Ove je godine, na šestom po redu natječaju za kratku priču sad već punoljetnog Festivala europske kratke priče, od 234 prijavljene, najboljom proglašena priča jednog – liječnika. Elišu Papića (1992.) manje bi maštoviti mogli nazvati "renesansnim čovjekom", no njega takve kvalifikacije i ne dotiču. U radno je vrijeme liječnik, specijalizant neurologije riječkog KBC-a, a u ono drugo-stvara.

Za fakultetskih je dana u bendu Elm Street Escape bio tekstopisac, gitarist i producent elektronskog dijela glazbe, a danas pod autorskim imenom Elisha stvara vlastite glazbene priče. Iza sebe ima dva albuma, jedan roman, 2017. u Nakladi Bošković objavljen "Šest žica i stetoskop" i mnogobrojne, mahom nagrađivane kratke priče.

Njegov je stil sirov, jednostavan, a priče su prepune duha i britkog, mahom crnog, humora. Napetost, duhovitost i koketiranje s fantastikom u priči "Pogreb za dvoje" osvojili su i žiri i Eliši osigurali dvotjedni boravak u rezidenciji za pisce i prevoditelje u latvijskom Ventspilsu kao i veću vidljivost njegovog svježeg i zanimljivog rada.

Liječnik, kantautor, pisac. Što je najvažnije? Prevladava li nešto uopće? I kad bi se nečeg morao odreći, što bi to bilo?

Teško je odvojiti te tri stvari budući da u svakoj izlazi neki drugi vid ličnosti. Inače ih sam razdvajam na dva dijela, radni i kreativni, iako je pitanje vremena kad će se i to pospojiti. Ne bih se odrekao ničega, jer kada se sve zajedno odvija paralelno dolazi do najzanimljivijih rezultata. Iako u kreativnom životu nekako glazba najviše prevladava i jezik kojim ona komunicira je, bar što se mene tiče, najiskreniji.

S obzirom na to koliko je studij medicine zahtjevan, kako si uspio sve te interese, sva područja djelovanja održati živima tijekom studija?

U fazama. Na samom faksu sam gledao da rasporedim vrijeme tako da uvijek ostane mjesta za kreativu, završiti sve u roku nevezano za neke ocjene i prosjek, da bi mi ljeto bilo slobodno za skupljanje inspiracije i rad.

Živio si u Beogradu, Puli, Rijeci... koliko su sva ta mjesta utjecala na tebe? Sviđaju li ti se promjene koje različita mjesta bude?

Ostave trag u svakom slučaju i svako mjesto ima različitu vibraciju. Iako kod mene ne utječu mjesta koliko ljudi kao svojevrsni mikrokozmosi. Oni su "mjesta" kojima se čovjek vraća u glavi, nastanjuju i ispunjavaju prostore kroz koje prolaze. Inače uvijek kad prođem nekim mjestima u Rijeci ili Puli, prvo se uvijek sjetim osobe.

Krovni moto FEKP-ova natječaja bio je "Moraš čuti ovu priču". Što je u "Pogrebu za dvoje" bilo presudno, zašto si odlučio da je baš ona ta koju se mora čuti? Zašto je tebi bilo važno ispričati je?

Kad sam vidio natječaj, izvukao sam tri priče iz "baze" koje bi se mogle poklopiti s idejom pripovijedanja, narodnog i urbanog. Sama priča je odisala tim gotovo mitskim duhom pripovijedanja, gdje realne situacije jako brzo uđu u sferu praznovjerja i fantastike kada se interpretiraju retrogradno u potrebi za smislenim objašnjenjem onog bizarnog i nepoznatog. Nešto svojstveno ljudima od zore civilizacije.

U jednom si intervjuu izjavio da te na pisanje potiču posebne situacije. Kakva je priča iza "Pogreba za dvoje"?

Sviranje na jednom pogrebu, što mi je samo po sebi bilo nadrealno, kao i sparina koja mi se preko ljeta nakupljala u glavi, dok sam paralelno ganjao neki vid novog kaotičnog života. Kontrast.

Jesu li sprovod i smrt danas spektakli? Je li vrijeme u kojem živimo doba spektakla?

Ne samo danas. Smrt je oduvijek predstavljala određeni spektakl od različitih festivala koji ju slave u latinoameričkim kulturama, nešto što je danas sačuvano u tragovima kao opskurno i morbidno. Morbidna znatiželja je ono što pogoni takve tipove spektakla. Ljudi vole buljiti u mrak, naći odgovor na ono što ih čeka ako padnu ili ga prigrle. Možda okinu jedan,dva selfieja putem s nečijim tijelom i stave na "instač". Čak i taj mrak je postao natjecanje, a danas se sve mjeri u lajkovima.

Kažeš da su priče i pjesme skoro neodvojivi i da su priče inspiracija mnogim pjesmama. Kako jedan izraz komprimiraš u drugi? I vidiš li "Pogreb za dvoje" kao materijal za neku buduću pjesmu?

Prije bi se moglo reći da priče i pjesme vuku inspiraciju iz istih izvora pa su zato nerazdvojivi. Na kraju dođe do različite interpretacije istih događaja, pa čak i evociranja različitog osjećaja. A "Pogreb za dvoje" ostat će u formi završene priče. Ne valja se ni vraćati previše u neke sfere.

Nastavak na sljedećoj stranici...

I u romanu i u priči govoriš o mrtvilu tišine, tišini koja ubija... Što te u tišini fascinira, a što plaši? Je li potreba za stvaranjem glazbe proizvod tog odnosa s tišinama ili si njega osvijestio tek nakon što si počeo stvarati glazbu?

Sjećam se da je Palahniuk govorio o tome da živimo u vremenu "tišinofobije". Bombardirani smo sa svih strana vrištećim produktima, svjetlećim oglasima. Čovjek na YouTubeu više ni pjesmu ne može slušati bez da ga zatrpa milijardu oglasa nepoželjnog sadržaja, pogotovo za neke patike u kojima noge ne smrde ili nekog "umjetnika" kojeg MORAMO slušati. Ako se slučajno čovjek zaustavi i krene nalet misli koje stalno zakopava onda tišina postaje stravična. Kako vrijeme odmiče, tišina me više niti fascinira niti plaši. Postala je luksuz. I trudim se ispuniti je svojim sadržajem. Glazba nekad jednostavno pruža tu "metaforičku" tišinu. Ona u kojoj mozak može u miru odlutati i čistiti smeće kojim je pretrpan.

Tvoj prošli glazbeni projekt zvao se "Elm Street Escape. Je li umjetnost bijeg? I od čega bježiš?

Sam nisam ime smišljao, iako je meni bio uvijek veći naglasak na Elm street dijelu, budući da volim filmove, a pogotovo hororce, pa mi je samim time bilo fora. Escape dio nisam još u to vrijeme doživljavao, iako ne mislim da je umjetnost nužno bijeg. Više vidim to kao prizmu kroz koju čovjek odabere živjeti svoj život. Kod svakog je drugačije, naravno, i kod nekih uistinu i je bijeg od tereta realnosti. Svatko voli nešto svoje, naravno. Ali meni su pisanje i glazba kroz vrijeme, a pogotovo u posljednjih godinu dana, postali način komuniciranja i prebacivanja tog unutarnjeg svijeta u vanjski, svojevrsno transformiranje. Ne bijeg. Trenutno se igram s tom idejom da umjesto da toliko pišem o sumanutim situacijama, da ih probam još više proživljavati i tražiti.

S druge strane, kao što dobro opisuje jedna od početnih scena romana, liječnici vrlo brzo počinju osjećati teret svoje profesije. Je li onda anonimnost umjetnosti svojevrsno oslobođenje ili je ona tek novi pritisak?

Sve zavisi kako se čovjek postavi. Ako se uvjeri da nešto mora onda su veći rizici da umjetnost postane veći teret od svakodnevice, što se vidi u rezultatima. Lijepo je imati taj neki kreativni laksativ kojim čovjek može doslovno sve izbaciti iz sebe, ali iza toga ipak trebaju postojati neke kauzalne crte i poanta ako se želi ozbiljno baviti kreativnim radom.

Kažeš da je liječnička profesija "kraljica otuđenosti". Kako se ti nosiš s tom otuđenošću? Koliko je, uostalom, teško usklađivati dva životna izbora kojima se čovjek treba u velikoj mjeri predati?

Zanimljivo mi je kako je to fraza i ideja koju sam već imao na faksu. Uvijek postoji realni strah da ću doći do te točke da mi jednostavno više nije stalo, pa najviše truda zapravo ulažem u to da mi bude stalo, što je samo po sebi rizično i lako može dovesti do burnouta. Dok se sustav ne popravi i dok se ne liječnici ne rasterete posla i suvišne birokracije koja ide uz njega nema druge varijante. A usklađivanje nije teško. Možda imam poremećaj višestruke ličnosti, ali kada kreiram i kada radim to su dvije kompletno različite osobe. I ne zalaze toliko jedna drugoj u teritorij tako da je u redu. Za sada.

Nastavno na to, i pisanje je vrlo samotnjački čin. Koliko se te dvije otuđenosti kod tebe razlikuju?

U pisanju nisam dugo osjetio otuđenost, možda u počecima kad su nastajali moji romani. S kratkim pričama sam razradio novu shemu, u kojoj imam muzu koja daje ideje, bilo putem situacija u kojima se nađemo skupa ili u razgovoru putem sugestija. U posljednjih godinu dana sam tako složio oko 50 kratkih priča zahvaljujući jednoj fantastičnoj muzi koju bi svaki kreativac mogao samo poželjeti. Tako da u neku ruku samo pisanje kod mene nije moje. Pripada i njoj, kao i svima koji protutnje kroz moj život kao vlak na raskopanim šinama. Duboki naklon.

Jesi li ikad pisanje ili glazbu iskoristio za kanaliziranje ili lakše nošenje s nekom teškom ili stresnom situacijom s posla, nekim primjerom iz medicinske prakse?

Ne, to je onaj drugi, dr. Eliša. Nema što on previše raditi u sferi pisanja. Zalomile su se 2-3 priče, ali više kao pozadina za radnju koja nema veze s poslom. Planiram da tako i ostane.

Na čemu trenutno radiš? Možemo li očekivati novi roman ili se u potpunosti okrećeš kratkoj priči?

Sjedim na masnom rukopisu svog drugog romana i razmišljam kome ga slati. Pišem i dalje kratke priče svakih nekoliko dana. Spremam se za promociju svog 2. albuma "Chaos Buddy" 28. 6. u River Pubu u Rijeci. Razmišljam o tome da raspišem natječaj za novu muzu za pisanje. I tako to. Pomalo.