"A ja molim samo jednu molitvu - ponavljat ću je dok mi se jezik ne ukoči - Catherine Earnshaw, ne počivala u miru sve dok sam ja živ; rekla si da sam te ja ubio - neka me onda progoni tvoj duh! Ubijeni uistinu progone svoje ubojice, uvjeren sam. Znam da duhovi lutaju zemljom. Budi uvijek sa mnom - poprimi bilo koji oblik - izludi me! Samo me nemoj ostaviti u ovom bezdanu u kojem te ne mogu naći!" - Orkanski visovi, Emily Brontë (Znanje 2026., prev. Neda Paravić)
Teško je uopće započeti tekst o djelu toliko mračnom i toliko bolnom kao što su to "Orkanski visovi" engleske književnice Emily Brontë, jedan od svakako najvećih romana svjetske književnosti. Kako pisati o romanu koji je toliko ispunjen mržnjom, prezirom i užasom, a istovremeno toliko ispunjen ljubavlju, i to onom pravom, istinskom, neprolaznom i nezamjenjivom ljubavlju? Vječito se vode polemike oko toga treba li se ovo djelo opisati kao ljubavnu priču ili kao priču o mržnji, no rekla bih da je istina upravo u kombinaciji tih dviju tematika. Kada bi se "Orkanski visovi" opisali samo kao ljubavna priča, bio bi to opis koji bi se mogao smatrati eufemizmom stoljeća, ali i opis koji bi predstavljao oskvrnuće svega onoga što ovaj roman čini posebnim, drugačijim i vječnim. "Orkanski visovi" najvećim su dijelom priča upravo o mržnji, o neutaživoj gladi za osvetom, o razaranju tuđih i vlastitih života, o rasizmu, o incestu, o nekrofiliji, o obiteljskom nasilju, o utjelovljenju samog Sotone u liku Heathcliffa, ali paradoksalno ta mržnja proizlazi upravo iz ljubavi, neopisive ljubavi koja, poput vječnog ognja, tinja u Catherine i Heathcliffu i koja, zbog toga što je nikada ne uspiju ostvariti, postaje otrov koji ih polako izjeda te naposljetku ubija ne samo njih dvoje nego i još četvero drugih likova koji postaju kolateralne žrtve u tom nezaustavljivom i destruktivnom vrtlogu koji Cathy i Heathcliff stvaraju još kao djeca, dok trče po ogoljenim vrištinama, nesvjesni s kakvom će se boli susresti u ostatku života.
Orkanski visovi, Emily Brontë, Znanje. Prijevod: Neda Paravić
Urednica Charlotte Brontë (potpisana kao Currer Bell - Emily Brontë je pak svoj roman objavila pod pseudonimom Ellis Bell) u proslovu ovog nevjerojatnog romana svoje sestre napisala je kako se nad "Orkanske visove" nadvio "gust mrak pun jeze", a upravo je to, rekla bih, najtočniji opis čitave atmosfere koja obavija ovo djelo, koje svojom sirovošću savršeno odražava duh vrištine, a svojim likovima kao da u potpunosti nadilazi ovaj svijet i inspiraciju crpi iz tame. To, naravno, najviše dolazi do izražaja u demonskom liku Heathcliffa, liku koji je zbog svojeg navodnog romskog porijekla odmah okarakteriziran kao "prljav" i koji od dječačke dobi pa sve do svoje smrti korača ravno prema prokletstvu, bez ikakve nade za iskupljenjem. Ljubav koju on i Catherine osjećaju jedno prema drugome osnovni je pokretač gotovo svih zbivanja u romanu, no za Heathcliffa je ona i prvi korak prema apsolutnoj propasti svega ljudskoga što je u njemu ikada postojalo. Nakon što se Catherine, u kojoj se pak čitavo vrijeme sukobljavaju želja za konformizmom i oni nagonski, animalni osjećaji, odluči udati za Edgara Lintona, slomivši time i svoje i Heathcliffovo srce, za njega to postaje prijelomni trenutak koji će ga od neshvaćenog dječaka pretvoriti u sotonsku figuru. Njegov povratak tako kao da predstavlja dolazak samog vraga u središte svih zbivanja, pri čemu će upravo on biti taj koji će nastojati upravljati sudbinama svih ostalih likova gotovo do svoje smrti, ostvarujući tako svoju pomno smišljenu osvetu zbog izdaje koju mu je Catherine nanijela. Da je ipak riječ o čovjeku, a ne o Sotoni, pokazuje nam jedan sićušan tračak ljudskosti koji je vidljiv u Heathcliffovu odnosu prema Haretonu Earnshawu, dječaku kojega je uništio i razbaštinio, ali prema kojem ipak zadržava određenu razinu obzira. Sve ostalo, pa tako i njegova ljubav prema Catherine, uistinu odaju dojam da je riječ o nakaznom karakteru koji fizički zlostavlja suprugu i iživljava se nad vlastitim djetetom.
Posebno je morbidan prizor oskvrnuća Catherinina groba, koji Heathcliff odluči iskopati najprije netom nakon njezina pokopa, a zatim opet godinama nakon njezine smrti kako bi ponovno ugledao njezino lice. Ali to je samo tijelo - njezina duša već odavno luta vrištinama i proganja Heathcliffa koji je odlučan u namjeri da joj se prije ili kasnije pridruži, ali i da prethodno završi sve svoje osvetničke planove i počini apsolutni pokolj nad Lintonovima i Earnshawovima, kako simbolički, tako i stvarni.
Bilo je tu još adaptacija, a ove se godine, nažalost, u režiji Emerald Fennell pojavila još jedna, s Margot Robbie i Jacobom Elordijem u glavnim ulogama
Ipak, u usporedbi s užasom koji se nedavno pojavio u svjetskim kinima, spomenuto oskvrnuće Catherinina groba djeluje kao sasvim normalna pojava. "Orkanski visovi" tijekom godina imali su niz adaptacija, što je sasvim razumljivo s obzirom na to o kakvom je djelu riječ, no čini se da do danas niti jedna od njih nije uspjela nadmašiti verziju Williama Wylera iz 1939. godine, u kojoj je Heathcliffa utjelovio Laurence Olivier, a ulogu Catherine odigrala je Merle Oberon. Iako film prikazuje samo jedan dio romana, zanemarujući u potpunosti transgeneracijsku traumu koja je jedna od ključnih njegovih tema, onaj gotički duh čitavog djela i više je nego prisutan te je majstorski prenesen na ekran, a Laurence Olivier u svojem je Heathcliffu savršeno spojio njegovu traumu, bol i njegovu demonsku stranu koja u određenim scenama izaziva istinsku jezu kod gledatelja. Bilo je tu još adaptacija, a ove se godine, nažalost, u režiji Emerald Fennell pojavila još jedna, s Margot Robbie i Jacobom Elordijem u glavnim ulogama. Taj je film, najkraće rečeno, potpuna karikatura. Teško je uopće reći što je u njemu najgore - pogrešni glumci za glavne uloge (Margot Robbie ne samo da je prestara za ulogu Catherine nego još uz to u kostimima - koje su ljudi iz nekog neobjašnjivog razloga hvalili - izgleda kao da je došla na Oktoberfest, a Jacob Elordi je pak "oplemenio" ekran modnim izričajem ranokršćanskog pustinjaka te se kasnije preobrazio u člana nekog boy benda); pokušaj pretvaranja djela o tragediji neostvarene ljubavi u erotski film (koji ni s erotikom nema nikakve veze, već prikazuje, najblaže rečeno, brđanski sadomazohizam); scenografija i kostimografija (film očajnički pokušava izgledati vizualno atraktivno, no djeluje kao pretenciozni art kič) ili pak potpuni masakr izvornika, gubitak svakog smisla i svega onoga što ovaj roman čini posebnim i genijalnim. Drugim riječima, svaka preinaka koju je Fennell napravila potpuna je blasfemija za osjetila i mislim da mogu s apsolutnom sigurnošću reći da se Emily Brontë zbog ovog filma okreće u grobu.
Žalosno je gledati takvo oskvrnuće jednog remek-djela kao što su "Orkanski visovi". Roman je to koji je već tada bio daleko ispred svog vremena, roman koji je nadišao sve granice gotičke i viktorijanske književnosti i roman koji kritičari do danas nisu uspjeli do kraja protumačiti, a oko demonskog i osvetoljubivog lika Heathcliffa i danas se vode brojne polemike. On je vrag, ali ne onakav kao što su to Goetheov Mefisto ili Bulgakovljev Woland, već vrag našeg svijeta, vrag utjelovljen u čovjeku od krvi i mesa. Njegovo se prokletstvo nastavlja i nakon njegove smrti, kada njegov i Catherinin duh zajedno tumaraju vrištinama i izazivaju strah kod stanovnika i prolaznika jer su, bilo zbog vlastitog osjećaja da ne pripadaju u Raj, bilo zbog svih užasa koje su izazvali tijekom života, lišeni mogućnosti da počivaju u miru te umjesto toga opsjedaju naš svijet i u smrti proživljavaju svoje potraćene živote, lutajući vrištinama kao dvije vječno proklete i neiskupljene duše.
