Izbrisani, sramota o kojoj se priča i daleko izvan granica bivše Jugoslavije, i dalje su crna mrlja slovenske povijesti. Nakon dugog niza presuda na najvišim sudovima Europe, Slovenija je bila prisiljena priznati krivnju i oštećenima ponuditi odštetu. Do kraja 2017. je zaprimljeno 8.161 zahtjev za isplatu odštete, a zasad ih je priznato 5.784. Prema pisanju slovenskih medija, u dosadašnjim postupcima je priznato nešto manje od 24.6 milijuna eura odšteta. Najviša pojedinačna iznosila je 13.050 eura. Dosad je isplaćeno 19,4 milijuna eura. Neki Izbrisani nisu se složili s visinom dodijeljene odštete su se odlučili sudskim putem boriti za veći iznos. Sudeći prema posljednjim dostupnim podacima, do kraja 2017. bilo je ukupno 331 takva tužba.
Kako smo već i pisali, za 25.671 građanina Slovenije, ili barem za skoro sve do posljednjeg, bio je to najgori dan u životu. Irfanu Bešireviču svakako je bio najgori. Gori čak i od prometne nesreće u kojoj je samo nešto ranije tako gadno stradao da su mu morali ugraditi metalnu pločicu kako bi mu držala zdjeličnu kost u jednom komadu. A onda je došao 26. veljače 1992.
"Pozvali su me iz državne uprave u Ljubljani i rekli mi da si moram srediti državljanstvo. Bio sam veseo", početak je njegove priče za koju već godinama zna cijela Slovenija. Bilo je to vrijeme u kojem je Republika Slovenija ubrzano rješavala mnoštvo administrativnih stvari vezanih uz nedavno proglašenje nezavisnosti. Hrvatskom je divljao rat, BiH je tek bila pred trenucima u kojima će se pod njom otvoriti sam pakao...
U Beširevičevoj svijesti nije postojao ni najmanji tračak ideje da bi mogao imati ikakvih problema s, kako je mislio, čisto formalnim dobivanjem državljanstva. Ta, u Sloveniji je živio otkako je s roditeljima doselio 1960. kao dječak od samo jedne godine. Radio je u hotelu s pet zvjezdica. Tu je imao obitelj. A onda: "Kad sam stigao službenica mi je probušila osobnu iskaznicu."
Bio je to trenutak u kojem je doznao da je istekao šestomjesečni rok koji je slovenska vlada dala svima iz ostalih bivših jugoslavenskih republika, a koji su u Sloveniji boravili s "dozvolom o stalnom prebivalištu". Što se njega tiče, pa on je 32 od svojih tadašnjih 33 godine života tamo proživio. Nije imao ni pojma o tom roku. A od tog dana on je postao jedan od 25.671 ljudi koji su jednim potezom proglašeni ilegalcima; nisu smjeli putovati, raditi, liječiti se, imati prihode, imati mirovinu...
Postali su svaki ponaosob slijepa točka za Republiku Sloveniju. Oni su bili "izbrisani". Beširevič je izgubio sve. Prvo posao i zdravstvenu skrb. Potom je izgubio i stan. Kako se nije mogao liječiti narednih 11 godina, danas trpi ozbiljne posljedice one prometne nesreće, a i uslijed tromboze vena, otvaraju mu se rane na nogama, oslijepio je na jedno oko. A kad je o problemu javno progovorio, obitelj mu je na njega skočila da neka to ne čini jer ih sramoti. Pa je izgubio i obitelj.
"Svoga sina nisam mogao pogledati u oči. Ništa nisam mogao napraviti za njega", s bolom je govorio za slovenski Dnevnik prije desetak godina. Završio je na ulici. Nije mu pomogao čak niti Crveni križ jer, lako je pogoditi, on pravno nije postojao. A najgore od svega, o potpunoj životnoj propasti tih nešto više od 25 tisuća ljudi Slovenci nisu imali pojma.
Maja Ladič iz Mirovnog instituta iz Ljubljane objasnila je za Politico da su ti ljudi u ogromnoj većini o tom svom statusu šutjeli u strahu od društvene stigme i zbog opasnosti od deportacije iz zemlje u kojoj su u pravilu živjeli cijeli svoj život. "Ljudi su mislili da su oni jedini kojima se to dogodilo. Trebalo im je nekoliko godina dok su shvatili da je država to uradila sistematski, namjerno", kazala je. Tek 1999. ustavni sud je presudio da je to bilo nezakonito.
No, njihov problem tada je postao političko oruđe desničarskih stranaka, koje su tvrdile da su to bili ljudi iz JNA, što je bila potpuna besmislica, da su to "neprijatelji Slovenije", "teroristi". Prvi predsjednik samostalne Republike Slovenije Lojze Peterle rekao je 2009. u intervjuu za Dnevnik da neki od njih "nisu vjerovali da će Slovenija uspjeti". "Neki su čak radili po naredbama izvan Slovenije", kazao je.
Beširevič je, međutim, 2003. napokon dobio državljanstvo, nakon što je izgubio 11 godina života i pretrpio svaki oblik štete. Više od 10.000 njih to još nije uspjelo. Čak je i ministrica unutarnjih poslova Katarina Kresal (od 2008. do 2011.) politički nastradala jer je nastojala riješiti problem tih ljudi. Beširevič je dobio 6950 eura odštete. U pet godišnjih obroka.
No, kako je toliko vremena proveo izvan vanjskih rubova društva, on je u dugovima, njegov je račun blokiran. "Danas jedino što imam je to da smijem slobodno hodati. To je sve", kaže on. Ipak, u njegovom slučaju namjerili su se na pogrešnog. On se za sebe žestoko borio i dok mu je bilo najteže. U jednom trenutku toliko se uključio u aktivizam da je 2012. dobio nagradu "Živko Pregl" za svoj rad u Socijalnom centru Rog, u "Invisible workers of the world" i u "Građanskoj inicijativi izbrisanih".
Organizirao je prosvjede protiv predatorskih banaka, protiv MMF-a, ECB-a i EK, protiv vlada koje su krizu rješavale preko leđa najsiromašnijih. Za "izbrisane" je svjedočio na Europskom sudu za ljudska prava koji je dvaput presudio protiv Republike Slovenije. Prosvjedovao je za prava pacijenata u duševnim bolnicama, za tražitelje azila... Sve u doba kad sam nije znao gdje će prespavati sljedeću noć.
"Za brisanje nije kriva Slovenija", kazao je za Dnevnik, unatoč tome što su Slovenci pod utjecajem nacionalističke propagande na referendumu 2004. glasali sa 96 posto protiv vraćanja građanskim prava "izbrisanima". Odaziv je, doduše, bio samo 31,55 posto, što znači da je protiv glasala zapravo kompletno nacionalističko biračko tijelo, niti trećina građana.
"Za 'izbrisane' je kriva politika Slovenije. Ja jesam na kraju dobio državljantvo, ali posljedice brisanja neću nikada zaboraviti. Sve da mi daju pet milijuna eura, ja ih ne bih uzeo. Želim da se kazne krivci, među kojima je najveći krivac tadašnji ministar unutarnjih poslova Igor Bavčar", kazao je i objasnio glavni razlog zašto on ne odustaje: "Nitko mom sinu ne može vratiti djetinjstvo s ocem koje je izgubio." A ostali? 12.000 "izbrisanih" već dulje žive izvan Slovenije.
Druge nisu imali nego pobjeći. Time su izgubili pravo tražiti bilo što. Od ostalih, oni se bore po trgovačkim sudovima u Sloveniji na kojima je prosjek rješavanja spora 1160 dana, triput dulje nego u Njemačkoj ili Francuskoj i zbog toga Europska komisija svako malo "riba" Sloveniju. Nije nešto što ne bismo mogli razumjeti u Hrvatskoj...
A ako je tko mislio da je katastrofalno pravno nesređena Hrvatska najgora u Vijeću Europe, Slovenija od 47 zemalja članica ima najveću stopu prijava za kršenja ljudska prava u odnosu na broj stanovnika. I još 94 posto svih postupaka izgubi, što je u rangu Ruske Federacije.
