Malo je sjećanja koja su mi tako jasna, kao to na jednu večer kad sam sjela s majkom u auto da bi me odvezla do Gradske knjižnice u Industrijskoj četvrti. Vozila me jer je Industrijska četvrt u Osijeku ipak dovoljno daleko od našeg naselja da bih se uvečer sama prošetala do tamo, a nisam zapravo ni znala gdje je točno ta knjižnica, bilo mi je, naime, 12 godina i nisam poznavala sve dijelove grada niti sve knjižnice. Nisam uopće znala puno toga, ali malo je toga čega se sjećam kao te večeri kad sam u autu na putu kući pročitala prvu rečenicu “Lovca u žitu”. Nastavila sam u svojoj sobi, čitala dok mi oči nisu opale.

Čitala sam ujutro u školi, pod odmorima, bit će i tijekom sata, jutarnja smjena, i toga se sjećam, jer čim sam došla iz škole, otvorila sam knjigu i već je bilo popodne, majka se vratila s posla, a u meni se nešto temeljno pomjerilo. Bilo je to izdanje naklade Zrinski, ono s potpuno neprivlačnim koricama i fotografijom klasja kao iz nekog agro-magazina, knjiga za kojom sigurno ne bih sama posegnula, da nije bilo jedne sretne slučajnosti i moje djetinje upornosti za kojom sad mogu tek lijepo žaliti. Trebala bih reći da je to bila prva “ozbiljna” knjiga koju sam pročitala, ako možemo tako nazvati ono što ne pripada baš dječjoj književnosti. A u književnost sam se, u svakom obliku, baš te večeri neporecivo i nepovratno zaljubila. Možda već na suvozačkome mjestu, sjedila sam opčinjena kao nikad prije i nikad nakon toga, jer meni se tad otvorio jedan svijet, da se poslužim patetikom. Kako ljudi žive bez tog svijeta nikad neću shvatiti - kolika je to sreća, taj jedan drugi svijet. Zašto sam svačiji prvi srednjoškolski lektirni naslov čitala s 12 godina, dakle u 6. razredu osnovne, to je već blesava priča i ne spominjem je često jer mi je pomalo neugodno. Možda kojih godinu dana prije te večeri, na igralištu iza moje zgrade, prijatelj iz razreda mi je pružio discman, nešto što nikad nisam imala, stavio unutra jedan CD i rekao da je vrijeme da počnem slušati pravu muziku. Svidjelo mi se to što je njemu tad bila prava muzika, prepržila sam CD, nabavila sve od tog benda što se dalo nabaviti, ubrzo sam preslušala cijelu diskografiju, prepisivala i prevodila si tekstove pjesama. Bila je tu ta jedna pjesma i prije nego što se tko ponada, bend u pitanju je Green Day, pjesma “Who Wrote Holden Caulfield?”. Posve nepoznata, nije im ni među boljima, a ipak ima neke neodoljive jednostavnosti kakvu uglavnom imaju te mladenačke stvari s ranih albuma, koje se po svoj prilici ne bi objavile kasnije.

E pa, Holden Caulfield, kako prijeći preko tog imena, morala sam saznati o kome je riječ i tko ga je, dakle, napisao. Jedna slobodna knjiga u gradu, Industrijska četvrt, prva rečenica. Ne znam tad tko je Salinger, ne znam da je na popisu lektire, ne znam za prozu u trapericama, predivno po zadnji put u životu ne znam, čini se, baš ništa. Petnaestak godina kasnije, u malom antikvarijatu u St. Andrewsu u Škotskoj, kupit ću pjesme Roberta Burnsa. Čudesni su putevi pop kulture.

Pročitala sam roman više puta prije nego što me dočekao u gimnaziji. Nakon toga možda dva puta. Nema više blaženog neznanja, najednom je toliko toga što treba pročitati, manje je vremena, manje je poriva da se nečemu vrati. Ali imati Salingera kao mjesto na koje se može vratiti, to je ništa drugo nego predivno. Za mene od tog dana postoji svijest o nečemu Drugome i kako to objasniti bez pretjerivanja, da sam prosjedila taj dan u potpunoj nevjerici, da je tako nešto moguće: da netko može stvoriti svijet koji potpuno obuzima i uvlači u sebe, i kako sam samo poželjela da i ja to mogu. “Lovac u žitu” jedini je roman Jeromea Davida Salingera, pisan 1945. i 1946., a u cijelosti objavljen 1951. godine. Nije neznatna podudarnost preokreta svijeta i vremena njegova nastanka. Nedugo nakon objavljivanja već proglašen kultnim, bio je generacijski roman desetljećima generacija, omiljeno štivo hladnoratovske dokone mladeži, time ujedno i nepravedno potisnut u kanonu svjetske književnosti. Više se ne nalazi na popisu naše obvezne lektire, Holdenov pobunjenički glas i taj svijet navodno nisu bliski novim generacijama, a ja samo mislim, pa promaknut će im Salinger, promaknut će svakako puno toga, ali kako mi je zbog ovoga žao! Kao da nešto mora biti suvremeno da bi bilo bliskim.

Kad sam još tamo na suvozačkome mjestu pročitala prvu rečenicu: “Ako doista želite da vam pričam o sebi, prvo što ćete vjerojatno htjeti znati jest gdje sam se rodio, kakvo je bilo moje glupo djetinjstvo, čime su se bavili moji roditelji prije nego što sam došao na svijet i sve ono uobičajeno davidcopperfieldsko sranje, ali ja nekako nisam raspoložen da se upuštam u te stvari, ako već želite znati istinu”. Prvo što sam pitala mamu bilo je tko je ono David Copperfield? Nema tu što ikome biti blisko - možete misliti kako je bilo blisko tad meni. Što mi imaju biti bliske dječačke sobe američkih internata ili prodavači u keceljama što u vlakovima nude novine i sendviče, telefonske govornice, hotelski barovi u kojima djevojke sviraju klavir, a srednjoškolci plešu na džez, pa i pjesme Roberta Burnsa, sve mi je to blisko kao i jadi dječaka na vrhuncu puberteta. Tad sam prvi put čula izraz liftboj. Dalek nam je taj svijet i daleko su jadi njujorškoga bogatunčića koji lunja finim hotelima u ovom svijetu u koji te nove generacije ulaze, ali ono što “Lovca u žitu” čini bliskim i naposljetku kultnim je pripovijedanje. Njujorška zima pedesetih godina ili kameno doba, pripovijedanju je zapravo svejedno. I mada je općeprihvaćeno kako njegovo najpoznatije djelo nije ujedno i ono formalno najuspješnije, upravo je ta, uvjetno rečeno, “manjkavost” ono što “Lovca u žitu” čini izvanrednim. Izgledno je kako se vrhunac Salingerove proze nalazi objedinjen u “Devet priča” (iako postoji još niz njegovih čistih dragulja kratke forme), a svoj je alter-ego ipak upisao u Buddyja iz vodviljske obitelji Glass. Ipak je nehotice ostao vezan za nesretnog Holdena. Među raznim tumačenjima ovoga romana postoji i ono kako je riječ o alegoriji ratne traume s kojom se Salinger vraća s europske bojišnice. Tijekom Drugog svjetskog rata sudjelovao je u operacijama u Normandiji, prošao je njemačke bojišnice, nakon oslobođenja ušao je u jedan od logora u sklopu Dachaua i nikad nije prestao, spominjao je često, osjećati miris dogorjela ljudskog mesa kad bi udahnuo na nos. U vojničkom ruksaku, dok oko njega u ledenoj vodi pogibaju stotine vojnika, u Normandiju stiže s prvim napisanim poglavljima o Holdenu Caulfieldu. I prije nego što će roman biti ukoričen, u The New Yorkeru će se pojaviti posve kratka priča “Perfektan dan za banana-ribe” i u njoj nikad teži užas rata, neizdrživ poput užeglog ljetnog popodneva. Nema tu normandijske obale, bojnih brodova, blata ni baraka, ali u tom je hotelu, toj plaži u Floridi i kupaćem kostimu jedne djevojčice, više rata nego u preciznim novinskim izvještajima. Salinger tako i ne krije da je u tragičnom Seymouru Glassu najviše upravo njega samoga. I daleko da je ratna crtica u biografiji američkog pisca 20. stoljeća kakav kuriozitet, u Salingerovoj čak djeluje potpuno neupadljivo u odnosu na ostatak, ali njegovo je ratno iskustvo svakako neodvojivo od njegova pisanja. Rođen je kao novogodišnje dijete prve velike poslijeratne godine, u židovskoj obitelji, kako i priliči Njujorčaninu sa Zapadne strane. Pohađa dakako Columbiju, ljubav iz mladih dana mu je nitko drugi do “kćeri najvećeg američkog tragičara i supruge najvećeg američkog komičara”, zbog kojega ga je Oona O’Neill naposljetku i ostavila. Šalje svoje prve kratke priče u The New Yorker, prima odbijenice. Prvo pismo uredništva koje će ga obradovati stiže 1941., nakon što je poslao priču o mladiću imena Holden Caulfield koji ogorčen malograđanštinom dobrostojeće građanske Amerike uoči božićnih praznika tumara njujorškim ulicama, nalazi se s djevojkom imena Sally, vodi je na klizanje, sanjari s njom pobjeći negdje izvan grada, a ona to odbija, naziva njegove ideje apsurdnima... i tako dalje, kako nam je već odnekud poznato. “Slight Rebellion off Madison” objavljena je ipak tek 1946. godine, nakon što je rat završen, a ojađena kritika američkoga građanstva ponovno dobrodošla. Bila je to ujedno i prva u nizu priča o Holdenu, koji nimalo slučajno baš takav nastaje početkom najvećeg od ratova i upravo na kontinentu kojemu se taj rat događa drugdje.

Nakon rata Salinger boravi u Njemačkoj po dužnosti kontraobavještajne službe, tamo se prvi put i ženi te prvi put i rastaje. Po povratku ga sve više zanimaju istočnjačke religije, okreće se zen budizmu. O tome će i pisati, za zen budizam uopće saznat ću nakon što prvi put pročitam “Franny i Zooey”. Kasnije se priklanja i hinduizmu. Do kraja 1940-ih već je poznat kao pisac kratkih priča, stižu mu i ponude za filmske adaptacije iz holivudskih studija. Nakon što se opekao s “Ujakom Wigglyjem” i adaptacijom iz 1949., odlučio je kako na iste više neće pristajati. Nasreću po Holdena. Odbijao je filmske ponude, pozive na gostovanja, intervjue, pa i objavljivanje vlastitih djela. Suvremenici ga ne pamte kao jednostavnog i suradljivog čovjeka. Nedugo nakon uspjeha s “Lovcem” povlači se iz javnosti, seli iz Manhattana u Cornish, predgrađe tad naseljeno većinski radničkom klasom i studentima. Ženi se po drugi put, mladom Claire Douglas, koja se useljava s piscem i prema njegovoj želji prekida studij. Par dobiva dvoje djece. Kći Margaret će kasnije u memoarima prozvati oca za svoje nesretno djetinjstvo, a sin će mu stati u obranu i prekinuti kontakt sa sestrom. Njegova će prisutnost obilježiti i život Joyce Maynard, novinarke i spisateljice, koju nikad nije napustila etiketa Salingerove ljubavnice.

“Znala sam govoriti kako je Jerry Salinger jedina religija koju sam poznavala”, piše prisjećajući se te itekako javne veze koju je kao 18-godišnjakinja imala s tad 53-godišnjim piscem. On je prvi pisao mladoj novinarki The New York Timesa, ona je ushićena odgovorila, ubrzo se i doselila k njemu u kuću na osami. Nije bila jedina tako nježnih godina kojoj je postariji pisac uputio pismo. Ovo spominjem jer nije nimalo nevažno, ali ono što želim reći o romanu u ovom trenutku je suvišno. To da dobri pisci nisu nužno (i nisu često) ujedno i dobri ljudi, jedna je od nesretnijih spoznaja, za koju se nadam da je nikad neću uspjeti dokučiti. Nadam se, hoću reći, kako me nikad neće napustiti ona naivna dobrostivost s kojom jedino mogu čitati, kojoj se učim dok pokušavam pisati. To je za mene ona žalost kakvu sam prvi put osjetila jedne večeri, nakon što sam pročitanog zaklopila “Lovca u žitu”, što nikad neću biti tamo, u tom hotelu, u tim barovima, na tom klizalištu, nikad neću proći tim ulicama, u to doba, što one nikad više neće biti kakve su u knjizi - jer takve uopće ne postoje osim tamo. Nije postojalo ništa što sam tad htjela više, nego biti tamo. Žalit ću nakon toga za mnogim gradovima i vremenima, pa i mjestima kojima prolazim gotovo svakodnevno, ali nikad kao za tom njujorškom zimom.

Na svako mi je čitanje djelovalo ponešto drugačijim, kako to i bude s dobrom književnosti. Ali nikad tako tužan, kao dok ga iščitavam sad. Nemam i dalje ništa s protokolima privatnih prep-škola, ni danas ne zalazim u takve barove (mada mi ne bi bilo mrsko), nisam često ni po hotelima niti postoje kakva roditeljska očekivanja koja bih mogla posebno iznevjeriti - a ima i tome već neko vrijeme, da mi je jasno kako je neuklapanje u društvo koje kroji neka većina najbolje što se čovjeku može dogoditi. Nije niti Amerika više nalik onoj ovdje zapisanoj i tu se tek ima za čime žalovati. Nevjerojatno nam je dalek taj svijet koji je još imao šanse postati boljim. Jednaka je samo tuga, smrt dječaka i ta pesnica krvava od razbijenog stakla, pogled na prozor prekoputa, nekad kasno uvečer, “Mala Shirley Beans”, vrtuljak u parku i dječja ruka koja maše, nepregledno polje žita i u njemu djeca, koju nije moguće svu spasiti. Polje nad kojim su mogli i prelijetati bojni avioni, nad kojim su mogle i padati granate... A sve dok pošteni svijet živi svoje fine živote. Nije ovo tek tinejdžerski otpor konvenciji niti razmaženi krik, da je Holden Caulfield sirotan iz radničke četvrti koji bježi od nametnutog mu obiteljskog posla, pa osjeća i odbojnost prema obrazovanoj, višoj klasi, to bi možda mogao biti roman o adolescentskom buntu, eventualno socijalni roman. “Lovac u žitu” zapravo nije nijedno od toga. To što se precizna društvena kritika može čitati kao roman za mlade, velika je vještina. Koliko je samo nevinosti u jednostavnom pitanju “kamo odlaze patke kad se zamrzne jezero u Central Parku?”. Sve ovo ovdje napisano zapravo stane u jedan citat s kraja knjige. “Mnogi, mnogi ljudi bili su na isti način moralno i duhovno pokolebani kao ti upravo sad. Nasreću, neki od njih vodili su bilješke o tim svojim brigama i nemirima. Od njih ćeš naučiti - ako to želiš. Na isti način kao što će jednog dana, ako budeš imao što pružiti svijetu, netko naučiti nešto od tebe. To je prekrasni reciprocitet. A to nije školsko obrazovanje. To je povijest. To je poezija.”

Nakon toga slijedi mala oda akademskom obrazovanju od strane Holdenova profesora, kako uostalom i priliči miljeu kojega se Salinger ovdje dohvatio. To što ovu najveću istinu o književnosti koju sam igdje pročitala izgovara mladi načitani profesor sa stanom na Sutton Placeu, kojemu ruke malo polete prema maloljetnim dječacima, umjesto da dolazi od strane nekog utjelovljenja čovjekoljublja i mudrosti, postupak je velike književnosti. A ona uvijek pripada Drugima.