Što učiniti kad je nepravda toliko velika da je nikakva naknadna pravda ne može poništiti? Kad pojedinac usamljeno gleda u bešćutno lice birokratskog aparata, a on mu uzvraća nezainteresiranim činovničkim "ne"? Neke priče bi možda najbolje bilo potisnuti, jer podsjećaju da je pravda često samo slovo na papiru, ali važno je da se sustav javno proziva, premda to bilo i s trideset godina zakašnjenja.

Jedan od eklatantnih primjera kršenja ljudskih prava dolazi iz Slovenije, iz 1992. godine, kad je, uslijed ratnih previranja u bivšoj Jugoslaviji, došlo do "brisanja" 25.671 osobe rođene u jednoj od preostale četiri jugoslavenske republike. Danas je ovaj pokušaj čišćenja nepodobnih, u svrhu stvaranja etnički čišće zemlje, u Sloveniji tabu tema.

Na Trešnjevci Premijera "Titona", predstave Vlatke Vorkapić

O tome se ne priča, a malo se o svemu i zna. Sustav je ovu sramotnu epizodu u povijesti zataškao, a mnogi od tih ljudi i danas žive u ilegali, bez građanskog statusa i papira, iako je Haški sud za ljudska prava nedavno dosudio presudu u njihovu korist.

Film "Izbrisana", slovenskog pisca i redatelja Mihe Mazzinija, igra na ovogodišnjem Festivalu tolerancije u Zagrebu, a glavnu ulogu utjelovljuje Judita Franković Brdar, jedna od naših najcjenjenijih glumica mlađe generacije, koja je širu popularnost stekla ulogom mlade aktivistice za prava životinja u filmu "Sonja i bik" te novinarke Lucije Car u seriji "Počivali u miru".

Judita je za potrebe filma izbrusila slovenski, odjenula mantil karakterističan za rane devedesete te uronila u kompleksnu i emotivnu ulogu junakinje Ane Jovanović koja gotovo u cijelosti film nosi na svojim leđima. S obzirom na to da je otprilike dvadeset dana, koliko je trajalo snimanje filma, Judita lijegala i budila se sa svojom ulogom u mislima, temu je počela promišljati kroz današnji kontekst.

"Sutra možeš ostati bez svega, bilo da priroda napravi katastrofu, pa si nitko i ništa. Razmišljam, sigurno izbjeglice ne odlaze zato što im je doma dobro."

Godine 1992. slovenska vlada je objavila ukidanje građanskih prava strancima, no učinili su to potiho i ispod stola, upravo zato da što više ljudi propusti srediti svoje papire. No ljudi to masovno nisu znali, priča Judita, niti su bili zabrinuti jer su mnogi od njih cijele živote proveli u Sloveniji.

"To je nakon toliko godina tužno. Nema tog novca koji to može kompenzirati. Jedino ti može biti mala satisfakcija da to netko čuje."

Unatoč tome što je morala uprijeti i svladati slovenski, koji je zbog supruga Marka Brdara već i prije dobro govorila, kaže da uloge poput ove rijetko dolaze u karijeri i da bi ih svaka glumica poželjela.

"Film je dosta emotivan, pa je redatelj htio vidjeti kako reagiram. Odglumila sam scene i na slovenskom i na hrvatskom, improvizirala sam. Nisam prije toga poznavala tu tematiku i shvatila sam kako malo ljudi zna o tome. Kad smo bili na festivalima, ljudi su pitali: ‘Jeste li vi to izmislili ili je to stvarno bilo tako’?"

U ovoj psihološki teškoj kafkijanskoj drami Judita glumi mladu majku koja je rođena u Kragujevcu, ali cijeli život živi u Sloveniji. Nakon rođenja djeteta protagonistica shvaća da je izbrisana od slovenske vlade kao građanka Slovenije i da ne može iz bolnice izići s djetetom. Za dijete se brine liječničko osoblje, a mlada majka poput duha luta slovenskim institucijama, traži pomoć od medija, no čini se da nikoga ne zanima njezin slučaj.

Judita, što zbog svoje empatične naravi, što zbog uloge koja je suštinski aktivistička, sve je više zaokupljena mislima o pojedincima u društvu koje snalazi sudbina Ane Jovanović.

Milijuni eura Slovenci još nisu riješili svoju najveću sramotu

"Žurimo i imamo svoje živote, no jako smo se udaljili od toga i što bi država trebala biti spram pojedinca, a i mi pojedinci stalno stvaramo slojeve obrambenih mehanizama, zato što smo i mi bili povrijeđeni. Tebi netko neće pomoći, pa i ti kažeš: ‘Dobro, nisu meni, pa neću ni ja’. To se samo gomila i stvaramo debelu kožu za vlastito preživljavanje", otvara se Judita.

Objašnjava da je do neke ozbiljne društvene promjene teško doći, no da je bitno biti nositelj promjene na mikro razini.

"Ja sam uvijek bila onaj putnik koji sjedi u busu i neće ništa reći. Znalo mi se dogoditi da kad netko nešto kaže, pomislim: ‘Joj, što to sad imaš govoriti’. Ali u zadnje vrijeme osjećam odgovornost. Da bih trebala nešto reći. Ne znam mogu li nešto promijeniti, no opet, ako prešutim, onda sigurno ne mogu utjecati. Ako kažem, neke stvari se mogu rasplesti. U zadnje vrijeme sam imala sreće snimati filmove koji govore o važnim stvarima. Kako onda mogu prešutjeti nešto? Imam osjećaj da nemam pravo prešutjeti neke stvari, da trebam djelovati. A opet, kad zaroniš u djelovanje, shvatiš koliko je to sve skupa duboko, jama bez dna. Možda si istjerao pravdu, ali na jednoj takvoj mikro razini. Pa i za neka naša ženska pitanja ljudi misle: ‘Evo, što bi sad one još htjele’?"

Kad priča o djetinjstvu, Judita ja razniježena.

"Moj otac je rekao: ‘Kći koja se prva rodi zvat će se Judita’. I ja sam se prva rodila. Bila je jedna baka ili prabaka koja se zvala Judita. No možda bih ponovno trebala pitati roditelje sad kad sam odraslija postoji li neka konkretnija priča", otkriva glumica.

Rođena je u Zagrebu, majka joj je iz Zagreba, no otac joj je iz Novske. Još u ranom djetinjstvu obitelj se seli u Kutinu, gdje joj otac radi u Petrokemiji, da bi Judita tamo ostala sve do upisa na fakultet. Roditelji joj još žive u Kutini, a sestra i ona su posebno vezane za njih.

"Mi smo stvarno imali lijepo djetinjstvo, igrali smo se puno, od beba, Barbika, gumi gumija, radili smo predstave u knjižnici, čitali smo kao klinci. Bilo je to sretno, ispunjeno djetinjstvo. Igrali smo školice, neke prve simpatije i ljubavi su se rađale i sve mi je to u lijepom sjećanju ostalo. S druge strane, u malom gradu uzmeš sve što ti se nudi. Kad se sjetim svoga tinejdžerstva, baš se divim svojim roditeljima. Bila sam naporna, sve mi je bilo glupo. Kazalište, čitanje, glupi ste svi... A onda me počelo sve zanimati. U srednjoj školi sam počela igrati ženski nogomet, išla sam na novinarstvo, na mažoretkinje, i onda sam krenula na dramsku, u kino. Sve što se nudilo, uzimala sam."

Iako je tražena glumica, ističe da život slobodnog umjetnika nije uvijek lak. Radi se o životu koji nije toliko neuredan, no uključuje probe u razno doba, izvedbe navečer, putovanja i gostovanja, tako da je nemoguće uspostaviti naviku i rutinu. Čak je, govori uz smijeh, naučila spavati bilo gdje i u bilo kakvim uvjetima.

'Izbrisani' Sramota Slovenije: "Rekli su mi da ne postojim, sve mi oteli..."

"Radimo 12 sati dnevno. To je naš snimajući dan. Sat vremena je za pauzu za ručak. Jako su se smanjili ti snimajući dani jer svaki košta. Ja imam užasno visok prag tolerancije i svašta mogu izdržati, ali ne bih trebala. Netko bi se trebao pobrinuti za mene da ne moram to. Džumbus je i kuršlus. Svi bi htjeli raditi, a onda te se dovede do situacije koja je nezavidna, ali onda ipak odlučiš: Idem u to", iskrena je Judita.

Ove godine, govori, iznimno zna što će na jesen raditi. Iako ona i suprug nemaju djece, slobodnjaštvo je takvo da sa sobom donosi puno neizvjesnosti, iako ima svoje dobre i lijepe strane. O filmskoj industriji priča kao i svi filmski radnici s ovoga područja. Jako puno toga počiva na volji i entuzijazmu pojedinca te se filmovi snimaju s jako malo novca.

"Taj novac koji redatelj i producent danas dobiju nije dostatan da se napravi film. I oni svi traže koproducente u regiji, što je jedan plus te nesretne situacije jer su se ljudi u regiji ponovno počeli povezivati. Što najbolje u zadnje vrijeme radi Sarajevo film festival, jer su se posvetili tome da počnu povezivati ljude. I počeli su dovoditi ljude koji nešto znače u filmskoj industriji, koji mogu pomoći. Tako da je iz te nesretne situacije dobro to što se regija počela povezivati", objašnjava Judita.

Ne toliko zbog male scene i tržišta, nego primarno zbog izazova i razmjene energija, priča da bi se voljela okušati i glumom u inozemstvu. A takva budućnost joj, s obzirom na golemi talent i širok dijapazon odglumljenih uloga, vjerojatno i ne gine.