Jedan od temelja moga programa je definiranje nacionalnih i državnih interesa u području kulture, pa se onda mora i jasno definirati koje su to uopće strateški važne ustanove, a slijedom toga treba odrediti i mjerila za njihovo financiranje.
“Može li umjetnost biti iznad morala, možda i može, ali ne na javnim servisima, kao što se ne može financirati niti javnim novcem čija je svrha postizanje općeg dobra. Kultura odnosno umjetnost koja ne poštuje pravo osobe ili zajednice ne smije zagađivati javni prostor, naime djelo moralno lošeg sadržaja može imati neku umjetničku vrijednost, ali i dalje ostaje činjenica kako se narušene moralne zasade nikakvim umjetničkim slobodama ne mogu opravdati, a još manje nasilno nametati u javnom prostoru”.
“Proleterska prinuda u svim svojim oblicima, od pogubljenja do prisilnog rada, jest, koliko god to paradoksalno zvučalo, metoda oblikovanja komunističkog čovječanstva od ljudskog materijala kapitalističkog razdoblja”.
Prvu rečenicu izgovorio je bivši ministar kulture, dr. Zlatko Hasanbegović, u intervjuu za Večernji list, prije malo manje od dvije godine. Drugi citat dio je pisma generalne tajnice i glasnogovornice HAZZU – Hrvatske agencije za zabranu umjetnosti - Zorice Gregurić, napisanog prepoznatljivim kamenoklesarskim stilom, naslovljenog s “Poručujem moralnim nakazama: umjetnost nije iznad zakona” i objavljenog prije tjedan dana. O oblikovanju komunističkog čovječanstva od ljudskog materijala i tehnikama prerade govorio je boljševički vođa Nikolaj Buharin. Bilo je to negdje pred kraj prijelaza Hrvatske iz dvadesetog u devetnaesto stoljeće: 1920. godine.
Prevedena na jezik sadašnjosti i stvarnosti, Buharinova izjava znači: “Konzervativna prinuda u svim svojim oblicima, od cenzure do poziva na pogubljenje, jest, koliko god to paradoksalno zvučalo, metoda oblikovanja hrvatskog čovjeka od ljudskog materijala slobodnog razdoblja“.
Između najave “definiranje nacionalnih i državnih interesa u području kulture“ i zaključka da “se narušene moralne zasade nikakvim umjetničkim slobodama ne mogu opravdati“, dogodila se “prinuda u svim svojim oblicima“: neprofitnim medijima ukinute su potpore, predstave, recimo Olivera Frljića, igrane su iza policijskih kordona, Hrvoje Hribar je otjeran iz HAVC-a, Hasanbegović i Đapić su ušli u kazališna vijeća, Jakov Sedlar u Studentski centar, a onda je izvršen desant na HRT po principu osmišljenih buna: prvo žene, djeca i ranjive skupine – za koje se uvijek ima više empatije - pa onda mužjaci s Klemmovim vještinama.
Film Pave Marinkovića “Ministarstvo ljubavi“ prvo je uklonjen iz programa, pa je vraćen u novom, lošem terminu. U paketu je iz sheme emitiranja nestao i u njoj se, nakon ispravljanja grube “tehničke pogreške“, ukazao i “Ustav Republike Hrvatske“ Rajka Grlića, svakako subverzivnija komedija od one koja je izazvala gnjev udovica iz, naravno, potpuno krivih razloga. Nije, naime, nikakav problem što neke žene deset ili petnaest godina nakon pogibije muževa nalaze nove partnere nego je skandal što se s njima ne smiju vjenčati jer će izgubiti naknadu i – ako ne rade – postati potpuno ovisne o muškarcima za koje se može ispostaviti da vole šamarima pojačavati vlastitu poziciju u pregovorima unutar obiteljskog doma, uređenog kao kod Alojza Tomaševića.
Kao što napad na HAVC nije bio jedini cilj jurišnika Zorice Gregurić, tako ni pokušaji zabrane emitiranja dva spomenuta filma nisu cilj udovica koje imaju stav iako nemaju pojma, kako bi to rekao Mile Kekin. I Marinkovićevo i Grlićevo djelo ne samo da su već financijski pomognuti nego su i prikazani na festivalima i u kinima, pa im televizijska premijera nije od presudnog značenja: nije ju loše imati, ali sve i ako je nema, ne znači da će time prestati da postoje.
HUBNOR – Hrvatska udruga branitelja neokončanog rata – jednu je komediju o površnom zakonu i suštinski patrijarhalnom odnosu spram žena koje je rat učinio samima, te jednu o puno ozbiljnijim rascjepima unutar društva, pokušala stopirati bez namjere da nužno uspije. Važnije je, iz njihove perspektive, učiniti sve što se može da sutra, za mjesec dana i stotinu godina nitko ne pokuša snimiti film nesporne umjetničke vrijednosti i “moralno lošeg sadržaja“.
“Načertanije” Zorice Gregorić jedan je od najgore napisanih i sadržajno najstrašnijih tekstova u suvremenoj hrvatskoj kulturi, onome što ona jest i što treba biti. Prema tome nacrtu nove nacionalne kulturne politike, ne mora se nužno braniti stvaranje djela “neke umjetničke vrijednost“, ali se ne smije dopustiti da priđu javnom novcu, javnom prostoru i javnim medijima, koji će se dijeliti, čuvati i postojati zarad obrane “moralnih zasada“.
Nepredvidljivost demokracije – što ostavlja otvorenu mogućnost da jednom vlast ne budu Medved, Brkić i društvo - manjak Hasanbegovića za popuniti sve ijednu instituciju kulture te izostanak garancije da se neće ponoviti situacija u kojoj će Hrvoja Hribara umjesto Jakova Sedlara zamijeniti Daniel Rafaelić, problemi su koji se daju u paketu riješiti samo tako što će se ozakoniti modificirana verzija moralno-političke podobnosti hrvatskog čovjeka oblikovanog nakon amputacije potrebe za slobodom.
Bitan članak tog zakona mogu biti riječi kojima kvazibraniteljska Barbie završava “načertanije”: “Umjetnost nije iznad zakona, a moralnu nakaznost podvoditi pod umjetničke slobode nitko nema pravo!” Zna se, naravno, i tko nema pravo definirati što je “moralna nakaznost“: “kompleksaši vođeni patološkom potrebom uništavanja civilizacijskih vrednota“, kako bi to rekla Zorica Gregurić, misleći na sve s one strane barikade na kojoj se moralne zasade brane, uz ostalo, i filmovima poput “Ministarstva ljubavi“ i “Ustava Republike Hrvatske“.
