedila je nevjerojatna euforija i oduševljenje. Upravo ta simbioza organizatora i publike zapravo je najveća vrijednost WHF-a, nešto što ga čini drukčijim od svih drugih festivala i koja se tu večer mogla naprosto opipati u zraku. Koncert Bajage i Instruktora počeo je oko dva sata, a završio negdje oko pola pet. Koncert je bio spektakularan: voljeli ili ne voljeli ono što Bajaga radi, ali vrhunska i do savršenstva dovedena svirka benda, s tri savršeno usklađene gitare, te euforija koja se iz publike prenijela na bend, učinili su tu festivalsku noć nezaboravnom.

WHF je, kako je to u jednom svom tekstu ustvrdio mostarski novinar Boris Čerkuč, koji je ujedno član organizacijskog odbora festivala, svojevrsno šimićevsko "čuđenje u svijetu", što je prilično dobro pogođena sintagma. Sve ono što se događalo te noći u Širokom Brijegu u noći na nedjelju ima prepoznatljivu simboličku vrijednost.

WHF je zapravo paradoks, javno dobro u svijetu iz kojeg je sve javno odavno protjerano, sve ono što jedno društvo čini ljepšim, ono što ga čini mjestom gdje se ostaje, gdje se živi dostojno čovjeka. Međutim, tu nije kraj paradoksima vezanim za WHF, ovdje govorimo o javnom dobru pokrenutom "privatnom inicijativom" dvojice klinaca, Nikole Galića, bas-gitarista grupe Zoster, i Gorana Bogdana, glumca, koji su u vrijeme organiziranja prvog WHF-a bili na pragu punoljetstva, koji su stvorili festival po vlastitoj mjeri, kao neku vrstu zadužbine.

Dok nastaje ovaj tekst, internet je preplavila informacija o otkazivanju koncerta Bajage i Instruktora koji je trebao biti u Karlovcu 3. rujna, u sklopu manifestacije Dani piva. Koncert je navodno otkazan zbog protivljenja nekih veteranskih udruga, takozvanih branitelja, što na svoj način, metodom zrcalne slike, govori i o WHF-u. Tračak optimizma ulijeva gesta Hladnog piva, koji su odbili nastupiti kao zamjena Bajagi i Instruktorima, pozdravivši organizatore Dana piva Bajaginom pjesmom "Ovo je Balkan".

Širokobriješki WHF je "preživio podmetnutu eksplozivnu napravu", dok su karlovački oportunisti - klika koja svojim kukavičlukom, ne samo u Karlovcu nego mnogo šire, predstavlja presudni kotačić pri kreiranju bolesnog društva iz kojeg normalan svijet bježi glavom bez obzira - servilno pokleknuli pred "braniteljskim prijetnjama". "Balkane, Balkane, Balkane moj, budi mi silan i dobro mi stoj!"