Boris Greiner: Postao sam slavan u vojarni Kozara

Kako ukratko predstaviti Borisa Greinera? Rođen je 1959. godine u Zagrebu. Autorsko djelovanje započinje 1983., a sa Stanislavom Habjanom ostvaruje niz projekata u raznim medijima (grafički materijali, proza, performansi, izložbe, akcije i eksperimentalni filmovi) u okviru dvadesetogodišnjeg konceptualnog projekta Greiner & Kropilak Mailart Office. Nakon toga djeluje u okviru umjetničke grupe Slipa Konfidenca (dvojcu se pridružuje Danijel Žeželj), a nakon nje suosniva umjetničku radionicu Petikat (trojcu se pridružuje Boris Cvjetanović), gdje jedan, važan dio aktivnosti obuhvaća i izdavanje knjiga. Dosad je objavio i više vlastitih knjiga prozne literature i eseja, ostvario dvadesetak samostalnih izložbi i performansa te snimio deset filmova. Profesionalno se bavi grafičkim dizajnom. A vjerojatno ni to nije sve, tko bi se svega prisjetio...

Express: Zamislimo da mi se pokvari ručni mehanički sat, bi li ga znao popraviti? Naime, u tvojoj biografiji moglo bi pisati ‘roditelji (je l’ oboje?) su mu se bavili urarstvom, pa je tako i Boris Greiner jedan period svog života zarađivao popravljajući satove u urarskoj radionici na zagrebačkoj Volovčici’?
Neobična se usporedba nameće između mog sina Nikole i slavnog švicarskog klauna Grocka, naime, obojici su očevi i bake bili urari. I oba oca su više od urarstva voljela nešto drugo, Grockov stari je iz radione bježao na scenu u cirkus, gdje je bio član akrobatske grupe ‘Petorica đavola’, a Nikolin je bježao na ulicu, gdje je bio član umjetničke grupe G&K, kasnije i SK, pa onda i Agencije 9, a na kraju i Petikat. Da, roditelji su mi bili urari, naslijedio sam obiteljski zanat, urarska je radionica bila smještena na periferiji, kao dvanaesti dio okrugle zgrade Tržnice Volovčica. Gledajući zgradu iz ptičje perspektive, ako je poistovjetimo s brojčanikom sata, radionica se nalazila na poziciji pet do dvanaest. Lokacija je odgovarala vremenu, imao sam sreće biti urar upravo u periodu kad su nestajali satovi, kad su one mehaničke zamijenili elektronski, čije se vrijeme nije moglo popravljati. U jednom sam trenutku urarsku radionicu proglasio ‘Centrom za prošlo vrijeme’ i kompletno je prekrio debelim slojem laka. Po preporuci Borisa Cvjetanovića, koji je desetak godina radio kao restaurator i imao iskustva s konzervacijama.

Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Okrenimo malo kotač vremena unatrag... Upoznao sam te, zajedno sa Stanislavom Habjanom, drugim ‘dijelom’ autorskog dvojca Greiner i Kropilak, negdje sredinom 1980-ih, vrijeme je to Studentskog lista, omladinske štampe, časopisa Quorum... Svoju autorsku djelatnost započeo si 1983. godine u suradnji sa Stanislavom Habjanom ostvarujući dvadesetogodišnji konceptualni projekt ‘Greiner & Kropilak’s Mailart Office’. Te aktivnosti uključivale su galerijsku prezentaciju, nastupe uživo, grafička izdanja, multimedijalne projekte, eksperimentalne i dokumentarne filmove i pisanje. Kako su zapravo nastali Greiner i Kropilak?
Stanislav je bio mlad i perspektivan pisac, a ja sam bio na Difu (Državni institut za fiskulturu, kasnije Fakultet za fizičku kulturu). Ono što je prethodilo našem upoznavanju pokušao sam opisati na početku knjige ‘Zeleni val’ (stranica 7). Upoznao nas je, dakle, Faca, njegov najbolji frend iz gimnazije i moj najbolji drug s faksa. Oni su od ranije imali svoju ekipu, privukao me njihov običaj, kad bi se vidjeli, a viđali su se svakodnevno, međusobno su izmjenjivali pisma i razglednice. Ugurao sam se u društvo. S vremenom smo u toj razmjeni ostali sami, ali ona je postajala sve intenzivnija, uključivala je razne elemente, šifre i znakove, štambilje i etikete, proizvodila određeni vizualno tekstualni jezik. On se profilirao u autorski izraz. Budući da se radilo o neprestanoj komunikaciji između stvarnosti i njena prijepisa, nametnula se ideja o likovima kao protagonistima tog prijepisa čije bismo doživljaje objavljivali u stvarnosti. Oni su izgledali isto kao i mi, bavili se istim poslom, isto imali Golfa i Škodu, njihovi su prijatelji bili i naši prijatelji. Nije velika rijetkost da dva autora imaju i dva protagonista, ali je naš slučaj bio kompliciraniji jer smo se zvali jednako kao i naši likovi, svoje smo epizode potpisivali njihovim imenima. Ali oni su bili ti koji su bili ispred, koji su vidjeli dalje i znali više, oni su bili zanimljivi. A mi smo tek upotpunjavali sliku o njima epizodama iz našeg života.   

Express: Vaši rani projekti bili su i grafička oprema Rdeče turneje slovenske grupe Pankrti, pa omot Azrina albuma Krivo srastanje. Kako je došlo do te veze s Pankrtima, a kako do Azre?
Stanislav je imao psa, bobtaila koji se zvao Oli. Oli je, recimo, bio glavni junak njegove priče ‘Izvanredna životinja’. U stvarnosti se ispostavilo da Olijeva cura živi u Rijeci, a da su njezini ljudi jako dobri prijatelji s Davorom Mindoljevićem, kojeg je, slijedom riječke veze, Stanislav upoznao u Zagrebu. I vrlo brzo ga je prepoznao kao duhovnog učitelja. Baš kao i mnogi protagonisti umjetničkih pokreta osamdesetih. Među njima je bio i Branimir Štulić Đoni. Krajem ’83. jedan sam od 3000 vojnika u kasarni Kozara u Banjaluci. Skupno gledanje televizije. Odjednom, moja glava preko ekrana najavljuje ploču ‘Krivo srastanje’. Ne sjećam se jesam li uopće znao da Stanislav radi omot, bio sam mu poslao svoju fotku iz vojne knjižice, on ju je kopirao, Đoni je vidio fotokopiju i rekao to je to, to je ‘Pukovnik i pokojnik’. Postao sam slavan u Kozari. Ne sjećam se što je bilo s Pankrtima.

Express: Možeš li se možda prisjetiti još kakvih anegdota vezanih uz rad s Azrom?
Đoni nam je ‘88. naručio omot za ‘Balkansku rapsodiju’. Dao nam je kasetu, petnaest briljantnih pjesama, unplugged dvije godine prije svjetskog unpluggeda, akustična gitara, pokoja flauta, udaraljke po potrebi, mislili smo da je to finale, nismo znali da će im kasnije dodati rock aranžmane. Slika je predstavljala žirafu, kraj njenih nogu jedan leži, a drugi stoji, ima pušku, drži žirafu na nišanu i u strip oblačiću kaže: Kurvo! To je isprintano na prozirnoj foliji koja je stavljena preko televizijskog ekrana. Fotografirali smo razne situacije s obzirom na sliku na ekranu. Igrom slučaja na programu je bio ‘Monty Python’. Nema zaustavljanja programa, nego se okida živa slika, pa što uđe. Najbolja nam se učinila odjavna špica, kroz foliju se jako mutno nazirao The end. A tek kad smo povećali fotke uočili smo da mrlja u podlozi podsjeća na obris Juge. Đoni je rekao: ‘Izgleda odlično, ali gdje sam tu ja?’.

Express: Čini mi se da je glazba i tebi i Habjanu bila vrlo važna, brojne su te reference, no neki su vam autori bili posebno važni... Dylan, Waits... Peru Lovšina ste pratili u svim njegovim fazama?
Nakon Pankrta Pero je imao bend Sokoli, izdali su dvije, po mom mišljenju, odlične ploče. Što je bilo dalje, ne znam. Zadnji put smo se vidjeli na Dylanovu koncertu u Ljubljani ’99. Waitsa smo presreli jednom u Chicagu, na parkiralištu, nakon predstave ‘Franks Wild Years’. Bili su mu i starci na predstavi, pa naš razgovor nije trajao dugo. Na kraju je Kathleen Brennan izvukla neku razglednicu iz torbe, otrgnula komad i napisala njihov kontakt. Naša prijateljica Judy je stajala malo sa strane, objesili smo joj fotoaparat oko vrata, ali Judy se zamrznula i nije ništa snimila. Ali smo zato kasnije primijetili da je kontakt napisan na razglednici s čije je prednje strane fotografija poštanskih sandučića.

Davor Visnjic (PIXSELL)

Express: Greiner i Kropilak zapravo su predstavljali jedan vrlo pomno razrađeni koncept dvostrukog autorstva. Kako je to zapravo funkcioniralo u praksi, je li postojala možda neka, nije prava riječ, podjela poslova i ideja među vama, npr. u smislu da je netko više inklinirao npr. tekstualnim ili vizualnim sastavnicama projekata koje su G i K radili?
Jednom je slikar Zoran Pavelić zaustio zapitati multimedijalnog umjetnika Tonija Meštrovića za neki tehnički savjet, ali mu je ponestalo riječi, pa se Toni pokušavao pitanjima dokopati osnovne informacije: je l’ to audio rad? Daaa, sve se čuje, uvjerljivo, kao velikim slovima odgovara Zoran. Znači nema ništa vizualnog?, nastavlja Toni. Neee, pa sve se vidi. U našem se slučaju često nagađalo tko je tu bio tko? Stvar je ovakva: on je bio lovac, ja sam bio plijen, on lisica, ja zec. Trčim cik cak, on gleda odozgo, bilježi moju putanju, postavlja si trajektoriju i dočekuje me na cilju. ‘Čim imaš precizniju loptu, manje trčiš’, kaže, ‘tako je igrao Janjanin’. Primjerice, čita u novinama kako veličaju Lindbergha, poručuje mi da se fotkam s pilotskom kapom, jer mu takav trebam za lik Atlantskog Borisa. Čak pomišljam kako sam tek zbog prezimena prošao na njegovoj audiciji. Naime, prije mene je već imao ideju za bend: Iskra & Kropilak. Iskra je, međutim, izletio, ne toliko zbog inercije u međusobnoj prepisci, koliko zato što to zvuči kao ime i prezime, a to nije pogodno za ideju dvojstva. Ideju na kojoj se temeljila naša priča.

Express: Od 1992. Stanislav Habjan, Danijel Žeželj i ti djelujete kao umjetnička grupa Slipa Konfidenca. Kako ste se povezali sa Žeželjem? Što je u kraćim crtama obilježilo rad grupe?
SK je napravila dva filma (Divlji sanjač, 1994. i Rex Promo Tour, 1995.), dvije izložbe (‘Al Pueblo! Un Numero Special!’ u Motovunu 1995. i ‘Interkonfidental’ u Zagrebu 1999.) i brdo grafičkog materijala, kataloga, kartolina i plakata. Primjerice, plakati ‘Hello Homeland’, ‘Električne gitare’ i ‘Sophia’ objavljeni su u Graphys Poster Booku ‘94. i ‘95. Što se tiče koncepta, on se nalazi u podnaslovu prve izložbe: ‘Un numero special!’, - taj numero, to je broj 3. Narodu se obrazlaže zašto je on poseban: kad smo bili mali, na Trešnjevci, u Folki, na Volovčici, tri su bile vrste kruha u mljekarstvu. Crni, bijeli, polubijeli. Sad, kad smo već veliki, znamo: da bismo sutra jeli to što danas sijemo, jučer smo morali itekako dobro preorati. Dakle, tri dijela grada, tri vrste kruha i tri etape proizvodnje.

Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Godine 2001. s Habjanom, Žeželjem i Borisom Cvjetanovićem osnivaš umjetničku radionicu Petikat. S Borisom ste već odavno prije surađivali, on je još od ranih 80-ih svojim fotografijama dokumentirao mnoge bitne pojave i na umjetničkoj sceni.  
Čini mi se da smo se s Cvjetanovićem, ako ne baš upoznali, ali prilično zbližili upravo posredstvom vas, osnivača Modernih vremena, a tad urednika Studentskog lista (Ivica Buljan, Saša Drach i N. B., op.ur.). Herojska vremena, na čelu pobune, dvije zabrane. Zapravo je Boris bio na čelu, kao urednik fotografije postavljao naslovnice, mi smo bili na začelju, radili smo ‘Posljednje stranice’. Jednom nas je snimio ispred redakcije i stavio fotku na naslovnu stranicu. A kad je netko ukrao naš spomenik Jacquesu Tatiju ispred ‘Modernih vremena 2’ i postavio usred travnjaka ispred Mimare, Boris ga je tamo vidio i snimio.