S Mijom Coutom, najvažnijim afričkim piscem koji piše na portugalskom jeziku i jednim od najistaknutijih afričkih pisaca uopće, dobitnikom književnih nagrada Jan Michalski, Neustadt i Camoes, razgovarala sam krajem siječnja, još pod snažnim dojmom njegova romana “Lavičina ispovijed”, koji je krajem prošle godine objavljen u Frakturi. Unatoč tome što je u Hrvatskoj relativno nepoznat pisac, koji je objavljivan početkom milenija (“Pod stablom frangipanija”, VBZ 2003., “Mjesečarska zemlja”, VBZ, 2005.), no onda misteriozno zaboravljen, Couto je veliko književno ime u svijetu, jedno od onih koje književnim znalcima ne trebate dodatno pojašnjavati. Njegovi roditelji su ranih ‘50-ih pobjegli iz Portugala od fašističkog Salazarova režima u prekooceansku koloniju Mozambik, gdje se Couto u gradu Beira rodio 1955. godine, kao Antonio Emilio Leite Couto, dobivši u ranom djetinjstvu nadimak Mia. Obitelj je prigrlila novu zemlju, koju je počela smatrati novim domom, što će doći do izražaja ‘70-ih godina, kad je Mozambik naumio sa sebe zbaciti portugalski kolonijalni jaram i kad su se Coutovi pridružili toj borbi. Unatoč tome što je tad bio student medicine, Couto se gerilskom revolucionarnom pokretu FRELIMO pridružio kao novinar, dok je studij zamrznuo. Zbacivanje portugalskog režima “Estado novo” dovelo je do građanskog rata koji je trajao 16 godina, a zemlja se do dana današnjega nosi s posljedicama dugotrajnog ratnog razdoblja. Couto nakon deset godina napušta novine u kojima je radio te se vraća na studij, ovaj put biologije. Nekako u to vrijeme objavljuje i svoju prvu zbirku pjesama, “Korijen rose”, što će biti samo uvod u dugotrajnu i plodnu književnu karijeru. Među istaknute naslove spadaju “Posljednji let plamenca”, “Zanoćale priče”, “Svaki je čovjek jedna rasa”, “Blagosnovljene priče”, “Priče o rađanju zemlje”, dok je krajem prošle godine švicarsku nagradu Jan Michalski osvojio za trilogiju “Carev pijesak”. U romanu “Lavičina ispovijed” ne bavi se lavovima u najopćenitijem smislu opasnosti koju predstavljaju ljudima nego se bavi ljudima lavovima, strahom koji ljudi nose u sebi, praznovjerjem, utjecajem preminulih predaka na život živih, neumoljivosti patrijarhata, pluralizmom glasova malih ruralnih afričkih zajednica, obiteljskim nasiljem i obiteljskom šutnjom. Roman je prožet tradicionalnim afričkim poslovicama, kao što se dobrim dijelom oslanja na afričku tradiciju usmenog pripovijedanja. Njegov portret seoske djevojke Mariemar, koja je jedino preostalo žensko dijete u obitelji, nakon što su joj sestru ubili lavovi koji su se okomili na ljude, odličan je primjer vrhunskog portretiranja kompleksnog ženskog lika. Unatoč tome što u zemlji nije bilo mnogo oboljelih od koronavirusa, Couto je upravo bio saznao da je pozitivan na koronavirus, no svejedno je iz svog doma u Maputu ljubazno pristao na telefonski razgovor.
Express: U svome romanu “Lavičina ispovijed”, nedavno objavljenom u Hrvatskoj, problematizirate snagu patrijarhata u ruralnoj Africi. No likovi koje gradite izrazito su kompleksno napisani, što nije uvijek slučaj kod muških pisaca koji pišu iz ženske perspektive. U jednom intervjuu ste rekli da preferirate ženske likove, s obzirom na to da vam dopuštaju kompleksnije i tajanstvenije osobnosti. Na drugome mjestu kažete: “Dio sam generacije koja je morala dokazati da sam ‘pravi muškarac’ – i sve te klišeje. Mislio sam, pričaj sa ženama: što bi one napravile? Onda sam shvatio, ta žena bila je u meni.” Stoga moje pitanje glasi: Koliko vam je dugo trebalo da pronađete u sebi tu ženu i biste li rekli da je to ključno kad pišete ženske likove - da postanete svjesni da se u vama nalaze i žena i muškarac?
Vrlo kasno u životu osvijestio sam težinu posjedovanja višestrukih identiteta. U mome slučaju sve je počelo s mojom majkom. Ona me učinila piscem u pravom smislu riječi. Moj otac je bio pjesnik i pisac, dolazio je iz vrlo sofisticirane obitelji, no moja majka je bila upravo suprotno. Gotovo da nije imala obrazovanje, potjecala je iz ruralnog i siromašnog dijela sjevernog Portugala, no bila je pripovjedačica. Kad god je boravila u kuhinji s prijateljicama, jer su samo žene radile oko vatre i vode, stvarajući nešto gotovo magično, ja sam bio tamo, posjednut na pod. I bio sam zaveden razgovorom koji su te žene vodile između sebe, kako su riječima gradile svjetove, kako su pričale priče. To je bilo vrlo fascinantno za mene. I onda kad bih došao u drugi, muški dio kuće, gdje se nalazio moj otac, koji je razgovarao sa svojim prijateljima, smatrao sam to dosadnim. Iako je moj otac bio blaga osoba, bilo je nečeg autoritativnog u tom razgovoru. A ja sam više bio zaveden onim kuhinjskim razgovorima. Mislim da sam postao pjesnik sjedeći na tom kuhinjskom podu. Kad sam počeo pisati kratke priče, suočio sam se s teškoćom da učinim ženske likove stvarnima i istinitima. Mislio sam da možda postoji tehnika: ako bih pričao s dosta različitih žena, možda bih mogao bolje prilagoditi njihove glasove. No nije bilo tako. Mislim da sam izgubio strah od posjećivanja unutar sebe, od ženskih glasova koji su u meni.
Express: Stječe se dojam da su Afrika i afrička povijest sazdani od usmene predaje. Koliko je umjetnost oralnog pripovijedanja danas važna u Africi? I je li važnija u ruralnim nego u urbanim predjelima?
Lik starca koji priča priče i ljudi koji sjede oko vatre danas je više-manje folk slika, koja vrlo brzo nestaje. No ono što ne nestaje je uloga oralnosti čak i u urbanoj kulturi. Ako razmišljate o toj oralnosti, nema granica između ruralnih i urbanih područja. Svi pričaju priče. Svi razmišljaju o korištenju priče, korištenju narativa. Tako da je to i dalje tamo. Vrlo je važno. Jednostavno je biti pisac u takvoj kulturi.
Express: Imate više od 20 knjiga iza sebe. I pišete brzo. Jednom ste bili i mentor brazilskom piscu mlađe generacije, Julijanu Fuksu, koji je imao problema sa spisateljskom blokadom. I kako ste mu rekli: “Svi pisci pate od spisateljske blokade. Dajući joj važnost, postaje bolest.” Postoji li kakav praktičan savjet koji možete dati mlađim kolegama vezan za pisanje?
Ne postoji samo jedan savjet. No mislim da je slušanje važno. Zato pričamo o usmenoj predaji i lažnoj podjeli između usmene predaje i pisanja. Ne znam kako je s vama, no kad čitam knjigu koju volim, ja počinjem čuti glasove. Ovo je snaga oralnosti. Rođeni smo s glasovima u sebi, oko sebe. Tako da je moj savjet: slušajte. Ne samo glasove koje možete lako čuti. Slušajte priče. Svi imaju priču.
Express: Koje su glavne preokupacije i teme u suvremenoj afričkoj književnosti? Postoje li neki specifični trendovi?
Sad živimo u tranzicijskom periodu, koji je vrlo važan. U početku, sve do nedavno, afrički pisci bili su uključeni u političku afirmaciju afričke kulture, što im je prije bilo zabranjeno. I sad su slobodniji da budu svoji. Smiju reći: ne želim se baviti političkim afirmacijama nego pričati priče. Zbog toga postoji puno različitih glasova u Africi, što je nevjerojatno. Tako da možete vidjeti da se sve više afričkih pisaca prevodi i da postaju poznati izvan Afrike.
Express: Pišete na portugalskom jeziku, koji vam je materinji. No ovaj jezik također vraća sjećanja na kolonijalnu prošlost. Je li portugalski jezik bio nužnost za stvaranje jedinstvene nacije? I kako vi, kao pisac, vidite taj jezik? Što vam portugalski, daleko od Portugala, predstavlja danas?
Portugalski nije samo povezan s kolonijalizmom. Borba protiv kolonijalizma se odvijala tijekom 15 godina na portugalskom. Portugalski je bio jezik opresije, no i jezik boraca za slobodu. I oni su razumjeli od početka da u zemlji koja ima 30 jezika treba postojati jedan koji će vezati sve Mozambikance i koji će voditi do stvaranja moderne zemlje. Uvijek će biti ambivalentnosti u tome. Ono što me brine je da, kad imate tendenciju ujediniti zemlju, u kulturnom i lingvističkom pogledu, stvoriti naciju ponad različitih nacija koje imaju svoje jezike, događa se jedan nasilan i tih proces. Borili smo se da zadržimo tih 30 jezika na životu, no izgubili smo prvih 20 godina neovisnosti jer nismo obraćali pozornost da ovaj jezik predstavimo u školama. Postojala je generacija koja je učila govoriti portugalski u urbanim područjima. Rekao bih da većina populacije govori drugim jezicima, a portugalski je njihov drugi jezik.
Express: Govorite li ijedan od autohtonih jezika?
Govorim jezik grada u kojem sam odrastao, s kojim sam se susretao u djetinjstvu, do svoje sedamnaeste godine. Taj jezik zove se cisena. Njega sam tad mogao govoriti tečno, a danas se ne mogu sjetiti nekih fraza, ali mogao bih se lako prisjetiti toga što sam znao. A u gradu u kojem živim, Maputu, dva su različita jezika. U istome mjestu možete imati dva različita jezika. A ja mogu više-manje govoriti jedan od njih.
Express: Bili ste dio antikolonijalnog pokreta zvanog FRELIMO, koji je 70-ih godina prošlog stoljeća zbacio portugalsku vladu u Mozambiku. Pridružili ste se pokretu kao novinar, a kasnije kao direktor novouspostavljene novinske agencije. S obzirom na to da ste bili dijete portugalskih imigranata, k tome bijelac, koliko je za vas bilo prirodno da se pridružite ovom pokretu? Koliko se uopće bijelaca tad pridružilo pokretu, a koliko ih je pobjeglo u Portugal?
Do 1975. godine, godine nezavisnosti, bilo je gotovo 250.000 Portugalaca u Mozambiku. Mislim da ih je u zemlji ostalo samo 25.000, dakle deset posto. Za moju obitelj i neke druge bijele obitelji u Mozambiku to nije bilo pitanje ostanka ili odlaska u Portugal, jer je Mozambik bio naša domovina. To uopće nije bio problem. Moj otac je bio Portugalac, no odgojio nas je da budemo dio ove zemlje i ovih ljudi. Vrlo brzo, kad sam imao 16 godina, pridružio sam se oslobodilačkom pokretu. Kad sam došao na fakultet, bio sam član FRELIMO-a. Nisam se nikad borio u oružanim borbama. Bilo je samo nekoliko bijelih Mozambikanaca koji su se pridružili borbi. Danas u Mozambiku živi ukupno oko 10.000 bijelih Mozambikanaca. Mala manjina, vrlo mala.
