U kolovozu 2020. godine bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko, “posljednji europski diktator”, osvojio je svoj šesti uzastopni predsjednički mandat na izborima koje su bjeloruska oporba i međunarodna zajednica - dakako s iznimkom Lukašenkova pokrovitelja Rusije - ocijenili neslobodnima i nepoštenima. Prosvjedujući protiv izborne prijevare, u najmasovnijim demonstracijama u bjeloruskoj povijesti, stotine tisuća ljudi izašle su na ulice Minska i drugih gradova. Uslijedio je brutalan odgovor vladajućeg režima: tijekom kasnog ljeta i rane jeseni policija je nasilno gušila prosvjede, tisuće ljudi su uhićene i pretučene, neovisne organizacije i mediji su zabranjeni, a stotine uglednih intelektualaca, novinara, aktivista, umjetnika i književnika, pristaša oporbe, bili su prisiljeni napustiti zemlju i otići u politički egzil. Među njima je i nagrađivani bjeloruski pisac, prevoditelj i novinar Alhierd Baharevič (46), koji je sa suprugom, pjesnikinjom Julijom Cimafiejevom, utočište pronašao u Austriji. Pošto je prve tekstove objavio 1993. godine, Baharevič je sredinom devedesetih suosnovao književno-umjetničku avangardnu skupinu Bum-Bam-Lit. Kao mladi književnik objavljivao je poeziju - bio je i autor stihova pjesama svog punk rock benda - a od početka 2000-ih počeo je uglavnom pisati prozne tekstove. Objavio je niz knjiga eseja, kratkih priča i romana, među kojima je najpoznatiji “Psi Europe”, koji je 2017. proglašen romanom godine u Bjelorusiji. Piše na bjeloruskom, a preveden je na desetak jezika, među kojima nije i hrvatski. Baharevič je ove godine sudjelovao na Festivalu svjetske književnosti nakladnika Frakture, a tim smo povodom s njim porazgovarali o aktualnim bjeloruskim temama.

BestBook: Pod pritiskom režima bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka, krajem prošle godine bili ste prisiljeni, sa suprugom, književnicom i prevoditeljicom Julijom Cimafiejevom, napustiti svoju domovinu. U kakvim ste okolnostima morali otići? Gdje sad živite i kako se snalazite?
U Bjelorusiji su 9. kolovoza prošle godine počeli mirni prosvjedi protiv diktature i izborne prijevare. Režim je na to reagirao brutalnim nasiljem i bezakonjem kakvo u Bjelorusiji nismo vidjeli od Drugog svjetskog rata. Ljude se tuklo, napadalo po ulicama, na njih je pucano gumenim mecima, nekoliko je ljudi ubijeno, više od 30 tisuća uhićeno. Ljudi su otimani. Moja supruga i ja, naravno, nismo imali nikakve dvojbe oko toga na kojoj smo strani: sudjelovali smo u masovnim prosvjedima, išli na demonstracije u kolovozu, rujnu i listopadu 2020., bili smo dio lanca solidarnosti, pisali smo o tome, kako bismo ljudima u zemlji i inozemstvu pokušali reći istinu o tome što se događa u Bjelorusiji. Smatrali smo da revoluciji nisu potrebni samo naši književni glasovi, nego i naše fizičko sudjelovanje. Julija je, na primjer, tijekom prosvjeda na ulicama i trgovima recitirala svoje pjesme. Nekoliko smo puta uspješno bježali od policije. Sve do jednog kišnog dana u listopadu 2020. godine, kad smo nakon demonstracija upali u zasjedu i uspjeli se sakriti od policijske racije u jednoj maloj trgovini. Predugo je trajalo to neprestano bježanje, osjećao sam se loše: bila je to jedna vrlo zastrašujuća i ponižavajuća igra mačke i miša. Dobro se sjećam toga dana: tad sam počeo razmišljati o odlasku iz zemlje. Još je u rujnu bilo jasno da država neće zaustaviti nasilje i da su odlučni učiniti sve kako bi Lukašenka zadržali na vlasti. Tad sam napisao svoj esej o fašizmu u Bjelorusiji, koji je preveden na šest jezika. Uhićeni su mnogi naši prijatelji i kolege, kao i Julijin brat. Režim je obećao da će pronaći i kazniti sve koji mu se protive. Shvatio sam da će se državne granice uskoro zatvoriti. Ranije sam boravio na književnoj stipendiji u Grazu, imam dugogodišnje odnose s tim gradom, i tako smo krajem studenog te godine, na poziv Graza i Centra za kulturu Štajerske, otputovali u Austriju. Vrijeme je pokazalo da smo donijeli ispravnu odluku: središnji bjeloruski propagandni list objavio je članak s pozivom da se javno, na trgu, objese svi kulturnjaci koji su protiv države. Na popisu je bilo i moje ime. Drugo izdanje mog romana ‘Psi Europe’ je konfiscirano zbog sumnje u ‘ekstremizam’. Roman je još pod istragom posebne komisije. Naši kolege koji ostaju u Bjelorusiji ne savjetuju nam da se vratimo. U Bjelorusiji je danas zabranjena svaka društvena, kulturna i politička aktivnost. Diktatura se jako boji okupljanja ljudi, čak i ona nevezana uz bilo kakve prosvjede. U zemlji ima više od 650 političkih zatvorenika. Ovoga kolovoza ponovno je uhićen Julijin brat, ovaj put sa suprugom. Oboje su glazbenici i prijeti im kaznena prijava samo zbog puštanja glazbe na ulicama Minska u kolovozu prošle godine.

 BestBook: Kakvu su ulogu pisci i umjetnici imali u početku prosvjednog pokreta nakon spornih predsjedničkih izbora? Kakvu ulogu imaju danas?
Ljudi koji su se bavili bjeloruskom kulturom i umjetnošću uvijek su morali birati na čijoj su strani. Neki su odabrali put suradnje s državom i postali, mimo svoje volje ili svjesno, dio propagande. Drugi su, poput nas, odabrali neovisan put. Nezavisni i državni sektori kulture nisu se baš preklapali, država se pretvarala da mi ne postojimo. I mi smo dalje radili svoj posao, nastojeći na državu i ne obraćati pažnju. Doduše, bilo je nešto i onih koji su radili i u institucionalnom i u nezavisnom sektoru. No nakon 9. kolovoza 2020. svi su morali izabrati koga podržavaju. Vrijeme kompromisa je prošlo. Dati podršku državi ili šutjeti postalo je istovjetno podržavanju terora. Jako mi je drago što su svi talentirani i poznati pjesnici, književnici, glazbenici, umjetnici, glumci stali na stranu revolucije. Svi kreativci su na našoj strani, a na strani režima su oni koji su mrtvi, nikome zanimljivi. Kad je riječ o književnosti, moram napomenuti da je revolucija pravo vrijeme za poeziju i novinarstvo. Bjeloruski pjesnici pisali su i pišu o našoj borbi, našoj boli i našoj nadi. Nastupali su na ulicama, trgovima, u dvorištima. U jesen 2020. u Minsku su takva čitanja i koncerti bili vrlo popularni, ali ih je policija rastjerala, a sudionike uhitila. Represija je pogodila aktere nezavisne kulture koji su podržali revoluciju. Uhićeni su pjesnici Uladz Liankevič, Dmitrij Strotsev i Hanna Komar. Pisci su počeli pisati društvene i političke eseje. Bjeloruska književnost aktivno se prevodila u inozemstvu: u prijevodima je već objavljeno oko 15 različitih knjiga o našoj revoluciji. Na primjer, Julijin ‘Dnevnik iz Minska’ o tome kako smo živjeli u Minsku tijekom prosvjeda, koji je napisala na engleskom, preveden je na švedski i njemački. Meni je u Njemačkoj objavljena knjiga eseja i intervjua, to je moja treća knjiga u toj zemlji. Sad, kad je nemoguće biti kreativan u Bjelorusiji, osim možda potajno, mnogi su književnici, glazbenici i umjetnici emigrirali. Bjeloruska nezavisna kultura sad aktivno radi u inozemstvu. Ali živimo u eri interneta. Još održavamo veze s čitateljima u Bjelorusiji.

 BestBook: Godinu dana nakon izbora, posljednjih tjedana čini se da se pojačava represija režima protiv posljednjih neovisnih institucija. Zašto baš sad? Predstavlja li to znak snage režima ili je to znak slabosti? Je li revolucija poražena? Hoće li posljednji europski diktator ostati ‘zauvijek’ na vlasti?
Moja knjiga eseja objavljena u Njemačkoj zove se ‘Oni su već izgubili’. Pritom mislim na diktatora i njegov režim. Neće biti povratka u prošlost. Svijest ljudi se promijenila. Bjelorusiji je dosta Lukašenka, svi ga mrze. Svima je jasno da je na izborima pobijedila Tihanovska. Sad u Bjelorusiji mala grupa do zuba naoružanih razbojnika pokušava prisiliti na poslušnost milijune ljudi. Konsenzus između države i naroda je upropašten i više nije moguć. Propagandi nitko ne vjeruje. Sustav se temelji isključivo na nasilju, zatvoru i strahu. Ova diktatura nema neku ideju koja bi narod ujedinila. A takva je ideja potrebna svim diktaturama. Imala ju je nacistička Njemačka, ima je Sjeverna Koreja, a ima je i Rusija - ideju velikog carstva koje mora obnoviti svoju slavu i moć kako bi držalo cijeli svijet u šaci. No u Bjelorusiji postoji samo jedna ideja - osobna i neograničena moć diktatora. A to je u ovakvim uvjetima vrlo slabašna ideja. Koliko će dugo trajati diktatura ovisi o vanjskim čimbenicima. O Rusiji. Dokle god u Rusiji postoji Putinov režim koji podržava bjeloruski režim, Lukašenko može ostati na vlasti još godinama. Može se slobodno reći da je Putinov režim odgovoran za činjenicu da je Lukašenko i dalje na vlasti. Za nastavak terora u zemlji. Za ranjene, ubijene, uhićene, za političke zatvorenike. Da nema potpore Rusije, diktatura u Bjelorusiji ne bi preživjela ljeto i jesen 2020. No Putinov režim ne može dopustiti da se na njegovim zapadnim granicama pojavi pro-EU orijentirana demokracija. Za Rusiju je to nezamislivo. Iako, najnovija povijest pokazuje da to ne igra odlučujuću ulogu: u proteklih godinu dana u Bjelorusiji se razvila moderna, izuzetno solidarna nacija. Represije čine otpor još odlučnijim. Možete zatvoriti i zatrti nevladine organizacije i poslati sve disidente u zatvore, ali otpor i mržnja samo nastavljaju jačati. Ljudi su se povukli s ulica, ali prosvjed živi u njihovoj svijesti, to želim reći.

 BestBook: Koliko je snažna i sposobna bjeloruska oporba? Koliku podršku ima u narodu?
U Bjelorusiji se 2020. pojavila nova opozicija. To su ljudi za koje donedavno nitko nikad nije čuo. Obični ljudi, da tako kažem. A među njima ima puno mladih koji još nisu iskusili poraz te ljudi koji se prethodno nisu bavili politikom. A to igra bitnu ulogu. Bivša kućanica Sviatlana Tihanovska u samo nekoliko mjeseci postala je izabrana predsjednica i dobila podršku milijuna različitih ljudi. Međutim, bjeloruska je revolucija jedinstvena po tome što u njoj nema vođa, što je također odigralo veliku ulogu u proteklih godinu dana. To je imalo svoje prednosti - diktatura nije znala kako dekapitirati prosvjede, jer nije bilo glave koju bi mogla odrubiti: prosvjed se razvio spontano, slijevali smo se ulicama kao poplava koju nije moguće kontrolirati. No to je istodobno imalo i svoje nedostatke - ljudi su izašli na ulice s jednim ciljem: prosvjedovati, bez ikakvog plana konkretnih akcija. Mislim da predsjednica u egzilu igra vrlo važnu ulogu u smislu međunarodne potpore demokratskim promjenama u Bjelorusiji i konsolidacije bjeloruske dijaspore u svijetu. Uostalom, dijaspora postaje sve brojnija i aktivnija. Ali u samoj zemlji, po mome mišljenju, ljudi trenutačno ne znaju što bi mogli činiti, osim da napuste državu. A to je pasivno i spontano pružanje otpora, koje nema veze s oporbenim djelovanjem.

 BestBook: Svetlana Aleksijevič je rekla nedavno u jednom intervjuu da se Bjelorusija nalazi na rubu građanskog rata. Je li doista tako?
Mislim da je trenutačno prerano govoriti o građanskom ratu. Bjelorusi su previše miroljubiv narod da bi se s oružjem u rukama opirali diktaturi. A i nemaju oružje. No ako se nasilje nastavi u ovakvim razmjerima, vjerojatno jednostavno neće imati izbora. U svojim tekstovima objavljenim u njemačkim i austrijskim novinama i časopisima, primjerice, u eseju ‘Riječi uvijek dolaze prekasno’ u Frankfurter Allgemeine Zeitungu, te esejima ‘Fašizam kao sjećanje’ i ‘Uvrijeđeni vrag’, sistem koji se razvio u Bjelorusiji nazvao sam ‘novim istočnoeuropskim fašizmom’. Rat u Bjelorusiji već je započeo - to je rat naoružanih vlasti protiv ljudske svijesti i dostojanstva, rat države protiv vlastitog naroda. Bjelorusija je postala prva europska zemlja u koju se vratio fašizam. Fašizam sa svojim kultom države i velikog vođe - Lukašenko je tipični führer - s potpunom represijom nad svakim neslaganjem, terorom kao glavnim instrumentom moći. Njegova je glavna vrijednost pokornost, a osnova propaganda i nasilje. Ali mi sad imamo bjeloruski fašizam, kao jedan sasvim novi oblik fašizma - fašizam bez filozofije, bez ideje.

 BestBook: Prije nekoliko dana Vrhovni sud je raspustio neovisnu bjelorusku novinarsku udrugu, ranije je zabranjen PEN, ima li još uopće u Bjelorusiji neovisnih institucija koje se protive Lukašenku?
Stvar je u tome da država uništava sve neovisne organizacije, ne samo one koje se bave politikom ili oporbom i zaštitom ljudskih prava. Naprosto su zabranjene sve nedržavotvorne društvene aktivnosti. Na primjer, likvidirana je i organizacija za pomoć osobama s invaliditetom, pa udruga pčelara. Režim se boji društvenih aktivnosti kao takvih jer shvaća da se tamo gdje se ljudi združuju rađa prijetnja diktaturi. I, naravno, režim osjeća da nevladine organizacije ujedinjuju njegove protivnike. Tu je riječ o pokušaju zatiranja ne samo tih organizacija, nego i europskih vrijednosti koje one zastupaju. Čini se da država naprosto ima popis svih organizacija, a sud će ih jednostavno likvidirati jednu po jednu, tako da potpuno prestanu postojati. Dakle, radi se o cjelovitom ‘čišćenju’ nezavisnog sektora. Ali to vodi ka još većoj solidarnosti i intenziviranju aktivnosti. Mislim da država jednostavno ne razumije vrijeme u kojemu živi. U 21. stoljeću zabraniti PEN i protjerati Goethe institut iz zemlje jednostavno se čini smiješnim. Pa neće PEN prestati djelovati ako ga zabranite!

 BestBook: Lukašenkov režim ipak bez sumnje ima i potporu među građanima. Tko su ljudi koji ga podržavaju? Je li on popularniji među govornicima ruskog?
Naravno, neki ljudi svjesno podržavaju režim, ali takvi su u manjini, i to su u prvom redu oni koji pod tim režimom sasvim dobro žive. Recimo, državni dužnosnici, kojih je golema masa - ima ih nekoliko stotina tisuća, što je puno za državu s devet milijuna stanovnika. Zatim, tu su svi oni zaposleni unutar represivnog aparata i policije. I njih ima previše. Treće, postoje ljudi kojima je naprosto svejedno tko je na vlasti. Takvih ljudi ima svugdje. Bjeloruska povijest utjecala je na razvoj jedne posebne vrste ultrapacifizma - kod nas se kaže - neka bude bilo čega, samo ne rata, što često služi kao dokaz naše miroljubivosti. Ali takvom primitivnom formulom možete opravdati bilo što: nasilje, teror, bezakonje, politička ubojstva i otmice. Uvjeren sam da su oni koji iskreno vjeruju u režim i koji su spremni za njega žrtvovati svoj život i zdravlje u apsolutnoj manjini. Što se jezika tiče, on s time nema nikakve veze. Govornici i ruskog i bjeloruskog ujedinjeno se protive diktaturi. Podjele ne treba tražiti u jeziku, nego u vrijednostima i svjetonazoru.

 BestBook:  Mnoge europske institucije dale su podršku neovisnim medijima i institucijama u Bjelorusiji, kao i bjeloruskoj oporbi, a Europska unija je uvela određene sankcije režimu. Što očekujete od Zapada i može li Zapad uopće išta napraviti?
Često me to pitaju. Ključno je ne dopustiti da budete opet zavarani. Bjeloruska diktatura vrlo dobro igra na polju vanjske politike: režim je uvijek spreman pristati na ustupke. Oslobodio je određeni broj političkih zatvorenika u zamjenu za međunarodno priznanje i dobio ga. Jako je bitno ne ponavljati stare pogreške. Lukašenko i njegov režim ne smiju imati puno priznanje. S njim treba prekinuti svaku suradnju. Sankcije su puno učinkovitije od izraza duboke zabrinutosti. Sad režim ponovno cinično barata ljudima, migrantima iz Iraka i drugih zemalja, u hibridnom ratu protiv Europske unije. Lukašenko tretira druge ljude kao da su smeće. Morate ga prestati tretirati kao partnera u pregovorima. On laže, uvijek i svugdje. Najbolje bi bilo tretirati ga kao međunarodnog zločinca i führera novog fašističkog režima. No zapadni političari uvijek mu ostavljaju dovoljno prostora za manevar. To je s jedne strane razumljivo, svi se nadaju mirnom rješenju. No, s druge strane, može trajati mnogo godina. Dokle god taj režim dobiva ravnopravan tretman u razgovorima, on ima šansu za opstanak.

 BestBook: Sudeći prema aktualnoj politici i raspoloženju javnosti u postkomunističkim članicama EU-a iz srednje i istočne Europe, posebno u Poljskoj i Mađarskoj, a dakako i u Hrvatskoj, u tom je dijelu kontinenta prisutan drugačiji odnos prema ljudskim pravima, pravima seksualnih manjina i izbjeglica, nego na razvijenom Zapadu. Mislite li da je to posljedica nasljeđa totalitarnih režima ili je u pitanju stoljetno nasljeđe života na rubu razvijene Europe?
Naravno da je taj monstruozni komunistički eksperiment koji je zahvatio te zemlje, uključujući i Bjelorusiju, ostavio na njima traga. Što god oni tvrdili, komunisti nisu iskorijenili patrijarhalni i ksenofobni sustav, koji je vlastima trebao kako bi zadržale potpunu kontrolu nad društvom. Mislim da je to isto tako pitanje i religije, koja se nije prilagodila modernom dobu i više ne prati civilizacijske i društvene promjene. Tijekom dugo vremena i u različitim fazama, u tim su zemljama upravo vjerske institucije bile glavni pomagači države. No razloge za to treba tražiti mnogo dublje, u našoj dalekoj povijesti. U jednom trenutku Zapad je povukao granicu između sebe i naroda na istoku i jugu Europe i ogradio se od njih. Zemlje kao što su Poljska, Bjelorusija, Ukrajina, pa čak i Hrvatska, Zapad je u raznim povijesnim razdobljima prepuštao na milost i nemilost velikim carstvima i potom jednostavno zaboravio na njih. Smatrani smo preslabima i nerazvijenima. Kao dio tih carstava, naši su narodi dugo bili diskriminirani. Kao odgovor na tu diskriminaciju, u našim se zemljama razvio nacionalizam. I to u vrijeme kad je na Zapadu bio na silaznoj putanji. Sve dok su naši narodi bili dijelovi velikih carstava, nacionalizam je igrao važnu i pozitivnu ulogu. Zahvaljujući njemu razvijali su se kultura i jezici, očuvale su se ideje slobode i neovisnosti. No u 21. stoljeću nacionalizam je u većini zemalja izašao iz mode. Ono što se sad događa u Poljskoj, Ukrajini i Bjelorusiji posljedica je velike povijesne pogreške zapadne Europe, koja nas nije prihvatila kao dio velike Europe, nije nas smatrala svojima. Čak i sad mnogi na Zapadu, kad govore o Europi, misle isključivo na Europsku uniju. To je vrlo opasan put. Uostalom, svi smo mi Europljani, pa i Bjelorusi. Samo što smo bili jednostavno predani Ruskom Carstvu i izbrisani iz europske povijesti. Još se pokušavamo otrgnuti iz ralja Rusije. Naš je nacionalizam posljednji u Europi koji ima smisla. Naš je nacionalizam europski - mi se moramo vratiti u Europu, to je jedini način da Bjelorusija ostane dio svijeta. Kad kažem da se moramo vratiti, mislim to doslovno - naposljetku, mi smo tu već bili, prije dvjesto godina, i to nitko nije dovodio u pitanje.

 BestBook:  Dovoljno ste stari da se sjećate života u SSSR-u. Djetinjstvo ste proveli u komunizmu, a kao pisac ste se etablirali u ranom postsovjetskom razdoblju. Kako biste usporedili bjelorusku stvarnost u doba SSSR-a i danas? Ima li nekih stvari koje su u komunizmu bile bolje?
Napisao sam o tome dvije knjige: ‘Moje devedesete’ o prvim godinama nezavisnosti i ‘Dječak i snijeg’ o mojem sovjetskom djetinjstvu. Kad se SSSR raspao, imao sam 16 godina. Djetinjstvo je uvijek izgubljeni raj. Kad me pitaju što je bilo dobro u SSSR -u, odgovaram: Bio sam dijete i moji mama i tata su me jako voljeli. To je jedino što mi je tad bilo dobro. Baš kao i većina mladih ljudi, kraj sovjetske vladavine dočekao sam s velikim veseljem i nadom da ću odsad živjeti u slobodnoj, neovisnoj europskoj zemlji. I tad sam svim srcem mrzio SSSR. U to sam vrijeme u svoj školski dnevnik zapisao: ‘Neka sovjetsko carstvo umre’, i zaista sam tako mislio. Bilo je to carstvo u kojemu se sve temeljilo na lažima i licemjerju, na strahu i megalomaniji, na ruskom šovinizmu i odlukama Moskve. Mislim da je to carstvo bilo sramota za cijeli svijet. U to vrijeme, krajem osamdesetih, otkrio sam zapadnu, ukrajinsku i rusku rock glazbu i književnost. Otkrio sam bjeloruski jezik, na kojemu govorim, razmišljam, pišem i sanjam već 30 godina. Razdoblje kraja 80-ih i početka 90-ih godina prošloga stoljeća za moju je generaciju bilo jedno iznimno teško, ali i sretno vrijeme. Sretan sam što sam svojim očima vidio kraj carstva i zaista se nadam da ću doživjeti dan kad će se njegov posljednji fragment, bjeloruski režim, utopiti na dnu bezdana povijesti.

BestBook: Bjeloruski jezik, prema nekim procjenama, aktivno govori trećina Bjelorusa, a samo nešto više od deset posto govori ga svakodnevno kod kuće. Vi pišete na tom jeziku i aktivno ga promičete. Što za vas znači bjeloruski jezik? Dobiva li bjeloruski u posljednje vrijeme na popularnosti ili je i dalje ‘ranjiv’, kao što to tvrdi UNESCO.
Točno je da većina Bjelorusa govori ruski. To je posljedica 200 godina ruske dominacije i sustavne rusifikacije. No istodobno, većina Bjelorusa donekle govori i bjeloruski jezik. To znači da su gotovo svi Bjelorusi dvojezični. Povrh toga, i dalje važnu ulogu ima trasjanka - prilično rašireno korištena mješavina bjeloruskog i ruskog jezika. Na bjeloruskom je napisano puno knjiga, rašireno se koristi u internetskoj komunikaciji, ima svoju televiziju i radio, važan je dio bjeloruske kulture. Kad je počela revolucija 2020., mnogi su Bjelorusi počeli češće koristiti bjeloruski jezik u svakodnevnoj komunikaciji i čitati mnogo više na njemu. To je reakcija na državnu politiku diskriminacije bjeloruskog jezika, koji je za vlasti dugo bio simbol oporbe. Poznate su zastrašujuće činjenice. Primjerice, prema izvješćima, u kolovozu 2020. naređeno je da se bjeloruske govornike jače tuče u zatvorima i pritvorima. Glavni problem za bjeloruski jezik danas predstavlja sama država, koja ne čini ništa za njegov razvoj nego ga, dapače, sprečava u tome. Bjeloruski jezik ne umire nego se, naprotiv, ponovno rađa. To je usporedivo: u posljednjem desetljeću Sovjetskog Saveza gotovo nitko u gradovima nije govorio bjeloruski. Kad sam bio tinejdžer, čuo sam da ga govore samo moja baka, nogometni komentatori i voditelji televizijskih emisija o kulturi. Sad je situacija mnogo bolja. No, naravno, postoje i problemi.

 BestBook:  Koliko je snažan bjeloruski nacionalni identitet? Doživljavaju li se Bjelorusi kao potpuno odvojen narod od Rusa ili možda kao ruska ‘mlađa braća’?
Vjerujem da sam već odgovorio na ovo pitanje. Bjeloruski nacionalni identitet snažno je ojačao tijekom trideset godina nezavisnosti. Ljudi su shvatili da je živjeti u neovisnoj državi bolje nego biti dio novog ruskog carstva. Štoviše, sve više Bjelorusa koji govore ruski podržava neovisnost. Taj proces više nije moguće zaustaviti. Mislim da to čak i Moskva uviđa. Zbog toga se Rusija i ne odlučuje na pokušaj aneksije. Nakon kolovoza 2020. Bjelorusi su promijenili percepciju sebe. Ranije je država ljudima govorila da su nevidljivi, dosadni i nikom zanimljivi, da Bjelorusima sloboda i samopoštovanje ne trebaju jer su to inozemne vrijednosti. Sad, nakon što je cijeli svijet vidio kako su hrabri Bjelorusi mašući bijelo-crveno-bijelim državnim zastavama izašli na ulice i suprotstavili se naoružanoj bandi, imidž Bjelorusa se promijenio. Bjelorus sad ne osjeća stid nego ponos. To je predivno. Kad sam prije deset godina živio u Njemačkoj, Bjelorusi su se sramili reći tko su. Danas će svi na sav glas davati do znanja da su iz Bjelorusije. Danas više ne moraju objašnjavati o kakvoj se državi radi i gdje se ona nalazi. Naravno, Bjelorusi nemaju neki zajednički stav o tome kako se odnositi prema Rusiji. Neki ljudi žele živjeti u bliskim i prijateljskim odnosima s Rusijom i nezamislivo im je da nismo u savezu s tim carstvom. Što je i prirodno, s obzirom na to koliko toga Bjelorusija i Rusija imaju zajedničkog. No broj proeuropski orijentiranih ljudi rapidno raste. To su uglavnom mladi. Potpuno mi je jasno da će orijentiranost na Rusiju uvijek ugrožavati našu neovisnost i naš identitet. Ali bjeloruski je put europski put – to je pitanje opstanka.

 BestBook:  Može li se u tome smislu povući paralela između Bjelorusije i Ukrajine? Čini se da je cilj politike ruskog predsjednika Vladimira Putina zadržati obje zemlje u ruskoj sferi utjecaja ...
Slažem se da je cilj Putinove nove imperijalne politike vratiti ono što je nekad pripadalo carstvu, vratiti Bjelorusiju i Ukrajinu. No meni se čini da je za Ukrajinu ipak prekasno. Rat u Donbasu konačno je pokopao i posljednje ostatke simpatija Ukrajinaca prema Rusiji. Ukrajinski državni dužnosnici samouvjereno koračaju prema Zapadu, u Europu. Po mome mišljenju, teško da će itko moći okrenuti taj trend u skorije vrijeme. Trideset godina neovisnosti dovoljno je da ljudi povjeruju u svoju zemlju. Poznajem mnogo Ukrajinaca i svi su protiv Putina i njegova carstva. Bjelorusija se, međutim, još ne može otrgnuti od svojeg istočnog susjeda, koji postaje sve agresivniji. Bjeloruski državni dužnosnici više nemaju podršku javnosti. A tu je i jedno ozbiljno proturječje: Bjelorusi žele biti potpuno neovisni, ali su prisiljeni uhvatiti ruku svog nekadašnjeg ‘starijeg brata’. Sovjetski mentalitet bjeloruske vlade i prilično velikog broja Bjelorusa opire se svemu što je novo. Teško im je zamisliti da je moguće živjeti bez Rusije. Glave su im pune starih carskih i kolonijalnih mitova. Bjelorusiju upravo tako treba i promatrati - u postkolonijalnom kontekstu. Procesi koji su se u Ukrajini odvili vrlo brzo u Bjelorusiji su usporeni zahvaljujući Lukašenkovoj politici. A ipak sam siguran da nas nitko u Europi ne razumije bolje od Ukrajinaca. Oni su nama najbliži narod, s istim traumama, problemima i vrlo sličnim povijesnim putom.

 BestBook:  Na hrvatski je prevedeno vrlo malo bjeloruskih pisaca, a da nije bilo Nobela za Svetlanu Aleksijevič, bilo bi još manje. Dojam je da se u Hrvatskoj vrlo malo znao o bjeloruskoj književnosti i kulturi općenito. Pretpostavljam da je tako i u obrnutom slučaju. Koliko vi znate o Hrvatskoj, o kulturi, književnosti? U Zagrebu sudjelujete na Festivalu svjetske književnosti. Je li vam to prvi dolazak u zemlju?
Da, prvi put dolazim u Hrvatsku, kao i moja supruga Julija. Radujemo se tom putovanju. Štoviše, osim u Zagreb, pozvani smo u Šibenik, kamo ćemo ići autobusom, što će biti odlična prilika da barem kroz prozor vidimo zemlju. No iako tamo nisam nikad bio, mnogo me toga povezuje s Hrvatskom. Prvo, književnost. Poznati bjeloruski prevoditelj i urednik svih mojih knjiga, Siarhiej Šupa, izvrsno je preveo nekoliko romana hrvatsko-bosanskoga književnika Miljenka Jergovića na bjeloruski. Jako ih volim – kao i mnogi drugi u Bjelorusiji. Svojedobno su me impresionirala djela Miroslava Krleže. Šteta je što je, kad je dvadesetih godina prošlog stoljeća putovao u Moskvu, izabrao put kroz Rigu a ne kroz Minsk, jer bi u tom slučaju bio ostavio uspomene na moj grad. A sviđaju mi se i knjige Dubravke Ugrešić, koje smo Julija i ja čitali u ruskim i ukrajinskim prijevodima. Drugo, supruga Siarhieja Šupe, glazbenica i izdavačica Vesna Caceres, podrijetlom je iz Hrvatske. Zahvaljujući njoj, naučio sam mnogo novih i zanimljivih stvari o vašoj zemlji. Treće, vrlo volim čitati povijesne knjige, a povijest Hrvatske oduvijek me privlačila. Nekoliko je tema koje me posebno zanimaju: djelatnosti Ljudevita Gaja, povijest hrvatskog jezika, život bana Josipa Jelačića, Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945., Hrvatsko proljeće 1970-ih i Matica hrvatska. I još, kao četvrto, uvijek navijam za hrvatsku nogometnu reprezentaciju na svjetskim i europskim prvenstvima. Nikad neću zaboraviti koliko smo bili sretni sjedeći 2018. u jednom hrvatskom restoranu u Berlinu kad su Hrvati pobijedili Rusiju u četvrtfinalu. Na dan finala, koje smo gledali u navijačkoj zoni u Berlinu, kupio sam svojoj kćeri hrvatsku zastavu. Da, Hrvatska nikad nije pripadala onim zemljama koje je zanimala bjeloruska književnost. Ali nadam se da će se sad to posve promijeniti.