Pune dvije godine prošlo je otkad je hrvatska javnost raskrinkala napad iz ekstremnih vjerskih krugova na Zorana Ferića zbog navodnih pedofilskih elemenata u njegovoj zbirci priča "Anđeo u ofsajdu" kao do te mjere bestidno trganje nekoliko redaka iz konteksta u pola rečenice da je takvo citiranje predstavljalo čisti falsifikat.

Falsifikat do te mjere da je obraniti i Ferića i djelo koje je 2000. osvojilo književnu nagradu "Ksaver Šandor Gjalski", ispalo krajnje lako. No s histeričnom hajkom išlo je puno teže. Ekstremna konzervativna udruga Vigilare s Johnom Vicom Batarelom na čelu sad je preko Ferićeva "Anđela u ofsajdu" krenula u križarski pohod i na slikovnicu "Moja dugina obitelj".

Vigilare "Hrvatska ima svoje vehabije. Došli su iz Australije"

I opet je Batarelo koristio dozlaboga kompromitirani argument da je Ferićeva knjiga "pedofilska", a stvar je utoliko nadrealnija što je upravo Batarelo bio taj koji se prije nekoliko godina hvalio na Facebooku svojom fotografijom s australskim kardinalom Georgeom Pellom, koji se posljednjih mjeseci ne bavi praktično više ničim drugim nego mnogim pravosudnim procesima protiv sebe zbog optužbi da je prije 40 godina seksualno zlostavljao djecu u crkvi.

Žrtve ga optužuju i za to da je od progona osobno štitio, koliko je mogao, svećenika Davida Ridsdalea, koji je od 1993. osuđen na mnoge kazne zbog seksualnog zlostavljanja čak 54 djece. Uglavnom, Batarelo se sad opet okomio na Ferića. Prije dvije godine Ferić je postao meta hajke jer je podupirao kurikularnu reformu i bio među istaknutim kritičarima ministra kulture. A danas?

Jeste li iznenađeni što su vas se Vigilare i Vice Batarelo zbog "Anđela u ofsajdu" opet prisjetili, dvije godine od kada je to isto onako neslavno pokušao izvjesni teolog Petar Marija Radelj?

Teško da u ovoj zemlji išta više može iznenaditi. Reakcija Batarela i udruge Vigilare očekivana je, i to do te mjere da bi, kad bi ovo što živimo bila knjiga ili film, groteskni politički triler, ta predvidljivost bila krajnje loša i otužna. Pogotovo kad uzmemo u obzir reakcije te udruge na reklame, slikovnice i sve što njemu i njegovoj udruzi smrdi na 'udbašku zavjeru' koja othrvaćuje hrvatsku djecu. E sad, uvijek je bilo ljudi s ekstremnim stavovima, ali oni su do sada uvijek bili manjina.

Problem je u tome što dobivaju medijski prostor i što su ekstremno glasni i uporni u ponavljanju neprovjerenih informacija, dezinformacija ili svjesnih laži. Oni su manjina koja se, paradoksalno, borila protiv drugih manjina. Budući da su dio opće katoličke obnove i konzervativne revolucije koja je u Europi uzela maha, bit će ih, bojim se, sve više. Recept kako to rade iskušan je u svim totalitarnim režimima, bili oni nacistički, fašistički ili komunistički.

Treba prvo uplašiti javnost nepostojećim opasnostima, u našem slučaju udbaškom zavjerom, onda treba etiketirati krivce, najčešće nekim zvučnim riječima koje su same po sebi optužba, za to je ovdje najpogodnija pedofilija, zatim treba naći žrtvu koju treba braniti, a to su oni najslabiji i nezaštićeni, u našem slučaju djeca, a onda treba prijeći na konkretno djelovanje: micanje tih elemenata iz kurikularne reforme, iz medija, iz javnosti, i ako treba, iz zemlje.

Silan egzodus hrvatskih građana iz zemlje nije povezan samo s teškom ekonomskom situacijom, iako s njom najviše. Povezan je i s općom klimom u zemlji, s ideološkim rovovskim ratom koji se ovdje vodi već više od dva desetljeća, a u manjim je mjestima vidljiviji i pogubniji nego u gradovima.

Ali katolički aktivisti angažirani protiv zdravstvenog odgoja i kurikularne reforme učinili su i nešto pozitivno, iako im to nije bila namjera: agresivnim nastupom potaknuli su hrvatsku javnost i politiku da konačno shvate kako je obrazovanje važno. I da ga treba braniti od takvih militantnih nasrtaja. Zbog obrazovanja posljednjih se godina puno sukobljava, polemizira, politizira, demonstrira, čak i laže. I sad je jedino što moramo napraviti ono nemoguće: okončati ideološki rat i postići konsenzus.

Vi, zapravo, već koliko ono dugo, nemate više ništa s kurikularnom reformom?

Ja s kurikularnom reformom zapravo nikad nisam imao ništa. Nisam se uključio u izradu kurikuluma, nisam bio dio niti jednog stručnog tima niti sam na njoj radio na bilo koji način. Ali od početka, otkad su me počeli intervjuirati zbog knjiga, dakle više od 20 godina, govorim da je lektira za djecu u školi neadekvatna i da bi tu priču s lektirom trebalo složiti nekako drukčije, da bi se odgojilo čitatelje, a ne one koji prepisuju lektire zato što se to mora, a zapravo se boje knjiga.

I zato sam, kad se pojavio prijedlog kurikularne reforme, veselo pohvalio cijelu stvar. Tad mi nije bilo ni na kraj pameti da bi se o tom prijedlogu i popisu lektire mogla dignuti takva histerična vriska u kojoj su svi odjednom počeli gledati vlastite interese ili ispucavati svoje uvrijeđenosti i frustracije. To što je i moja knjiga, uz 500 drugih, bila predložena kao izborna lektira za više razrede srednjih škola, sasvim sigurno nije bio razlog zbog kojeg sam pohvalio reformu.

To je, jednostavno, bila potvrda onoga o čemu se među nastavnicima hrvatskog jezika puno govorilo: kako treba promijeniti lektiru da bi se više čitalo. Govoriti sada da je to bio dio nekog smišljenog plana othrvaćivanja djece izgleda mi kao čista paranoja i zahtijeva stručni odgovor. Ali ne književne ili pedagoške struke nego medicinske. I onda su u toj knjizi priča koja se zove 'Anđeo u ofsajdu', a ne 'Anđeo u zaleđu', kao što se redovito piše kad se po toj knjizi pljuje da bi se pokazalo kako ofsajd nije hrvatska riječ, dakle u toj knjizi pronašli su dvije rečenice koje se, ako ih izvučeš iz konteksta, mogu povezati s pedofilijom.

A demonizacije te knjige i, posredno, mene kao autora, služila je samo tome da se napadne kurikulum koji se jednim dijelom nije sviđao katoličkim aktivistima, koji su se počeli mahnito boriti za prevlast u sferi obrazovanja i odgoja. No zanimljivo je da su se upravo u jeku niza skandala oko Katoličke crkve, koja je desetljećima štitila stvarne pedofile u svojim redovima, odjednom pojavljuju katolički aktivisti i udruge koje sve i svakoga optužuju upravo za pedofiliju. Ono što treba jasno reći: 'Anđeo u ofsajdu' nije niti je ikad bio dio lektire.

A da konačno priznate da u zavjeri s izvanzemaljcima već desetljećima radite na othrvaćivanju školske lektire u našoj zemlji?

Isto tako mogu priznati da je Zemlja ravna ploča, da se Sunce vrti oko Zemlje, da evolucija ne postoji, da je Bog doslovno stvorio Zemlju u sedam dana, za svemir nisam siguran, da je Biblija jedina i najvažnija medicinska knjiga, da život počinje kad se mladić i djevojka pogledaju na školskom hodniku, da su djeca nastala pomognutom oplodnjom bolesni izrodi, da se prosvjetiteljstvo nikad nije dogodilo, da je svaka Hrvatica napravila u životu barem tri abortusa, da udbaški masoni rade na masovnom othrvaćivanju hrvatske djece, pa čak i kad su ta djeca Talijani, Česi, Mađari, Srbi, Romi ili Rusini, da je izvjesni Frljić sin sotone glavom i bradom, da homoseksualne žene i muškarci moraju biti zahvalni što ih se ne tuče, a ne demonstrirati na ulicama, da je država odvojena od crkve izvor svakoga zla… U prošlosti su postojale vrlo efikasne sprave za takva priznanja. Danas ih, nasreću, još nema, pa si mogu dopustiti luksuz da ništa takvog ne priznajem.

Je li vas iznenadilo to što su se tog utorka ujutro u prokazivanje "Anđela u ofsajdu" uključili i voditelji HRT-a Mirko Fodor i Karolina Vidović Krišto?

Nastavak na sljedećoj stranici...

Karolinu Vidović Krišto i Mirka Fodora najradije bih prijavio pravobraniteljici za djecu zato što su u udarnom terminu, kad pred ekranima mogu biti i mala djeca, čitali moju knjigu. No prepustit ću to katoličkim aktivistima. Na ovaj način, javnim čitanjem, te su rečenice dospjele u nekoliko minuta do više djece nego što bi dospjele da je 'Anđeo u ofsajdu' 20 godina u obaveznoj lektiri.

Spomenuto je već da su pročitani dijelovi iz priče 'Forma amorfa', iz 'Anđela u ofsajdu', izrezani tako da djeluju potpuno pedofilski jer nam izgleda kao da se lik u sobi samozadovoljava na djevojčicu koja piški. Ali ne, on se zadovoljava na bivšu djevojku, itekako odraslu, koja ga je ostavila, a djevojčica je samo ironičan prizor i čini se da piški na njegovu tugu. I ako hoćete, ona tu simbolizira nevinost i čistoću. Dakle, kao argument taj je ulomak čista laž i o tome je jako puno bilo govora u novinama i na portalima prije nekoliko godina.

Rečenica koju je gospodin Fodor pročitao kasnije samo je usporedba koja želi dočarati šok i užas. I, kako vidim, uspjela je. E, pa sad, to je knjiga pisana za odrasle ljude i pretpostavlja odraslu publiku. Na knjigama nema, kao na filmovima i serijama, oznake do koje godine ih djeca ne smiju čitati. Drugi je problem što djeca ne čitaju ni knjige koje su pisane za njih i to je neusporedivo ozbiljniji problem nego 'Anđeo u ofsajdu' i ta idiotska priča o nepoćudnoj lektiri.

Kad su je prije dvije godine stavili na popis izborne lektire s još 500 drugih, bilo je predviđeno da se čita u 4. razredu srednje škole, dakle odraslim i punoljetnim osobama. Međutim, tu je knjigu, kao i 'Ljubavnika' Marguerite Duras ili 'Črnu mati zemlu' Kristiana Novaka, grupica katoličkih aktivista iskoristila za napad na cijelu kurikularnu reformu tima koji je predvodio Boris Jokić. I sad Karolina Vidović Krišto ponovno povlači ovu staru i već potpuno pljesnivu argumentaciju za knjigu koja nije niti je ikad bila na popisu lektire.

Bila je samo u prijedlogu koji je upućen na javnu raspravu. To da se nalazi na popisu i da potiče na pedofiliju je, dakle, svjesna laž. Često se pitam da li se osobe koje tako lažu, po njihovu uvjerenju za opće dobro, uopće ispovijedaju. Jer ako da, onda bi ispovjednik mogao proći kao svećenik u taksiju kojim upravlja Roberto Benigni u Jarmuschovu filmu 'Noć na Zemlji', točnije, mogao bi dobiti srčani udar od užasa koje čuje.

Kojih se književnih djela, onako, na prvu ruku, možete prisjetiti koja su konzervativni vjerski krugovi proganjali tijekom stoljeća?

Prvo mi padaju na pamet pisci koji su imali problema ili s vlašću ili s crkvenim krugovima, i to se odnosi na jednu njihovu knjigu ili čak veći dio opusa: Oscar Wilde, Prešern, Baudelaire, Nabokov, Flaubert, J. J. Rousseau, M. Duras, Tituš Brezovački, De Sade, Marinković, Krleža, Marquez, Milko Valent... A u posljednje vrijeme i Silvija Šesto, Kristian Novak, Slavenka Drakulić…

Batarela su čitatelji Expressa upoznali preko hvalisanja fotografijom s australskim kardinalom Georgeom Pellom, čovjekom koji je, do pravosudnog finala skandala koji se kotrljao desetljećima, bio prvi čovjek Crkve u Australiji i treći u Vatikanu. Imate li mišljenje o tome zašto se Batarelo ni riječju ne dotiče dokazano iznadprosječno prisutne pedofilije u Crkvi, ali se hvata "Anđela u ofsajdu"?

Zanimljivo je da katolički aktivisti i kod nas i u svijetu vide pedofiliju posvuda, a otkad su otkrivena zataškavanja pedofilije u redovima Crkve, vide je još i više. Je li to pokušaj da se skrene fokus sa sramote pojedinih visoko pozicioniranih ljudi Crkve, ne znam. Čini mi se to providno i bilo bi to zlobno tvrditi. Prije bih rekao da je pedofilija u Crkvi onima koji su Crkvi i njenim načelima vjerni neka vrsta slijepe pjege. Poistovjećuju se s Crkvom i pokušavaju svoj život osmisliti djelovanjem za njenu dobrobit. Ili za ono što misle da je njena dobrobit. Naravno, neka vrsta protupedofilske histerije nije karakteristična samo za Katoličku crkvu. I pravoslavna crkva optužuje Nabokova i Marqueza, klasika i nobelovca.

Vigilare se tijekom godina proslavio time što je tražio povlačenje plakata za Gavellinu predstavu "Fine mrtve djevojke", po tome što traži da Hrvatsku ne ratificira Istanbulsku konvenciju protiv nasilja u obitelji, što mu je smetala crna ovca Gregor u reklami, vikao je da je "dosta 'frljićizacije' Hrvatske", sada diže hajku na slikovnicu... Kako se Hrvatska dovela dotle da ekstremisti tako otvoreno jurišaju na kulturu?

Doista mi nije jasno. Možda bi se to moglo tumačiti nekim uobičajenim ciklusima. Devedesetih smo imali rat i tvrdu Tuđmanovu državu, u kojoj je vjera odjednom postala isto što i nacionalni identitet, a Crkva preuzela ulogu Partije: sveopćeg arbitra. Zatim je početkom novog stoljeća nastupilo zatopljenje, više slobode, više vjerske tolerancije, zbog željenog članstva u EU sve smo se više približavali zapadnim demokracijama i tad su dostignute neke slobode.

Sad znamo da te slobode nisu vječne i da se stalno moramo za njih boriti. Jer nastupila je era konzervativaca, katoličke obnove, svojevrsna klerikalna revolucija, koja je upravo u kulturi prepoznala svoje stvarne neprijatelje. I nije slučajno da su se upravo kulturnjaci ozbiljno suprotstavili takvoj revoluciji i jednom od njenih čelnih ljudi, Zlatku Hasanbegoviću. Njega više u kulturi nema, ali će upravo kultura ostati vječni neprijatelj crnih inženjera duša. Osim toga, sigurno je utjecao i kontekst i konzervativna revolucija koja je na djelu u europskim državama koje su do prije tridesetak godina imale komunističku vlast.

Tek sad smo u potpunosti svjesni posljedica pada Berlinskog zida, kao što smo svjesni u kojoj je mjeri tadašnji optimizam bio naivan. Poljska, Slovačka, Mađarska, jak konzervativan blok Europe, svakako ulijevaju optimizam domaćim konzervativnim aktivistima. A onda nam strada reforma školstva. Mi smo još sekularna država i nadam se da ćemo i ostati. Možda ćemo se za to morati ozbiljno boriti, ali uvjeren sam i da ćemo se izboriti.

Pritom i mnogi crkveni krugovi na ovakvo ponašanje kolutaju očima. Ne mislim samo na Vigilare nego na sveopći turbokonzervativni uzlet, pa i desničarski val od EU do SAD-a. U svakom slučaju, službeni Vatikan danas stremi nečemu sasvim drugome. Kad je posljednji put kultura svjetovnog društva kod nas u praksi bila po mjeri današnjih krajnje konzervativnih vjerskih zahtjeva?

Čini mi se da ovakav militantni nastup pojedinih skupina i pojedinaca više šteti Crkvi nego što joj koristi. Vjernici nisu ovčice nego ljudi koji misle i donose sudove i odluke. Osim toga, kao što je ateizam ili agnosticizam svakog čovjeka donekle različit, tako je i s vjerom. Različiti ljudi unutar vlastite vjere vjeruju u različite stvari, pripadaju različitim kontekstima, različiti su po obrazovanju i socijalnom statusu i u tome mnoštvu ta agresivna borba za vjerska načela itekako može biti kontraproduktivna.

A to što danas službeni Vatikan stremi nečem sasvim drugom nego Crkva u Hrvatskoj, ili barem njen militantni dio, i nije nova situacija. Vrlo dobro pamtim ljutnju nekih vjernika nakon posljednjeg posjeta pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj. Nisu bili zadovoljni njegovim propovijedanjem o pomirenju, o Međugorju i o tko zna čemu drugom. Tad sam prvi put čuo katoličke vjernike kako se ljute na Papu i govore da bi naša crkva trebala postati autokefalna.