S Mijom Coutom, najvažnijim afričkim piscem koji piše na portugalskom jeziku i jednim od najistaknutijih afričkih pisaca uopće, dobitnikom književnih nagrada Jan Michalski, Neustadt i Camoes, razgovarala sam krajem siječnja, još pod snažnim dojmom njegova romana “Lavičina ispovijed”, koji je krajem prošle godine objavljen u Frakturi. Unatoč tome što je u Hrvatskoj relativno nepoznat pisac, koji je objavljivan početkom milenija (“Pod stablom frangipanija”, VBZ 2003., “Mjesečarska zemlja”, VBZ, 2005.), no onda misteriozno zaboravljen, Couto je veliko književno ime u svijetu, jedno od onih koje književnim znalcima ne trebate dodatno pojašnjavati. Njegovi roditelji su ranih ‘50-ih pobjegli iz Portugala od fašističkog Salazarova režima u prekooceansku koloniju Mozambik, gdje se Couto u gradu Beira rodio 1955. godine, kao Antonio Emilio Leite Couto, dobivši u ranom djetinjstvu nadimak Mia. Obitelj je prigrlila novu zemlju, koju je počela smatrati novim domom, što će doći do izražaja ‘70-ih godina, kad je Mozambik naumio sa sebe zbaciti portugalski kolonijalni jaram i kad su se Coutovi pridružili toj borbi. Unatoč tome što je tad bio student medicine, Couto se gerilskom revolucionarnom pokretu FRELIMO pridružio kao novinar, dok je studij zamrznuo. Zbacivanje portugalskog režima “Estado novo” dovelo je do građanskog rata koji je trajao 16 godina, a zemlja se do dana današnjega nosi s posljedicama dugotrajnog ratnog razdoblja. Couto nakon deset godina napušta novine u kojima je radio te se vraća na studij, ovaj put biologije. Nekako u to vrijeme objavljuje i svoju prvu zbirku pjesama, “Korijen rose”, što će biti samo uvod u dugotrajnu i plodnu književnu karijeru. Među istaknute naslove spadaju “Posljednji let plamenca”, “Zanoćale priče”, “Svaki je čovjek jedna rasa”, “Blagosnovljene priče”, “Priče o rađanju zemlje”, dok je krajem prošle godine švicarsku nagradu Jan Michalski osvojio za trilogiju “Carev pijesak”. U romanu “Lavičina ispovijed” ne bavi se lavovima u najopćenitijem smislu opasnosti koju predstavljaju ljudima nego se bavi ljudima lavovima, strahom koji ljudi nose u sebi, praznovjerjem, utjecajem preminulih predaka na život živih, neumoljivosti patrijarhata, pluralizmom glasova malih ruralnih afričkih zajednica, obiteljskim nasiljem i obiteljskom šutnjom. Roman je prožet tradicionalnim afričkim poslovicama, kao što se dobrim dijelom oslanja na afričku tradiciju usmenog pripovijedanja. Njegov portret seoske djevojke Mariemar, koja je jedino preostalo žensko dijete u obitelji, nakon što su joj sestru ubili lavovi koji su se okomili na ljude, odličan je primjer vrhunskog portretiranja kompleksnog ženskog lika. Unatoč tome što u zemlji nije bilo mnogo oboljelih od koronavirusa, Couto je upravo bio saznao da je pozitivan na koronavirus, no svejedno je iz svog doma u Maputu ljubazno pristao na telefonski razgovor. 

Express: U svome romanu “Lavičina ispovijed”, nedavno objavljenom u Hrvatskoj, problematizirate snagu patrijarhata u ruralnoj Africi. No likovi koje gradite izrazito su kompleksno napisani, što nije uvijek slučaj kod muških pisaca koji pišu iz ženske perspektive. U jednom intervjuu ste rekli da preferirate ženske likove, s obzirom na to da vam dopuštaju kompleksnije i tajanstvenije osobnosti. Na drugome mjestu kažete: “Dio sam generacije koja je morala dokazati da sam ‘pravi muškarac’ – i sve te klišeje. Mislio sam, pričaj sa ženama: što bi one napravile? Onda sam shvatio, ta žena bila je u meni.” Stoga moje pitanje glasi: Koliko vam je dugo trebalo da pronađete u sebi tu ženu i biste li rekli da je to ključno kad pišete ženske likove - da postanete svjesni da se u vama nalaze i žena i muškarac?
Vrlo kasno u životu osvijestio sam težinu posjedovanja višestrukih identiteta. U mome slučaju sve je počelo s mojom majkom. Ona me učinila piscem u pravom smislu riječi. Moj otac je bio pjesnik i pisac, dolazio je iz vrlo sofisticirane obitelji, no moja majka je bila upravo suprotno. Gotovo da nije imala obrazovanje, potjecala je iz ruralnog i siromašnog dijela sjevernog Portugala, no bila je pripovjedačica. Kad god je boravila u kuhinji s prijateljicama, jer su samo žene radile oko vatre i vode, stvarajući nešto gotovo magično, ja sam bio tamo, posjednut na pod. I bio sam zaveden razgovorom koji su te žene vodile između sebe, kako su riječima gradile svjetove, kako su pričale priče. To je bilo vrlo fascinantno za mene. I onda kad bih došao u drugi, muški dio kuće, gdje se nalazio moj otac, koji je razgovarao sa svojim prijateljima, smatrao sam to dosadnim. Iako je moj otac bio blaga osoba, bilo je nečeg autoritativnog u tom razgovoru. A ja sam više bio zaveden onim kuhinjskim razgovorima. Mislim da sam postao pjesnik sjedeći na tom kuhinjskom podu. Kad sam počeo pisati kratke priče, suočio sam se s teškoćom da učinim ženske likove stvarnima i istinitima. Mislio sam da možda postoji tehnika: ako bih pričao s dosta različitih žena, možda bih mogao bolje prilagoditi njihove glasove. No nije bilo tako. Mislim da sam izgubio strah od posjećivanja unutar sebe, od ženskih glasova koji su u meni. 

Express:  Stječe se dojam da su Afrika i afrička povijest sazdani od usmene predaje. Koliko je umjetnost oralnog pripovijedanja danas važna u Africi? I je li važnija u ruralnim nego u urbanim predjelima? 
Lik starca koji priča priče i ljudi koji sjede oko vatre danas je više-manje folk slika, koja vrlo brzo nestaje. No ono što ne nestaje je uloga oralnosti čak i u urbanoj kulturi. Ako razmišljate o toj oralnosti, nema granica između ruralnih i urbanih područja. Svi pričaju priče. Svi razmišljaju o korištenju priče, korištenju narativa. Tako da je to i dalje tamo. Vrlo je važno. Jednostavno je biti pisac u takvoj kulturi. 

Express: Imate više od 20 knjiga iza sebe. I pišete brzo. Jednom ste bili i mentor brazilskom piscu mlađe generacije, Julijanu Fuksu, koji je imao problema sa spisateljskom blokadom. I kako ste mu rekli: “Svi pisci pate od spisateljske blokade. Dajući joj važnost, postaje bolest.” Postoji li kakav praktičan savjet koji možete dati mlađim kolegama vezan za pisanje? 
Ne postoji samo jedan savjet. No mislim da je slušanje važno. Zato pričamo o usmenoj predaji i lažnoj podjeli između usmene predaje i pisanja. Ne znam kako je s vama, no kad čitam knjigu koju volim, ja počinjem čuti glasove. Ovo je snaga oralnosti. Rođeni smo s glasovima u sebi, oko sebe. Tako da je moj savjet: slušajte. Ne samo glasove koje možete lako čuti. Slušajte priče. Svi imaju priču. 

Express:  Koje su glavne preokupacije i teme u suvremenoj afričkoj književnosti? Postoje li neki specifični trendovi?
Sad živimo u tranzicijskom periodu, koji je vrlo važan. U početku, sve do nedavno, afrički pisci bili su uključeni u političku afirmaciju afričke kulture, što im je prije bilo zabranjeno. I sad su slobodniji da budu svoji. Smiju reći: ne želim se baviti političkim afirmacijama nego pričati priče. Zbog toga postoji puno različitih glasova u Africi, što je nevjerojatno. Tako da možete vidjeti da se sve više afričkih pisaca prevodi i da postaju poznati izvan Afrike. 

Express: Pišete na portugalskom jeziku, koji vam je materinji. No ovaj jezik također vraća sjećanja na kolonijalnu prošlost. Je li portugalski jezik bio nužnost za stvaranje jedinstvene nacije? I kako vi, kao pisac, vidite taj jezik? Što vam portugalski, daleko od Portugala, predstavlja danas?
Portugalski nije samo povezan s kolonijalizmom. Borba protiv kolonijalizma se odvijala tijekom 15 godina na portugalskom. Portugalski je bio jezik opresije, no i jezik boraca za slobodu. I oni su razumjeli od početka da u zemlji koja ima 30 jezika treba postojati jedan koji će vezati sve Mozambikance i koji će voditi do stvaranja moderne zemlje. Uvijek će biti ambivalentnosti u tome. Ono što me brine je da, kad imate tendenciju ujediniti zemlju, u kulturnom i lingvističkom pogledu, stvoriti naciju ponad različitih nacija koje imaju svoje jezike, događa se jedan nasilan i tih proces. Borili smo se da zadržimo tih 30 jezika na životu, no izgubili smo prvih 20 godina neovisnosti jer nismo obraćali pozornost da ovaj jezik predstavimo u školama. Postojala je generacija koja je učila govoriti portugalski u urbanim područjima. Rekao bih da većina populacije govori drugim jezicima, a portugalski je njihov drugi jezik.

 

Express: Govorite li ijedan od autohtonih jezika?
Govorim jezik grada u kojem sam odrastao, s kojim sam se susretao u djetinjstvu, do svoje sedamnaeste godine. Taj jezik zove se cisena. Njega sam tad mogao govoriti tečno, a danas se ne mogu sjetiti nekih fraza, ali mogao bih se lako prisjetiti toga što sam znao. A u gradu u kojem živim, Maputu, dva su različita jezika. U istome mjestu možete imati dva različita jezika. A ja mogu više-manje govoriti jedan od njih. 

Express: Bili ste dio antikolonijalnog pokreta zvanog FRELIMO, koji je 70-ih godina prošlog stoljeća zbacio portugalsku vladu u Mozambiku. Pridružili ste se pokretu kao novinar, a kasnije kao direktor novouspostavljene novinske agencije. S obzirom na to da ste bili dijete portugalskih imigranata, k tome bijelac, koliko je za vas bilo prirodno da se pridružite ovom pokretu? Koliko se uopće bijelaca tad pridružilo pokretu, a koliko ih je pobjeglo u Portugal?
Do 1975. godine, godine nezavisnosti, bilo je gotovo 250.000 Portugalaca u Mozambiku. Mislim da ih je u zemlji ostalo samo 25.000, dakle deset posto. Za moju obitelj i neke druge bijele obitelji u Mozambiku to nije bilo pitanje ostanka ili odlaska u Portugal, jer je Mozambik bio naša domovina. To uopće nije bio problem. Moj otac je bio Portugalac, no odgojio nas je da budemo dio ove zemlje i ovih ljudi. Vrlo brzo, kad sam imao 16 godina, pridružio sam se oslobodilačkom pokretu. Kad sam došao na fakultet, bio sam član FRELIMO-a. Nisam se nikad borio u oružanim borbama. Bilo je samo nekoliko bijelih Mozambikanaca koji su se pridružili borbi. Danas u Mozambiku živi ukupno oko 10.000 bijelih Mozambikanaca. Mala manjina, vrlo mala.

Express: Mozambik se uvijek nalazi na listi najsiromašnijih zemalja na svijetu. Očekivana životna dob niža je od 60 godina, puno mladih je HIV pozitivno. FRELIMO je i dalje dominantna politička stranka u Mozambiku. Podržavate li i dalje tu stranku? Što se promijenilo od godina nezavisnosti kad je ova stranka bila tek gerilski pokret, preko građanskog rata, pa sve do danas?
Ovo bi moglo biti dugačko objašnjenje, no pokušat ću biti kratak. U početku je obrambeni pokret bio revolucionarni, marksistički pokret, tako da smo uspostavili socijalistički režim na 15 godina. U to vrijeme bili smo okruženi zemljama u kojima su vladali manjinski bjelački režimi, Apartheid u Južnoafričkoj Republici i režim u Rodeziji, današnjem Zimbabveu. Za te susjede Mozambik je bio dvostruka prijetnja. Iz političkih razloga jer smo stvarali socijalističku revoluciju, iz rasnih razloga jer su se bojali da će u njihovim zemljama većina crnog stanovništva misliti jednako i isto tako preuzeti vlast. Oni su počeli rat protiv Mozambika koji se pretvorio u građanski rat i koji je trajao 16 godina, do 1992. godine. U to vrijeme promijenili smo režim, koji više nije bio moguć i za koji više nismo imali podršku. Postali smo otvoreniji, demokratičniji, uveden je višestranački sustav. I rat je bio gotov, zamalo gotov, jer su i dalje u to vrijeme postojale frakcije koje su se borile protiv vlade. Ono što se dogodilo u Mozambiku, kao što se, nažalost, dogodilo i u svim drugim zemljama, je da su osloboditelji postali dio problema nakon nekoliko godina. Zaboravili su ulogu koju su prethodno imali i postali su rukovodioci istog političkog i ekonomskog sustava. 

Express: Ima li korupcije u zemlji, osobito među političkom elitom?
Ima korupcije, no ne toliko kao u drugim zemljama jer nismo toliko bogati. No trebali bismo gledati dvije strane korupcije. Postoji korupcija ne zato što su Afrikanci vođeni nekim posebnim tipom nemorala nego zato što ovaj sustav ima dvije strane. Štoviše, izvan Afrike je drugi krak korupcije. Kad god se radi o nekom mutnom poslu, kao što je prije četiri godine isplivao prvi veliki korupcijski skandal u Mozambiku koji je stvoren unutar Mozambika, a s kojim su bili povezani bivši predsjednik i mnogi ljudi iz vlade, na drugoj strani toga kraka bile su ruske i švicarske banke. Oni su za sebe uzeli više nego određene korumpirane osobe iz Mozambika. 

Express: Vrlo ste poznat pisac, no prije toga studirali ste medicinu, potom ste postali novinar, a kasnije i biolog. Novinarstvo i književnost idu zajedno, no gdje se sastaju sve ove profesije: medicina, biologija, novinarstvo i pisanje? Ima li nešto što ih povezuje?
Nastojim ne biti samo jedna osoba. Nastojim imati otvoreno više prozora i vrata kako bih vidio svijet na više mogućih načina. Mislim da postajemo siromašni duhom kad se identificiramo sa svojom profesijom, koja postaje zatvor. Želim biti u mogućnosti vidjeti svijet na različite načine i različitom logikom.

Express: U “Lavičinoj ispovijedi” lavovi su metafora za ljudske osjećaje, posebice za strah. No što je sa stvarnom populacijom lavova u zemlji? Jesu li stradali u krivolovu tijekom građanskog rata? Kakva je danas situacija s krivolovom i divljim životinjama u Mozambiku, ali i generalno u Africi?
Krivolov je vrlo, vrlo prisutan problem. Ponekad to pokušavamo povezati sa siromaštvom. Možda siromašni ljudi koji žive oko parkova i rezervata trebaju lov, no to je samo dio istine. A istina je da je to veliki biznis koji su stvorili veliki dileri, najčešće izvan Afrike. Što se tiče Mozambika, radi se o Kini, Vijetnamu, Tajlandu. Trebamo stvoriti prave prilike za ljude koji su ovisni o džungli i savani. A oni prepoznaju da im slonovi, lavovi, fauna i šume mogu dati stvarne prilike za preživljavanje. U suprotnom je to samo pozivanje na savjest. A oružjem nećemo dobiti ovaj rat.

Express: 2019. bili ste pogođeni katastrofalnim ciklonom koji je usmrtio i ozlijedio puno ljudi. S obzirom na to da ste biolog, specijaliziran za obalna područja, biste li rekli da to ima neke veze s klimatskim promjenama?
Mislim da je tako, no nisam siguran. Kao znanstvenik mogu reći da ne možemo promijeniti politički diskurs. Ako nastavljate govoriti o istim klišejima, onda nećete tražiti druge razloge. Ljudi ponekad žive u područjima koja nisu dobra za ljudsku prisutnost, oko rijeka ili estuarija, koja već dugo bivaju poplavljena. Normalno je da imamo suše. Postoje periodi suša, periodi poplava i periodi ciklona. To nije nešto što možemo objasniti klimatskim promjenama. Trebamo biti svjesni toga da nam i dalje nedostaju neka realna i praktična rješenja. Za političare je to ponekad narativ kojim sve objašnjavaju. Ne niječem klimatske promjene, ali mislim da je to ozbiljno pitanje, i baš zato što je ozbiljno, moramo se s njim nositi na pravi način. 

Express: Prošli mjesec inauguriran je američki predsjednik Joe Biden, na događaju koji se pomno pratio u cijelom svijetu. Kad pratite ovakav događaj iz zemlje poput Mozambika, imate li osjećaj kao da to promatrate s periferije? 
Ne mogu odgovoriti direktno, no osjećam da možda nakon onoga što se dogodilo u Americi nema mjesta za američku administraciju da upire prstom u terorizam koji dolazi izvana. Imaju svoje teroriste, bijelce, nemuslimane i svoje unutrašnje probleme. Trebali bi koristiti neko drugo opravdanje za svoje intervencije, za stvaranje tog velikog duha terorista koji uvijek dolazi izvan Amerike. 

Express: Čini li vam se da griješimo kad uvozimo toliko američke kulture u svoje zemlje, i generalno, američkih ideja i načina života. Čineći to, gubimo li dio sebe?
Sasvim sigurno. Vrlo je jasno vidljivo u Mozambiku i Africi način na koji ljudi uvoze ne samo modu, glazbu, nego i način razmišljanja. To možete, recimo, vidjeti u Brazilu, gdje se bore protiv rasizma. Uvezli su koncept i ideju rase iz povijesnih uvjeta SAD-a, gdje je vladala potpuno drukčija društvena stvarnost. Ponekad u Africi činimo istu stvar. Neki mladići u Mozambiku govorili su o pokretanju internog pokreta Black lives matter, što je besmislica jer je 99 posto populacije u Mozambiku crne rase, kao i sva policija. 

Express: Osvojili ste mnoge velike književne nagrade. Camoes Prize 2013. godine, Neustadt Prize 2014. godine, a posljednja u nizu je švicarska nagrada Jan Michalski. Postoji književni forum na kojem se svake godine uoči dodjele Nobelove nagrade ozbiljno razgovara o mogućim dobitnicima, a vaše ime je jedno od najučestalijih koje se pojavljuje. Pretpostavljam da ne mislite osobito o tome, no kako se osjećate kada dobijete veliku književnu nagradu? Što vam to znači?
Uvijek to dođe kao iznenađenje za mene. Još sam tip iz maloga grada, gotovo iz ruralnog područja, iz periferne zemlje, što Mozambik jest. Kad god posjećujem nove zemlje, primjećujem da dosta ljudi ne zna što je i gdje je Mozambik. Tako da smatram da je moja odgovornost učiniti vidljivim dio svijeta koji poznajem. Ako to mogu učiniti, mislim da je najveća nagrada što mogu ovaj dio svijeta učiniti vidljivim.

Express: Znam da ste u djetinjstvu dobili nadimak, što vam je onda postalo i književno ime, po tome što ste bili veliki zaljubljenik u mačke. Je li se zadržala ta ljubav prema mačkama?
Postao sam biolog jer volim životinje, biljke i sve što je živo. I sad sam siguran da je za mene svako malo i ružno živo biće nositelj života u svojoj punini. Ne samo mačke nego sav život u cijelosti.

Express: Kad smo već kod toga, nevjerojatno je mnogo životinja koje se uzgajaju i ubijaju za hranu. Je li to, prema vašemu mišljenju, etično i održivo? 
Mislim da to treba promijeniti. Ja nisam vegetarijanac jer sam povezan s kulturama koje su vrlo ovisne o lovu, kao što ste mogli vidjeti u mojoj knjizi. No to bismo trebali učiniti zbog održivosti našeg planeta. Još je jedan dodatan razlog: najveća prijetnja od nove pandemije dolazi od proizvodnje svinjetine u Europi. Milijuni svinja se proizvode i izvoze, ponekad žive. Kina izvozi ne samo meso nego žive životinje. Prelazimo granice i miješamo gene. Ne dopuštamo malim svinjama da normalno izgrade svoj imunitet jer žive u umjetnim uvjetima. Sjećate se da je došlo do svinjske gripe prije nekoliko godina, a ona se može vratiti, čak i agresivnija, zbog načina na koji se umjetno miješaju milijuni životinja.