Ove je godine, na šestom po redu natječaju za kratku priču sad već punoljetnog Festivala europske kratke priče, od 234 prijavljene, najboljom proglašena priča jednog – liječnika. Elišu Papića (1992.) manje bi maštoviti mogli nazvati "renesansnim čovjekom", no njega takve kvalifikacije i ne dotiču. U radno je vrijeme liječnik, specijalizant neurologije riječkog KBC-a, a u ono drugo-stvara.
Za fakultetskih je dana u bendu Elm Street Escape bio tekstopisac, gitarist i producent elektronskog dijela glazbe, a danas pod autorskim imenom Elisha stvara vlastite glazbene priče. Iza sebe ima dva albuma, jedan roman, 2017. u Nakladi Bošković objavljen "Šest žica i stetoskop" i mnogobrojne, mahom nagrađivane kratke priče.
Njegov je stil sirov, jednostavan, a priče su prepune duha i britkog, mahom crnog, humora. Napetost, duhovitost i koketiranje s fantastikom u priči "Pogreb za dvoje" osvojili su i žiri i Eliši osigurali dvotjedni boravak u rezidenciji za pisce i prevoditelje u latvijskom Ventspilsu kao i veću vidljivost njegovog svježeg i zanimljivog rada.
Liječnik, kantautor, pisac. Što je najvažnije? Prevladava li nešto uopće? I kad bi se nečeg morao odreći, što bi to bilo?
Teško je odvojiti te tri stvari budući da u svakoj izlazi neki drugi vid ličnosti. Inače ih sam razdvajam na dva dijela, radni i kreativni, iako je pitanje vremena kad će se i to pospojiti. Ne bih se odrekao ničega, jer kada se sve zajedno odvija paralelno dolazi do najzanimljivijih rezultata. Iako u kreativnom životu nekako glazba najviše prevladava i jezik kojim ona komunicira je, bar što se mene tiče, najiskreniji.
S obzirom na to koliko je studij medicine zahtjevan, kako si uspio sve te interese, sva područja djelovanja održati živima tijekom studija?
U fazama. Na samom faksu sam gledao da rasporedim vrijeme tako da uvijek ostane mjesta za kreativu, završiti sve u roku nevezano za neke ocjene i prosjek, da bi mi ljeto bilo slobodno za skupljanje inspiracije i rad.
Živio si u Beogradu, Puli, Rijeci... koliko su sva ta mjesta utjecala na tebe? Sviđaju li ti se promjene koje različita mjesta bude?
Ostave trag u svakom slučaju i svako mjesto ima različitu vibraciju. Iako kod mene ne utječu mjesta koliko ljudi kao svojevrsni mikrokozmosi. Oni su "mjesta" kojima se čovjek vraća u glavi, nastanjuju i ispunjavaju prostore kroz koje prolaze. Inače uvijek kad prođem nekim mjestima u Rijeci ili Puli, prvo se uvijek sjetim osobe.
Krovni moto FEKP-ova natječaja bio je "Moraš čuti ovu priču". Što je u "Pogrebu za dvoje" bilo presudno, zašto si odlučio da je baš ona ta koju se mora čuti? Zašto je tebi bilo važno ispričati je?
Kad sam vidio natječaj, izvukao sam tri priče iz "baze" koje bi se mogle poklopiti s idejom pripovijedanja, narodnog i urbanog. Sama priča je odisala tim gotovo mitskim duhom pripovijedanja, gdje realne situacije jako brzo uđu u sferu praznovjerja i fantastike kada se interpretiraju retrogradno u potrebi za smislenim objašnjenjem onog bizarnog i nepoznatog. Nešto svojstveno ljudima od zore civilizacije.
U jednom si intervjuu izjavio da te na pisanje potiču posebne situacije. Kakva je priča iza "Pogreba za dvoje"?
Sviranje na jednom pogrebu, što mi je samo po sebi bilo nadrealno, kao i sparina koja mi se preko ljeta nakupljala u glavi, dok sam paralelno ganjao neki vid novog kaotičnog života. Kontrast.
Jesu li sprovod i smrt danas spektakli? Je li vrijeme u kojem živimo doba spektakla?
Ne samo danas. Smrt je oduvijek predstavljala određeni spektakl od različitih festivala koji ju slave u latinoameričkim kulturama, nešto što je danas sačuvano u tragovima kao opskurno i morbidno. Morbidna znatiželja je ono što pogoni takve tipove spektakla. Ljudi vole buljiti u mrak, naći odgovor na ono što ih čeka ako padnu ili ga prigrle. Možda okinu jedan,dva selfieja putem s nečijim tijelom i stave na "instač". Čak i taj mrak je postao natjecanje, a danas se sve mjeri u lajkovima.
Kažeš da su priče i pjesme skoro neodvojivi i da su priče inspiracija mnogim pjesmama. Kako jedan izraz komprimiraš u drugi? I vidiš li "Pogreb za dvoje" kao materijal za neku buduću pjesmu?
Prije bi se moglo reći da priče i pjesme vuku inspiraciju iz istih izvora pa su zato nerazdvojivi. Na kraju dođe do različite interpretacije istih događaja, pa čak i evociranja različitog osjećaja. A "Pogreb za dvoje" ostat će u formi završene priče. Ne valja se ni vraćati previše u neke sfere.
Nastavak na sljedećoj stranici...
