Hanif Kureishi (1954.) jedan je od najuglednijih suvremenih britanskih književnika. Poznat je kao dramatičar i esejist, redatelj i scenarist - scenarij za film “Moja lijepa praonica” redatelja Stephena Frearsa priskrbio mu je nominaciju za Oscara i nagradu za najbolji scenarij Udruženja njujorških filmskih kritičara - ali ponajviše kao pisac kratkih priča i romana u kojima se uglavnom bavi rasom, nacionalizmom, imigracijom i seksualnošću. Njegov roman “Buddha iz predgrađa” (1990.) nagrađen je uglednom Nagradom Whitbread za najbolji prvi roman, a knjiga je pretvorena u hvaljenu miniseriju u produkciji BBC-ja, čiji soundtrack potpisuje David Bowie. Treći roman “Intima” (1998.) također je adaptiran za film, kao i kontroverzna kratka priča “Moj sin fanatik” (1997.). Četvrti roman “Gabrielov dar” objavio je 2001., a nakon toga romane “Tijelo” (2003.), “Imam ti nešto reći” (2008.), “Posljednja riječ” (2014.) i “Ništa” (2017.). Od novijih Kureishijevih djela izdvaja se zbirka eseja “What Happened?” (Što se dogodilo?, 2019.). Zabavan, oštrouman, autentičan i originalan, Hanif Kureishi u svojim se tekstovima uvijek bavi onim što boli - identitetima, tijelom, odnosima. No bilo da piše o seksu, klasi ili rasi, kroz njegovo se pisanje cijelo vrijeme provlači politika - Kureishi je izrazito političan autor koji već gotovo 50 godina piše o Velikoj Britaniji, o problemima našega svijeta, ali s naglaskom na osobne veze među ljudima. Pisac kojega je časopis Times uvrstio među 50 najvećih britanskih poslijeratnih književnika, Kureishi će uskoro posjetiti Hrvatsku kao gost Festivala europske kratke priče (FEKP), koji se od 5. do 10. lipnja održava u Zagrebu i Zadru, a tim povodom pristao je na ovaj razgovor za Express.

BestBook: U lipnju dolazite u Hrvatsku kao gost Festivala europske kratke priče, kojemu su ove godine u fokusu ‘Promjene’ - tektonski poremećaji kojima smo svjedočili posljednje dvije godine i kako se oni odražavaju na različite aspekte naših života. Kako biste ocijenili aktualni globalni trenutak, opterećen posljedicama pandemije dok na tlu Europe bjesni novi rat?
Mi danas živimo u mračnim vremenima. Nalazimo se usred savršene oluje krize. Govoreći iz britanske perspektive, mogu reći da se doista ne sjećam da smo ikada imali takvu koncentraciju ozbiljnih problema, od kojih smo si neke sami stvorili, dok na druge nismo imali utjecaja - tu su Brexit, COVID, rat u Ukrajini, da ne spominjem trajni problem klimatskih promjena. Inflacija je golema, Britanija je u recesiji, siromašni su postali još siromašniji, situacija je teška za sve. Ovo su jako crna vremena, ne vidim kako ćemo pronaći izlaz iz toga mraka. Dakle, situacija je prilično loša, ali siguran sam da ste sve to već i sami znali.

BestBook: Zapad trenutno čini sve kako bi izolirao Rusiju i prekinuo sve odnose s njom, energetske, ekonomske, političke, sportske, kulturne... Čini se da svijet svojim odgovorom na rusku invaziju na Ukrajinu pokazuje da je doista nešto naučio iz prošlosti: slažete li se?
Nikada ništa ne naučimo iz prošlosti, a ako smo nešto mogli naučiti, to je da s diktatorima kao što je Putin naprosto nije moguć nikakav razgovor. On je luđak i lažljivac - kako možete pregovarati s nekim takvim tko nema uopće nikakve vrijednosti, tko vjeruje samo u nasilje? Tu je riječ o čistoj sili, čistom zlu, tu nema mjesta normalnom razgovoru. Mislim da bi Rusiju, nakon svih zločina i genocida počinjenog u Ukrajini, apsolutno trebalo izolirati, potpuno odsjeći od ostatka svijeta.

BestBook: Dvije godine čekamo da pandemija završi kako bismo se konačno mogli vratiti na ‘staro normalno’. Je li takav povratak uopće moguć?
’Normalno’ više ne postoji, ideja ‘normalnog’ je apsurdna maštarija. Kako možemo u okolnostima svega ovoga što se događa, s gospodarstvom u recesiji, uopće početi razgovarati o ‘normalnim’ stvarima, kao što su plaće koje bi ljudima omogućile dostojan život ili različite mogućnosti za obojene ili za mlade? Mislim da je bilo kakvo ‘normalno’ u skorije vrijeme apsolutno isključeno, da je sama ideja ‘povratka na staro normalno’ obična fantazija, nostalgija za nečim što nikad zapravo doista nije ni postojalo.

BestBook: Krize koje navodite dodatno su pogoršale brojne ranjivosti - društvene, ekonomske itd. U kojem smjeru bismo uopće trebali krenuti kako bismo počeli rješavati sve te nagomilane probleme?
Mi u ovom trenutku plutamo svemirom bez previše ideja kako da se spasimo. Došli smo gotovo do kraja ere liberalizma, što je put kojim smo - osobito ovdje na Zapadu - krenuli još s Margaret Thatcher, Reaganom i ostalima, i u međuvremenu smo se uvjerili da je to nešto pogrešno, što ne funkcionira. Ali istodobno nismo smislili nikakvo novo rješenje, nemamo ni najblaže ideje o tome kako nastaviti dalje, kako poboljšati svijet. Nitko nema pojma što učiniti.

BestBook: Koju bi ulogu u tome trebala imati umjetnost, književnost? Uvijek se okrećemo autorima, piscima, očekujući od njih da djeluju kao svojevrsni moralni i društveni korektiv... Kako vi doživljavate ulogu pisca? Što očekujete od sebe?
Nikad nisam bio od onih koji misle da bi pisci trebali išta činiti. Naravno, neki su pisci vrlo ideološki nastrojeni, politički angažirani poput, primjerice, Bertolta Brechta. Ali s druge strane imate i pisce poput Becketta, koji nisu uopće politični. To je, smatram, pitanje individualnog stava autora i njegove odluke kako on želi pisati. Ne možete odrediti kako će netko pisati. Da ste Beckettu rekli da mora pisati krimiće, on to ne bi bio u stanju, da ste Kafki pokušali objasniti da mora napisati američki film, on to naprosto ne bi mogao. Svaki pisac govori samo onako kako mora, kako jedino i može. Ali u određenom ste smislu u pravu, jer ono što nam je u ovom trenutku doista potrebno su osobne priče - individualne priče o pojedinačnim ljudskim borbama koje će sve te izazove s kojima se danas suočavamo učiniti bližima, opipljivima, manje apstraktnima i dalekima.

BestBook: Znači li to da možda razmišljate o tome da napišete roman o COVID-u?
Za razliku od novinarstva, pisanje je spori oblik promišljanja svijeta - mora proći dosta vremena, potrebna je vremenska distanca da bi autor pronašao pravi pristup za bavljenje nekim temama. Još niste vidjeli da se negdje pojavio veliki svjetski roman o COVID-u, zar ne? Tako i ja, puno razmišljam o tome i pričam o tome i puno propitkujem, ali mislim da se nisam s time uopće u stanju doista baviti. Naprosto, ne znam kako to učiniti. I inače sam uvijek prilično sumnjičav prema piscima koji se trenutačno bacaju na aktualne teme. Radim na jednoj nefikcijskoj knjizi i na televizijskoj seriji za BBC i Netflix temeljenoj na mojem romanu ‘Buddha iz predgrađa’ iz 1990., čija se radnja odvija u 70-im godinama prošloga stoljeća. Tako da, umjesto da gledam prema naprijed, ja trenutačno zapravo gledam unatrag.

BestBook: Ipak, prošle je godine u jeku pandemije u Italiji praizvedena vaša najnovija drama ‘The Spank’, u kojoj odnos dvojice dugogodišnjih prijatelja postaje ‘povećalo kroz koje promatrate dezorijentiranost čovjeka suočenog sa suvremenošću’. Vidite li tako suvremenog čovjeka - kao dezorijentiranog?
Mislim da smo u ovom trenutku svi mi prilično dezorijentirani, trenutačno se odvija vrlo malo kognitivnog mapiranja u smislu neke svijesti o tome kako krenuti dalje. Što se tiče tog komada, to je jedna mala predstava o prijateljstvu dva muškarca i moralnom problemu zbog kojega se to prijateljstvo raspalo. Općenito me jako zanima prijateljstvo, predanost, kako sebe dajemo drugima, osobito nakon Brexita, koji je bio uzrokom brojnih ozbiljnih sukoba, i to i unutar obitelji - doista se pokazao kao neka vrsta prekretnice koja je obilježila trenutak rasapa, sa stvarnim razlikama koje su se pojavile među ljudima i u obiteljima. Tako da je ta predstava o tom trenutku, trenutku sukoba. Zamišljena je vrlo jednostavno - htio sam napraviti nešto vrlo jednostavno, samo dvojica koji pričaju u baru. I pokazalo se da je prilično uspješna.

BestBook: Prije pandemije objavili ste zbirku eseja i priča ‘Što se dogodilo?’ u kojoj se bavite ključnim kulturnim i političkim promjenama do kojih je došlo u desetljeću koje je prethodilo. Jedan od uključenih tekstova nosi naslov ‘Zašto bismo trebali činiti ono što Bog kaže’? COVID kriza ponovno je naglasila trajni rat koji se vodi između religije i znanosti. Može li znanost zamijeniti religiju i preuzeti njezinu ulogu?
Bojim se da ne. To su dvije posve suprotne stvari.
Znanost je konkretna i racionalna, dok je religija stvar vjere i utjehe. Upravo sam se vratio iz Pakistana, gdje religija u pravom smislu predstavlja temelj identiteta, a istovremeno je upravo vjera jedna represivna sila koja društvo drži zarobljenim te ga ograničava. Osobito to vrijedi za islam, koji je jedna užasna religija, osobito za mlade, jer ih doista ograničava u razmišljanjima - o seksu, seksualnosti, demokraciji, otvaranju svojih društava... Religija je strašna vrsta moći, opresivan alat koji sprečava osobni razvoj, zaustavlja stjecanje obrazovanja, ograničava progresivno promišljanje... Kad otiđete u zemlju kao što je Pakistan, odmah vidite da je to jedna zemlja koja je doista zapela, koja se ne može razvijati, jer nisu dopuštene nove ideje, jer mladima nije dopušteno sudjelovanje u društvu, da ne spominjemo okrutnosti prema ženama, gayevima i drugim manjinama.
Religija je postala jedan fašistoidan alat koji ne doživljavam kao nešto što ima veze s vjerom u Boga, nego kao političku polugu koja sprečava ljude da razviju zanimljive i nove misli.

BestBook: Znači li to da je zapadnjačka percepcija islama zapravo posve opravdana i točna? Je li se ipak mogla izbjeći?
Nisam siguran da se mogla izbjeći. Naime, nakon kolonijalizma i odlaska Britanaca, u nekim muslimanskim zemljama bilo kakav pokušaj uvođenja novog, modernog identiteta rezultirao je dodatnim antagoniziranjem i izazvao u ljudima paničan strah od Zapada. Jer pokušati nametnuti modernitet u zemlji kao što je Pakistan, koja ne može zamisliti da uopće razmišlja o stvarima kao što su rodovi, prava gayeva ili budućnost žena, može za tamošnje ljude samo predstavljati priličan šok, iako su to stvari o kojima mi u Britaniji razmišljamo još od Drugog svjetskog rata. Utočište nalaze u okretanju vjeri koja naginje u desno i u konzervativizam, ona ih umiruje, pruža im osjećaj sigurnosti, ali ih istodobno i sprečava u razvoju.

BestBook: Uvijek naglašavate da ste ponajprije zainteresirani za osobno, ali to osobno u svim vašim djelima obično označava nešto šire - tako intimno postaje političko. Kad biste pisali priču o sadašnjem trenutku, koji bi bio njezin fokus i tko bi bili njezini glavni junaci?
Ne mogu odgovoriti na to pitanje, naprosto jer ne znam odgovor na njega. Trenutačno sam puno manje fokusiran na sebe, a više me zanima čuti mlade ljude, mlade autore, što imaju reći o tome kako žive, kako doživljavaju svijet oko sebe, što misle o svojoj budućnosti. Nikad nisam bio u Hrvatskoj i nisam upoznat s hrvatskom književnom scenom te se jako veselim dolasku i nadam se da ću tamo imati prilike upravo za takvu vrstu razgovora, da će mi ljudi davati svoje knjige, da ćemo o njima pričati - doista želim znati što danas znači biti mlad u istočnoj Europi. Dakle, trenutačno me manje zanimam ja, a više oni.

BestBook: U pandemiji smo shvatili koliko je u prevladavanju kriza važno zajedništvo. Ipak, Velika Britanija odlučila se za suprotno, izglasavši možda najveću podjelu od svih, Brexit. Što mislite o Brexitu iz perspektive 2022. godine, osobito s obzirom na to da je upravo vaš roman ‘Buddha iz predgrađa’ odigrao ulogu u stvaranju multikulturalne Britanije prije 30 godina?
Nikad nisam bio pristaša Brexita niti sam to u međuvremenu postao. Mnogima je ovdje od početka bilo jasno da je Brexit samo jedna ideološka zastavica političke desnice i ekstremne desnice koja ljude neće učiniti bogatima niti će im osigurati bolji život, kao što se i pokazalo. Cijene hrane otišle su u nebo, imamo golemi problem Sjeverne Irske... Dakle, Brexit je ispao upravo ono što su mnogi od nas i očekivali - totalna katastrofa za ovu zemlju i za naš narod. Rekao bih da su svi ti ljudi koji su glasali za Brexit, uvjereni da će im život doista time postati bolji, bili pomalo naivni - ne glupi, nego naivni - jer su povjerovali da je to doista ideja iza Brexita, dok se zapravo samo radilo o ideološkom potezu desnice i ekstremne desnice koji je Britaniji osigurao samo katastrofu. Recesija, kolaps ekonomije, inflacija od najmanje 10 posto, još se nismo oporavili od pandemije korona virusa, a sad je tu i rat u Ukrajini. Tako da, rekao bih da su stvari ovdje trenutačno prilično usrane. Nisam osobito optimističan u vezi onoga što se sad događa u Velikoj Britaniji.

BestBook: Sve se to događa dok Britanija istodobno sve više pokazuje lica ‘drugih’ - crnaca, muslimana, hinduista - u svojim institucijama političke moći. Asimilacija tzv. manjina uvijek naglašava pitanje kako omogućiti integraciju - prilagodbu - i istovremeno dopustiti da različitosti ostanu. Kako možemo istovremeno poštovati različitosti i održavati ravnotežu - društva, Europske unije? Postoji li formula koja funkcionira? Zašto nas sad iznevjerava?
Borba za socijalnu pravdu je nešto što nikad ne završava. Nitko nam je neće pokloniti - to je stvarna svakodnevna borba koju moramo voditi iz dana u dan. Danas su dani vrlo mračni za sve nas. Moramo se nastaviti truditi, boriti i, po mogućnosti, smijeniti Borisa Johnsona. No to se ne čini osobito izglednim.

BestBook: S Borisom Johnsonom na čelu čini se da Britanija slijedi opći smjer u negativnoj spirali proklizavanja prema uvjerenjima i vrijednostima koje su svijet prije jedva stotinjak godina gurnule u fašizam. Mnoge zemlje, nacije, kao da žele - ili čak trebaju - autoritarne vođe da im govore što da rade. Kako to objašnjavate?
Boris Johnson nije autoritarni vođa. On je samo idiot. On uopće nije autoritaran i ne bih ga povezivao s time. On nema nikakvu ideologiju poput drugih autoritarnih vođa - Boris Johnson zapravo ne vjeruje ni u što. Ne gaji vizije budućnosti svoje zemlje niti je pokušava gurnuti u desno. On je libertarijanac, rekao bih da je čak i neka vrsta gotovo liberala, i nema nikakvu ideju o tome kako bi zapravo htio da njegova zemlja izgleda. Nema nikakav autoritet, nitko mu ne vjeruje, svi misle da je idiot. Tako da ne bih nikako Borisa Johnsona uspoređivao s autoritarnim populističkim čelnicima jer on zapravo nije ničemu predan, on nije ideolog na način drugih autoritarnih vođa - njegova je jedina ideologija spašavanje vlastitog dupeta i opstanak što dulje na vlasti. Kažem vam, ovdje je totalni kaos. On niti ima pojma što radi niti ikakvu ideju budućnosti Britanije. On je dosta tek jedan obični oportunist.

BestBook: Možda jačanje desničarske politike ima neke veze s nestankom alternative - ljevica kao da je izgubila kredibilitet, onu uvjerljivu snagu koju je imala prije?
Da, mislim da ste u pravu, rast popularnosti tipova kao što su Trump ili Orban zapravo je posljedica propale ljevičarske revolucije. Ljudi su ljuti, bijesni jer njihovi životi ne idu nikuda, pa se u nedostatku drugih alternativa okreću desnici, očekujući od nje pomoć. Došlo je doista do kolapsa lijevog centra, do krize liberalnih ideja u Europi, ljudi postaju puno reakcionarniji i postupno sve konzervativniji.

BestBook: U tri desetljeća, otkad ste objavili ‘Buddhu...’, Britanija je ipak postala pravo multikulturalno društvo koje ne negira svoje ‘druge’. Koliko ste se vi osobno promijenili u tom razdoblju? Je li se nešto kritički promijenilo u načinu na koji doživljavate sebe, svijet, svoj odnos prema književnosti?
Danas živim puno sporijim životom nego prije, osobito otkad je izbila pandemija. Živim mirnije, provodim vrijeme uglavnom kod kuće, sa svojom djecom i obitelji, sa suprugom, družim se s tek nekolicinom prijatelja iz susjedstva. Vodim jedan puno sporiji i mirniji život te prilično u njemu uživam. Puno manje radim, nisam ambiciozan i nemam neku silnu želju objavljivati knjige ili raditi filmove, i općenito sam puno zadovoljniji nego ikad prije. Dosta čitam, gledam kroz prozor, šećem susjedstvom, i to mi zapravo prilično odgovara.