U zemljama s "viškom historije" imenovanja ili preimenovanja javnih prostora, ustanova ili ulica počesto možemo svesti na puko ideološko nasilje, što je samo jedan od načina stjecanja jeftinih političkih poena, dok je to u većini normalnih i uređenih društava idealan okvir za očuvanje memorije društva, odnosno dizajniranje simboličke arhitektura pozitivnog kulturno-povijesnog naslijeđa. Ilustrirat ću to s dva primjera, iz Mostara i Sarajeva.

Od polovice 90-ih u Mostaru postoje tri ulice nazvane po visokim vojnim i političkim zvaničnicima Pavelićeve endehazije: Ulica Vokića i Lorkovića, Mile Budaka i Jure Francetića, dok je u Sarajevu prije nekoliko godina jedna koševska ulica "bratski" podijeljena između antifašista Fuada Midžića i Mustafe Busuladžića, koji je nakon Drugog svjetskog rata osuđen na smrt i pogubljen. U kultnoj zbirci "Sarajevo blues" Semezdina Mehmedinovića, premijerno objavljenoj u Sarajevu tijekom opsade, postoji jedna zanimljiva crtica nazvana upravo "Višak historije", koja progovara o ovom fenomenu.

Rasprava Sin Envera Čolakovića: "Tata nije bio ustaša"

Mehmedinović piše: "Na jednu fasadu u Titovoj ulici pala je granata. Dolje se sasuo malter i, skupa s njim, gusana pločica. Na toj pločici piše Dr. Ante Pavelića 11. Meni koji to do tada nisam znao otkrilo se: da je sadašnja glavna sarajevska ulica prije pola stoljeća imala drugo ime, a to je ime na trajnoj pločici od gusa godinama mirovalo skriveno iza maltera, kao u nekom geološkom presjeku vremena. Što se, u suštini, promijenilo?

To što se jučer ulica zvala imenom Ante Pavelića, pa se potom promijenila u Maršala Tita - to je tek puki ideološki dekor; paralelno s ulicom, svejednako, ista Miljacka teče. Promjena se, dakle, dogodila u meni. (...) To se zove historija. Potpuno je ishlapilo iz mene osjećanje da su historija i napredak riječi čija se značenja podudaraju. Napredak, definitivno, ne postoji, a mi živimo na prostoru oboljelom od viška historije".

Nakon krvavih balkanskih orgija ulice ili javne ustanove su po pravilu dobivale nova imena. Davali su im ih pobjednici ili "pobjednici", a memorija, trag starih imena, u tom bi se metežu zagubila ili bila prekrivena debelim slojem maltera kao u Mehmedinovićevoj crtici. Prije rata objavljivane su s vremena na vrijeme u novinskim rubrikama tipa "Vjerovali ili ne" kratke crtice o pismima koja su godinama lutala te onda, nekad i nakon više desetljeća, stizala na odredište, kad su ponekad i pošiljatelj i primatelj poodavno bili mrtvi.

U zemljama s "viškom povijesti" ovakvo nešto nije moguće, jer pisma mogu stizati upokojenim primateljima, ali ne i na upokojene adrese. Jednoj od sličnih ideološko-političkih igrica svjedočimo ovih dana u Hrvatskoj, odnosno Zagrebu, koja se, gotovo po istom obrascu, odigrala nekoliko godina ranije u Sarajevu, 2015. Naime, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić predložio je da jedan park u središtu Zagreba dobije ime po književniku Enveru Čolakoviću koji je jedno vrijeme, 1944., nekoliko mjeseci bio kulturni ataše NDH u Mađarskoj.

Čolakoviću je mađarski bio "maternji jezik", odnosno majka mu je po nacionalnosti bila Mađarica, a kao pisac je po vokaciji bio iznadprosječno upućen u kulturna zbivanja u toj zemlji. Možda su to bili ključni razlozi zbog kojih je Čolaković završio u Horthyjevoj Mađarskoj? Prijedlog Milana Bandića glatko je prošao, s jednim glasom protiv, onim Rade Borić iz Nove ljevice. Potom je na svojem profilu na Facebooku na ovu vijest reagirao glumac Vilim Matula, koji je Čolakovića okarakterizirao "predstavnikom zločinačke, koljačke kulture u tad zločinačkoj Mađarskoj".

Tri godine ranije u parlamentu Sarajevske županije u Sarajevu, gdje je, u mnogo većoj mjeri nego u Hrvatskoj, sklonost pretjerivanju obrnuto proporcionalna dobrim namjerama, vođena je žustra rasprava povodom prijedloga da se novosagrađena osnovna škola u Hadžićima kraj Sarajeva nazove po književniku Enveru Čolakoviću. Tom prilikom su zastupnici Naše stranke i DF-a Željka Komšića usporedili Čolakovića ni manje ni više nego s četničkim vođom Dražom Mihailovićem:

Hasin prijedlog Tko je Enver Čolaković - razlog nove svađe u Zagrebu

"Iz istih razloga bili smo protiv davanja naziva školama po Draži Mihailoviću i svima onima koji su se u Drugom svjetskom ratu našli na pogrešnoj strani historije i ljudskosti", naveli su u svojem priopćenju. Stanko Lasić u svojoj "Krležologiji" navodi Envera Čolakovića kao simboličkog predstavnika pisaca koji su djelovali u vrijeme NDH "kojima su osnovne preokupacije bile estetske i humanističke prirode pa su im totalitarne ideologije bile strane i mrske". A tu je i stav Miroslava Krleže koji je nakon Drugog svjetskog rata zaposlio Čolakovića kao redaktora u Leksikografskom zavodu.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Krleža na jednome mjestu o Enveru Čolakoviću piše: "Enver je bio naš službenik u Zavodu. Imali smo nekih nesporazuma, ali što napravi, napravi dobro. Razumije se u muziku, preveo je majstorski niz libreta, a i tekstovi su mu sasvim solidni. Kad je nedavno izašla njegova ‘Legenda o Ali-paši’ (drugo izdanje iz 1970., objavljeno u zagrebačkom Znanju, op.a.), poslao sam je Rodoljubu Čolakoviću (socrealistički književnik i visoki dužnosnik u bivšoj državi, neka vrst vrhovnog partijskog autoriteta po pitanju književnosti u socijalističkoj BiH, op.a) s riječima: Evo teme Bosne, bolje nego kod jednog Tvog prijatelja".

Iako to izrijekom ne navodi, Krleža je najvjerojatnije mislio na Ivu Andriću. Njegov vrijednosni sud treba ipak uzeti sa stanovitom rezervom, uzimajući u obzir njegov otvoreni animozitet prema Ivi Andriću. Nedavno je u Jutarnjem listu objavljen intervju s poduzetnikom Esadom Čolakovićem, sinom Envera Čolakovića. U sklopu intervjua objavljen je tekst o piščevu saslušanju u OZNA-i 1946.

Nepoželjan Hasanbegovića ne žele na dodjeli priznanja njegovom djedu

Zapisnik o saslušanju novinarima je na uvid dao Zlatko Hasanbegović koji ga je koristio prilikom pisanja svoje monografije "Muslimani u Zagrebu 1878. - 1945. Doba utemeljenja". Enver Čolaković je nakon ovog saslušanja amnestiran i oslobođen svih optužbi. Među ostalim, Čolaković je agentima OZNA-e odgovarao i na pitanja u vezi svojeg dotad jedinog objavljenog romana "Legenda o Ali-paši", o tome je li u tom romanu napadao Židove.

Čolaković je odgovorio kako je na isti način pisao o Židovima, kao i o drugim žiteljima BiH, te kako ih "nije napadao, nego je uzeo pozitivan i negativan tip Židova. "Napao sam ga kao kapitalistu, ali sam to činio i s pripadnicima ostalih vjera", izjavio je Čolaković. Tko je god čitao ovaj roman, apsolutno će se složiti s ovim što je Čolaković izjavio.

Pišući, primjerice, o židovskom trgovcu Ješiji koji hamala Aliju Leptira, glavnog lika romana, na jednome mjestu dobronamjerno savjetuje kako se može dočepati bogatstva, Čolaković ni jednog trenutka ne zapada u antisemitski resentiman što je u to vrijeme, kad je knjiga objavljena, 1944., bilo u najmanju ruku ideološki zazorno, odnosno Čolaković se ipak potrudio ostati na "korektnoj" strani historije, unatoč neznalačkom i revolveraškom obračunu s njim, najprije u Sarajevu, a potom u Zagrebu.

Kad je riječ o književnoj kvaliteti Čolakovićeva romana, treba imati u vidu dvije činjenice: neobjektivno je govoriti o jednom književnom djelu izvan konteksta vremena u kojemu je nastalo, to je više posao za povjesničare književnosti, te onu da je Čolaković u vrijeme kad ga je završio, 1942., imao 29 godina, čime se možda mogu pravdati određene književne nespretnosti kojih u romanu ima. Po mojemu mišljenju, riječ je o iznimno kvalitetnom književnom djelu koje, nažalost, nikad nije završilo u lektiri što je krajnji vid književne kanonizacije na ovim prostorima te jedina bezuvjetna amnestija.

Postavlja se pitanje zbog čega Enver Čolaković, oslobođen svih optužbi, nije pušten u lektiru? Ne vjerujem da je to zbog njegova kratkotrajnog boravka u Pavelićevoj diplomaciji, nego više iz drugih razloga, zbog određenog islamskog prozelitizma hamala Alije Leptira, primjerice, koji u tom smislu na jednome mjestu u romanu odgovara na pitanje bi li oženio Almasu u koju je fatalno zaljubljen kad bi bila pripadnica druge vjere.

Ideološki kerberi često su skloni stavove književnih likova automatski transferirati na autora. Možda je ovo presudilo, iako sličnim detaljima, zbog povijesnog konteksta, vrvi bosanskohercegovačka književnost. Detalja koje bismo mogli okarakterizirati prozelitističkim imamo uostalom i kod Ive Andrića, u priči "U musafirhani", na primjer, kad fra Marko Krneta janjičaru na samrti iznad glave prinese raspelo ili u priči "Put Alije Đerzeleza", kad služavka, kršćanka, pokušava preobratiti sestru braće Morića koja umire od sušice.

Ubijamo kulturu Staljin bi se ponosio Hrvatima!

Alija Leptir, čini mi se, naprosto se nije uklapao u kanon "novog čovjeka" kakvog je željela "izgraditi" pobjednička ideologija. I to je, po mojemu mišljenju, najveći "krimen" Envera Čolakovića. Hoće li Trg ili Ulica Envera Čolakovića preživjeti Milana Bandića i Zlatka Hasanbegovića koji najvjerojatnije stoji iza ove inicijative, bez obzira na to što je sam čin uvlačenja ovoga pisca u Prokrustovu postelju ideologija u najmanju ruku sporan?

Mislim da neće. Upravo zbog uvlačenja u jednu priču u koju Enver Čolaković ne spada i da će to onda isključivo ovisiti o varljivoj političkoj sreći (ili nesreći) te ideološkom nasilju povezanom s tim, koje je u zemljama s "viškom historije" svojevrsni usud.