Da je Hitler jednako Europa kao što je i Johann Sebastian Bach, napisao je Slobodan Šnajder u 'Dobu mjedi' i u toj je kratkoj, aforističnoj rečenici sažeto ono što se u romanu netom Nobelom ovjenčanog Lászla Krasznahorkaija rastvara u jednoj dugoj, neprekinutoj i naizgled neprekidnoj rečenici, preko pejzaža istočne Njemačke, kako bi ocrtalo upravo ono najcrnje što nam je Europa ostavila u nasljeđe.
"Herscht 07769", podnaslovljen kao "Roman po Bachu Floriana Herschta" i gotovo ironično "Pripovijetka", pripovijest je u svakom slučaju, ovaj put o piščevoj "drugoj domovini" iz koje se nakon višegodišnjeg života u Berlinu naposljetku vratio u rodnu Mađarsku. Iako se tobože opraštao svojim prethodnim romanom, "Povratak baruna Wenckheima", predstavljajući ga kao svoj posljednji, ipak je odlučio napisati i dugo željeni roman o Bachu, a zapravo o svemu onome što s Bachom po svojoj naravi nema nikakve veze. Napisao je nakon toga još dva romana koji zasad nisu prevedeni na hrvatski, no s obzirom na posvećenost hrvatskog izdavača OceanMore i Krasznahorkaijevih prevoditeljica, opravdano je nadati se kako će se i to uskoro dogoditi. Dakle, unatoč poznoj dobi i krhkom zdravstvenom stanju, zbog kojeg već godinama izbjegava putovati, najveći suvremeni mađarski (a u ovom trenutku može se tvrditi i europski) pisac daleko je od oproštaja. Vijest o Nobelovoj nagradi često je bila popraćena izjavom Susan Sontag, koja je Krasznahorkaija proglasila "majstorom apokalipse". Tu je zvučnu titulu prihvatio i sam pisac, kao i mnogi koji su se tom izjavom služili kako bi opisali svijet njegovih knjiga, onaj vječite titrajuće nestabilnosti, finog nemira što redovito u nekom trenu prerasta u sveopće raspadanje, u vrtlog katastrofe i pošasti nalik na biblijske. Samo što njegovi potresi nisu svjetskih razmjera niti biblijskih dosega; te se apokalipse događaju u srednjoeuropskim nizinskim provincijama za koje zapravo nikoga izvan njih i nije pretjerano briga. A sve je u tim lokalnim apokalipsama tako veliko da se čitaju kao da bi svakog časa mogle obuhvatiti cijeli svijet.
Mada se često tako tumači, apokalipsa izvorno ne označava kraj svijeta nego novi početak. U Hrvatskoj enciklopediji stoji sljedeća definicija: "apokalipsa (grč. ἀποϰάλυψıς: otkrivenje), književno djelo u kojem je dana proročka vizija budućih povijesnih događaja, osobito svršetka svijeta". U kršćanskoj se tradiciji pojam veže uz nadu u budućnost; oslobođenje, završetak patnje. Jedini je problem za primjenu ovakvog optimističnoga ključa sumnja u to da živimo u svijetu u kojem je odsutnost patnje moguća.
Ideja novog početka premisa je ovog romana, u najdoslovnijem smislu. Herscht je prezime glavnog junaka Floriana, a šifra iz naslova potpis na omotnici koju šalje tadašnjoj kancelarki Savezne Republike Njemačke Angeli Merkel. Zašto jedan čudnjikavi mladić iz jednoga gradića u Tiringiji piše kancelarki i traži od nje da sazove u najmanju ruku Vijeće sigurnosti? Razlog je literarno naprosto genijalan jer taj nesretnik upozorava kancelarku ni manje ni više nego na mogućnost da se nešto poput Velikog praska dogodi bilo kad i svaki čas, kao što se, uostalom, i dogodio u jednom trenutku, a da nitko ne zna zašto je upravo taj trenutak bio značajniji od bilo kojeg što mu je prethodio i zašto bi, zaključuje on, bio značajniji od bilo kojeg trenutka što nam slijedi u ovo doba, u ovom vijeku i evo upravo sad. Ne obraća se Angeli Merkel tek kao ženi na čelu države nego kao fizičarki koja bi trebala razumjeti stanje stvari, kad ih već nije sama osvijestila. Po struci pekar sa završenom tek osnovnom i srednjom strukovnom školom, Florian o postanku svijeta uči od profesora Köhlera, kojem odlazi na sate fizike u večernjoj školi. A ta se škola nalazi u Kani, fiktivnom njemačkom gradu sa svim obilježjima dobro poznate Krasznahorkaijeve provincije, priproste, groteskne provincije, a dobroćudne do naivnosti. "Herscht 07769" tako djeluje kao njemački pandan "Povratku baruna Wenckheima", po pitanju vremenskog i općeg političkoga konteksta, te odjeka aktualnosti u tim začudnim svjetovima.
Takva je i Kana, gdje se Florian pojavljuje a da nitko od mještana ne zna ništa o prošlosti tog dečka, povučenog i socijalno osakaćenog, blagog i prostodušnog poput ne baš najbistrijeg djeteta. Takvog ga pod svoje uzima izvjesni Boss i useljava s ostalim izopćenicima koji rade za njega u kuću koju naziva Burg, gdje pod nazivom Kanski simfoničari oživljavaju uspomenu na najvećeg skladatelja iz tirinškoga kraja, Johanna Sebastiana Bacha, kao i na najveće zlo koje se dogodilo njemačkoj, zazivajući Četvrti Reich. Nacistima drag zbog svog "čistog" podrijetla kao potomak ugledne obitelji s višegeneracijskim korijenima u Njemačkoj, Bach je za Bossa gotovo bogovska figura, a zapravo tek zbog slučajnosti da je rođen u obližnjoj provinciji, što je uostalom i srž sveg apsurda domoljublja, a koje uvijek počiva na nekom nasilju i nečijoj patnji. Ono najcrnje uvijek se širi iz neposredne blizine.
Ta je usporedba već neugodni klišej, ali roman je doista poput vješte kompozicije, ne u onom poopćenom smislu kad se tako opisuje naprosto čvrste i smislene strukture romana, jer ovdje se radi o potpunom i zadivljujućem sinkronijskom usložnjavanju vremena, prostora, lica i svijesti, te se ne radi o vještom i bešavnom pretapanju nego se roman čita kako zvuči orkestralna glazba, kao jedinstvena i ugođena cjelina. A u njoj je portret jednog mjesta na kojem grafitima nagrđuju Bachovu ostavštinu, tipovi poput Bossa nekažnjeno prolaze za razne kriminalne radnje, pa i za silovanja žena iz susjedstva, nije to mjesto u kojem su ljudi lišeni empatije, knjižničarke čak majčinski brinu za izopćenike poput Floriana, ali ljudi su, kao i bilo gdje drugdje, jednako zgroženi zlom nacionalizma, koliko i nijemi na njega kad se ono oslobodi. Mjesto je to na kojem iz zapišanih neonacističkih jazbina svira Bach, Njemačka u malom, kojoj postaje sve teže zavidnim kulturnim nasljeđem za koje joj ne pripada puno zasluga, prigušiti sav talog jednog suštinski ksenofobnog mentaliteta, a za koji ima itekako odgovornosti. Apokalipsa je ponovno posve lokalna, taj epohalni preokret ne dolazi nekim novim Velikim praskom, slučajnim istodobnim rađanjem milijarde čestica i antičestica, ne dolazi ni božjom voljom nego iznutra, iz zla na koje jedinim odgovorom postaje ponovno zlo. Veća je mogućnost, izgleda tako, da se ponovno rasplamsa nacistička ideja i od njemačkih građana napravi hladnokrvne zločince, pa da poznatog svijeta ponovno nestane, nego da se za to pobrine fizika. Florian Herscht u ovoj je fantastičnoj, brutalnoj i suludoj završnici precizan i maestralan suvremeni tragični junak, dijete Europe, u tom smislu čiste krvi i krvavih ruku.
"Međutim, ako ovo ne razumijemo, ili ne poduzmemo nešto u korist Zemlje kao takve, nešto što možemo suprotstaviti toj činjenici, onda smo propali, i možemo samo čekati da svijetu, univerzumu, cjelovitosti, onomu Nečemu dođe kraj, što će i nas dokrajčiti, no mi ne možemo čekati apokalipsu skrštenih ruku, već moramo shvatiti, pisao je Florian kancelarki Angeli Merkel u Berlin, da je apokalipsa prirodno stanje života, svijeta univerzuma, onoga Nečega, a apokalipsa je sada, gospođo Kancelarko, to je ono u čemu živimo već milijardama godina".
Milijardama godina, da bismo prebrajali krvna zrnca i zavirivali kroz tuđe prozore. Nigdje taj civilizacijski apsurd nije tako opisan kao u Krasznahorkaija, tako da se čita s užitkom i mukom, istodobno, sinkrono.
