Kako ukratko predstaviti Borisa Greinera? Rođen je 1959. godine u Zagrebu. Autorsko djelovanje započinje 1983., a sa Stanislavom Habjanom ostvaruje niz projekata u raznim medijima (grafički materijali, proza, performansi, izložbe, akcije i eksperimentalni filmovi) u okviru dvadesetogodišnjeg konceptualnog projekta Greiner & Kropilak Mailart Office. Nakon toga djeluje u okviru umjetničke grupe Slipa Konfidenca (dvojcu se pridružuje Danijel Žeželj), a nakon nje suosniva umjetničku radionicu Petikat (trojcu se pridružuje Boris Cvjetanović), gdje jedan, važan dio aktivnosti obuhvaća i izdavanje knjiga. Dosad je objavio i više vlastitih knjiga prozne literature i eseja, ostvario dvadesetak samostalnih izložbi i performansa te snimio deset filmova. Profesionalno se bavi grafičkim dizajnom. A vjerojatno ni to nije sve, tko bi se svega prisjetio...

Express: Zamislimo da mi se pokvari ručni mehanički sat, bi li ga znao popraviti? Naime, u tvojoj biografiji moglo bi pisati ‘roditelji (je l’ oboje?) su mu se bavili urarstvom, pa je tako i Boris Greiner jedan period svog života zarađivao popravljajući satove u urarskoj radionici na zagrebačkoj Volovčici’?
Neobična se usporedba nameće između mog sina Nikole i slavnog švicarskog klauna Grocka, naime, obojici su očevi i bake bili urari. I oba oca su više od urarstva voljela nešto drugo, Grockov stari je iz radione bježao na scenu u cirkus, gdje je bio član akrobatske grupe ‘Petorica đavola’, a Nikolin je bježao na ulicu, gdje je bio član umjetničke grupe G&K, kasnije i SK, pa onda i Agencije 9, a na kraju i Petikat. Da, roditelji su mi bili urari, naslijedio sam obiteljski zanat, urarska je radionica bila smještena na periferiji, kao dvanaesti dio okrugle zgrade Tržnice Volovčica. Gledajući zgradu iz ptičje perspektive, ako je poistovjetimo s brojčanikom sata, radionica se nalazila na poziciji pet do dvanaest. Lokacija je odgovarala vremenu, imao sam sreće biti urar upravo u periodu kad su nestajali satovi, kad su one mehaničke zamijenili elektronski, čije se vrijeme nije moglo popravljati. U jednom sam trenutku urarsku radionicu proglasio ‘Centrom za prošlo vrijeme’ i kompletno je prekrio debelim slojem laka. Po preporuci Borisa Cvjetanovića, koji je desetak godina radio kao restaurator i imao iskustva s konzervacijama.

Express: Okrenimo malo kotač vremena unatrag... Upoznao sam te, zajedno sa Stanislavom Habjanom, drugim ‘dijelom’ autorskog dvojca Greiner i Kropilak, negdje sredinom 1980-ih, vrijeme je to Studentskog lista, omladinske štampe, časopisa Quorum... Svoju autorsku djelatnost započeo si 1983. godine u suradnji sa Stanislavom Habjanom ostvarujući dvadesetogodišnji konceptualni projekt ‘Greiner & Kropilak’s Mailart Office’. Te aktivnosti uključivale su galerijsku prezentaciju, nastupe uživo, grafička izdanja, multimedijalne projekte, eksperimentalne i dokumentarne filmove i pisanje. Kako su zapravo nastali Greiner i Kropilak?
Stanislav je bio mlad i perspektivan pisac, a ja sam bio na Difu (Državni institut za fiskulturu, kasnije Fakultet za fizičku kulturu). Ono što je prethodilo našem upoznavanju pokušao sam opisati na početku knjige ‘Zeleni val’ (stranica 7). Upoznao nas je, dakle, Faca, njegov najbolji frend iz gimnazije i moj najbolji drug s faksa. Oni su od ranije imali svoju ekipu, privukao me njihov običaj, kad bi se vidjeli, a viđali su se svakodnevno, međusobno su izmjenjivali pisma i razglednice. Ugurao sam se u društvo. S vremenom smo u toj razmjeni ostali sami, ali ona je postajala sve intenzivnija, uključivala je razne elemente, šifre i znakove, štambilje i etikete, proizvodila određeni vizualno tekstualni jezik. On se profilirao u autorski izraz. Budući da se radilo o neprestanoj komunikaciji između stvarnosti i njena prijepisa, nametnula se ideja o likovima kao protagonistima tog prijepisa čije bismo doživljaje objavljivali u stvarnosti. Oni su izgledali isto kao i mi, bavili se istim poslom, isto imali Golfa i Škodu, njihovi su prijatelji bili i naši prijatelji. Nije velika rijetkost da dva autora imaju i dva protagonista, ali je naš slučaj bio kompliciraniji jer smo se zvali jednako kao i naši likovi, svoje smo epizode potpisivali njihovim imenima. Ali oni su bili ti koji su bili ispred, koji su vidjeli dalje i znali više, oni su bili zanimljivi. A mi smo tek upotpunjavali sliku o njima epizodama iz našeg života.   

Express: Vaši rani projekti bili su i grafička oprema Rdeče turneje slovenske grupe Pankrti, pa omot Azrina albuma Krivo srastanje. Kako je došlo do te veze s Pankrtima, a kako do Azre?
Stanislav je imao psa, bobtaila koji se zvao Oli. Oli je, recimo, bio glavni junak njegove priče ‘Izvanredna životinja’. U stvarnosti se ispostavilo da Olijeva cura živi u Rijeci, a da su njezini ljudi jako dobri prijatelji s Davorom Mindoljevićem, kojeg je, slijedom riječke veze, Stanislav upoznao u Zagrebu. I vrlo brzo ga je prepoznao kao duhovnog učitelja. Baš kao i mnogi protagonisti umjetničkih pokreta osamdesetih. Među njima je bio i Branimir Štulić Đoni. Krajem ’83. jedan sam od 3000 vojnika u kasarni Kozara u Banjaluci. Skupno gledanje televizije. Odjednom, moja glava preko ekrana najavljuje ploču ‘Krivo srastanje’. Ne sjećam se jesam li uopće znao da Stanislav radi omot, bio sam mu poslao svoju fotku iz vojne knjižice, on ju je kopirao, Đoni je vidio fotokopiju i rekao to je to, to je ‘Pukovnik i pokojnik’. Postao sam slavan u Kozari. Ne sjećam se što je bilo s Pankrtima.

Express: Možeš li se možda prisjetiti još kakvih anegdota vezanih uz rad s Azrom?
Đoni nam je ‘88. naručio omot za ‘Balkansku rapsodiju’. Dao nam je kasetu, petnaest briljantnih pjesama, unplugged dvije godine prije svjetskog unpluggeda, akustična gitara, pokoja flauta, udaraljke po potrebi, mislili smo da je to finale, nismo znali da će im kasnije dodati rock aranžmane. Slika je predstavljala žirafu, kraj njenih nogu jedan leži, a drugi stoji, ima pušku, drži žirafu na nišanu i u strip oblačiću kaže: Kurvo! To je isprintano na prozirnoj foliji koja je stavljena preko televizijskog ekrana. Fotografirali smo razne situacije s obzirom na sliku na ekranu. Igrom slučaja na programu je bio ‘Monty Python’. Nema zaustavljanja programa, nego se okida živa slika, pa što uđe. Najbolja nam se učinila odjavna špica, kroz foliju se jako mutno nazirao The end. A tek kad smo povećali fotke uočili smo da mrlja u podlozi podsjeća na obris Juge. Đoni je rekao: ‘Izgleda odlično, ali gdje sam tu ja?’.

Express: Čini mi se da je glazba i tebi i Habjanu bila vrlo važna, brojne su te reference, no neki su vam autori bili posebno važni... Dylan, Waits... Peru Lovšina ste pratili u svim njegovim fazama?
Nakon Pankrta Pero je imao bend Sokoli, izdali su dvije, po mom mišljenju, odlične ploče. Što je bilo dalje, ne znam. Zadnji put smo se vidjeli na Dylanovu koncertu u Ljubljani ’99. Waitsa smo presreli jednom u Chicagu, na parkiralištu, nakon predstave ‘Franks Wild Years’. Bili su mu i starci na predstavi, pa naš razgovor nije trajao dugo. Na kraju je Kathleen Brennan izvukla neku razglednicu iz torbe, otrgnula komad i napisala njihov kontakt. Naša prijateljica Judy je stajala malo sa strane, objesili smo joj fotoaparat oko vrata, ali Judy se zamrznula i nije ništa snimila. Ali smo zato kasnije primijetili da je kontakt napisan na razglednici s čije je prednje strane fotografija poštanskih sandučića.

Express: Greiner i Kropilak zapravo su predstavljali jedan vrlo pomno razrađeni koncept dvostrukog autorstva. Kako je to zapravo funkcioniralo u praksi, je li postojala možda neka, nije prava riječ, podjela poslova i ideja među vama, npr. u smislu da je netko više inklinirao npr. tekstualnim ili vizualnim sastavnicama projekata koje su G i K radili?
Jednom je slikar Zoran Pavelić zaustio zapitati multimedijalnog umjetnika Tonija Meštrovića za neki tehnički savjet, ali mu je ponestalo riječi, pa se Toni pokušavao pitanjima dokopati osnovne informacije: je l’ to audio rad? Daaa, sve se čuje, uvjerljivo, kao velikim slovima odgovara Zoran. Znači nema ništa vizualnog?, nastavlja Toni. Neee, pa sve se vidi. U našem se slučaju često nagađalo tko je tu bio tko? Stvar je ovakva: on je bio lovac, ja sam bio plijen, on lisica, ja zec. Trčim cik cak, on gleda odozgo, bilježi moju putanju, postavlja si trajektoriju i dočekuje me na cilju. ‘Čim imaš precizniju loptu, manje trčiš’, kaže, ‘tako je igrao Janjanin’. Primjerice, čita u novinama kako veličaju Lindbergha, poručuje mi da se fotkam s pilotskom kapom, jer mu takav trebam za lik Atlantskog Borisa. Čak pomišljam kako sam tek zbog prezimena prošao na njegovoj audiciji. Naime, prije mene je već imao ideju za bend: Iskra & Kropilak. Iskra je, međutim, izletio, ne toliko zbog inercije u međusobnoj prepisci, koliko zato što to zvuči kao ime i prezime, a to nije pogodno za ideju dvojstva. Ideju na kojoj se temeljila naša priča.

Express: Od 1992. Stanislav Habjan, Danijel Žeželj i ti djelujete kao umjetnička grupa Slipa Konfidenca. Kako ste se povezali sa Žeželjem? Što je u kraćim crtama obilježilo rad grupe?
SK je napravila dva filma (Divlji sanjač, 1994. i Rex Promo Tour, 1995.), dvije izložbe (‘Al Pueblo! Un Numero Special!’ u Motovunu 1995. i ‘Interkonfidental’ u Zagrebu 1999.) i brdo grafičkog materijala, kataloga, kartolina i plakata. Primjerice, plakati ‘Hello Homeland’, ‘Električne gitare’ i ‘Sophia’ objavljeni su u Graphys Poster Booku ‘94. i ‘95. Što se tiče koncepta, on se nalazi u podnaslovu prve izložbe: ‘Un numero special!’, - taj numero, to je broj 3. Narodu se obrazlaže zašto je on poseban: kad smo bili mali, na Trešnjevci, u Folki, na Volovčici, tri su bile vrste kruha u mljekarstvu. Crni, bijeli, polubijeli. Sad, kad smo već veliki, znamo: da bismo sutra jeli to što danas sijemo, jučer smo morali itekako dobro preorati. Dakle, tri dijela grada, tri vrste kruha i tri etape proizvodnje.

Express: Godine 2001. s Habjanom, Žeželjem i Borisom Cvjetanovićem osnivaš umjetničku radionicu Petikat. S Borisom ste već odavno prije surađivali, on je još od ranih 80-ih svojim fotografijama dokumentirao mnoge bitne pojave i na umjetničkoj sceni.  
Čini mi se da smo se s Cvjetanovićem, ako ne baš upoznali, ali prilično zbližili upravo posredstvom vas, osnivača Modernih vremena, a tad urednika Studentskog lista (Ivica Buljan, Saša Drach i N. B., op.ur.). Herojska vremena, na čelu pobune, dvije zabrane. Zapravo je Boris bio na čelu, kao urednik fotografije postavljao naslovnice, mi smo bili na začelju, radili smo ‘Posljednje stranice’. Jednom nas je snimio ispred redakcije i stavio fotku na naslovnu stranicu. A kad je netko ukrao naš spomenik Jacquesu Tatiju ispred ‘Modernih vremena 2’ i postavio usred travnjaka ispred Mimare, Boris ga je tamo vidio i snimio.

Express: S kojom je idejom osnovan Petikat?
Upravo činjenica da se ne radi o dvije riječi, nego jednoj, sugerira da se ne radi o etaži iznad četvrtog kata, nego o samostojećoj platformi, kojoj nije prethodila precizna ugradnja pojedinih dijelova u unaprijed zacrtanu konstrukciju, nego se njena pozicija odjednom pojavila, kao  ilustracija maglovitih zamisli o idealnim mogućnostima. Noseći u sebi sliku platoa neovisna o gravitaciji i ostalim otežavajućim čimbenicima, koji poput letećeg tepiha plovi između izdavačkih i producentskih nebodera, čiju putanju ne određuje medijski izraz niti joj pažnju odvlače postavljeni putokazi, grupa autora se prepušta vjetru bez imena i ponaša poput ekipe koja po cesti povlači bijelu crtu, a umjesto čunjeva za sobom ostavlja elemente vlastite signalizacije, koja istodobno označava i putanju tog vjetra. Već je zamišljen i jahač na tepihu, lebdi kraj gusto postavljenih ureda velikih kuća, preko megafona izvikuje nazive novih izdanja poput oznaka drugačije regulacije prometa, čiji sustav svakim ugrađenim dijelom biva sve jasnijim. Pa kao što hrpa usputnih prizora donešenih vjetrom bez imena postaje djelatan sadržaj, što potom zauzima i svoje mjesto u izgradnji mozaika, tako i lepezu Petikatovih realizacija nije moguće jednoznačno kategorizirati, neka lako pronalaze svoje ladice, druge zahtijevaju otvaranje novih pretinaca, dok treće prkosno odbijaju biti spremljene. 

Express: Sad dolazimo i do knjiga, unutar radionice objavili ste nekoliko desetaka izdanja, najbrojnije su tvoje, pa i Žeželjeve knjige, Habjan i Cvjetanović su manje zastupljeni, a tu su još objavljeni i neki drugi autori/ce. Petikat nije klasičan izdavač knjiga, prije ga se može doživjeti kao platformu za izdavanje vaših knjiga, uz pokojeg autora iz uvjetno rečeno vašeg kruga? Ispravi me ako griješim....
Ne, u pravu si. Cvjetanović se u međuvremenu posvetio socijalno angažiranom projektu, sve češće i sve glasnije zastupa ideju dokolice, čak postavlja i transparente. Zato smo ga i smijenili s pozicije predsjednika jer bi to značilo da i ostali članovi dijele njegovu ideologiju, što bi nadalje upućivalo kako je umjetnička organizacija Petikat zapravo politička partija Petikat, čiju ideološku platformu iznosi upravo njen predsjednik. A to bi moglo posve rastjerati potencijalne suradničke projekte, tko bi se usudio telefonskim pozivom prekidati provođenje te ideologije u praksu. Dapače, svaki bi se poziv mogao protumačiti kao politička provokacija. A Habjan se u međuvremenu probudio i prošle godine objavio dvije knjige.

Express: Da, Habjanova ‘Nemoguća varijanta’ sad je doživjela drugo izdanje, nakon punih 37 godina, jedna od onih knjiga koja je ovjenčana i etiketom ‘kultna’. A vidim da je u Petikatu objavio i knjigu ‘Košulja na cvjetove i pjesme na struju’, a da jabuka ne pada daleko od stabla (da se poslužim ovom već otrcanom uzrečicom) među Petikatovim autorima je i Klasja Habjan. I Žeželj često nešto objavi... Eto, imaš sad priliku da kao izdavač ukratko s nekoliko rečenica promoviraš tih nekoliko Petikatovih noviteta, zašto bi ih vrijedilo kupiti i imati na polici.
Drugo, prošireno izdanje, punim imenom ‘Nemoguća varijanta i druge priče’ donosi 37 kratkih priča u tvrdom uvezu s pogovorom Dubravke Zime. Ona, između ostalog, kaže: ‘Vrijeme koje je proteklo od ‘Nemoguće varijante’ do ‘Nemoguće varijante i drugih priča’ ama baš ništa nije oduzelo ljekovitoj osjetilnosti prve knjige, koju su nove priče i nove okolnosti objavljivanja čak i naglasile’. ‘Košulja na cvjetove i pjesme na struju’ je zbirka tekstova namijenjenih, kako podnaslov navodi, pjevanju, što bi moglo značiti uglazbljenju i izvođenju uživo, pa ipak, knjiga pjesama koja skoro pa programatski započinje referencom na Bacanje kocke ne ukida slučaj Stephanea Mallarmea, prijelomnu knjigu moderne poezije, ne skriva pretenziju pripadanja najboljoj tradiciji europskog pjesništva. Klasja Habjan se, osim kao dizajnerica i ilustratorica, potvrđuje i kao književnica. Govoreći o potonjoj, iznenađuje svestranost, sposobnost da se određena misao ili ideja izrazi posve odgovarajućim formatom, kao da suvereno vlada područjem od jednog versa do kratke priče, kao da uopće i ne brine o formi, nego se slobodno prepušta temi. Žeželjeva grafička novela ‘Poglavica jelena’ suvremena je priča o gubitku identiteta i traženju novog početka, ispričana ekspresivnim crno-bijelim vizualima, bez dijaloga i bez teksta. Snažni kontrasti svjetla i tame naglašavaju dramatični put glavnog junaka, njegovo traženje i preživljavanje. Dinamična montaža kadrova oblikuje ritam naracije te prati uspone i padove kroz koje lik prolazi. Šuma predstavlja paralelni svijet, mitološki je simbol divljine koja u sebi nosi izvornu snagu života.

Express: Reci mi još malo o svojim novijim knjigama. Baviš se i likovnom kritikom ili pisanjem o umjetnosti, dizajnu... Koliko ti je važan i taj aspekt, pisanje tekstova o radovima drugih, tekstova koji će vjerojatno kasnije doživjeti i ukoričenje.
Objavio sam 2020. knjigu ‘Zeleni val’, zbirku kratkih tekstova koje se tek uvjetno može nazvati pričama zato što preuzimaju različite perspektive i forme iskaza, a u cjelini simuliraju dokumentaciju o jednom predmetu. Odnosno, u ovom slučaju, o jednoj temi. A ta tema su zagrebačke ulice. Tekstovi su kronološki poredani i kategorizacijski podnaslovljeni, čime sam nastojao naglasiti kako predstavljaju osoban prilog nekakvoj ‘kompletnoj’ dokumentaciji vezanoj za taj predmet. Likovne kritike pišem već petnaestak godina i kontinuirano objavljujem u seriji ‘Osvojena područja’. Volumen 1 (2011.) pokrivao je prvih pet godina, Volumen 2 (2014.) sljedeće četiri, a od Volumena 3 (2015.) nastojim predstaviti izbor iz jednogodišnje produkcije suvremene scene u formi svojevrsna almanaha. Volumen 8 je izašao 2020., njegovu su specifičnost odredile okolnosti, pa se tako, između ostalih, pojavljuje i sedam prikaza projekata koji nisu realizirani. Okolnosti su također odredile i oblik promocije Volumena 8. A ako nekoga zanima kakav je oblik ovoga puta preuzeo format promocije, to se može vidjeti na https://vimeo.com/490219012. Pišem uglavnom afirmativno, nastojim objasniti šifre suvremena izraza i scenu približiti široj publici. Ili, drugim riječima, u pokušaju tzv. ‘objektivne argumentacija osobna doživljaja’, subjektivnom pozicijom uspostavljam dijalog na relaciji autor - izvođač (odnosno oblikovatelj i dostavljač određene poruke) i autor - primatelj (odnosno komentator oblika i sadržaja te poruke) da bi objektivnosti predložio model prihvaćanja različitih interpretacija.

Express: Ima li Petikat kakav izdavački plan za 2021.?
Ove godine imamo u planu objaviti četiri knjige: grafičku novelu ‘Srce’ Danijela Žeželja, prozu ‘Car je gol’ i prozu s ilustracijama ‘Otok ili kit’ Stanislava Habjana, te moju ‘Osvojena područja – volumen 9’. A kao odgovor na nepostavljeno 20. pitanje, ili recimo ono koje se na kraju prepušta publici, trenutačno sam korisnik likovnog atelijera na Žitnjaku. Zauzimam prostor jedne od učionica u bivšoj osnovnoj školi. Dolazim svakodnevno, radno vrijeme od 10 do 18. Zadovoljan sam i prostorom i prijateljstvom s ostalim korisnicima. Mir i sreću narušava jedino pomisao na mogućnost da mi na vrata pokuca likovna kontrola. Prošli tjedan su bili kod Pavića, provjeriti koristi li atelijer u odgovarajuću svrhu. Ali Pavić je okej, po vokaciji kipar, prostor je zatrpan alatima za kiparsku proizvodnju, čitava je mašinerija stalno u pogonu, svakih se minutu, dvije uključuje kompresor za skulpture. Kad inspektor pokuca, a Pavić otvori vrata, ovaj se ne usudi niti ući, koliko se prostor intenzivno koristi u namijenjenu svrhu. Kod mene je tišina. Uzduž čitava zida polica s knjigama, na sredini veliki stol, kao za sastanke upravnog odbora. Nigdje kista, nigdje dlijeta. Kakav ste vi likovni umjetnik, zapitat će iznenađeni inspektor. Ili, bolje rečeno, čega ste vi likovni umjetnik?