Šepavi i mucavi Klaudije skrivao se u ormaru dok su pretorijanci češljali palaču ubijajući sve bliske caru Kaliguli, sad već mrtvom. Kad su otvorili vrata ormara, Klaudije je, a on je bio Kaligulin stric, očekivao ubod mačem. Umjesto toga pretorijanci su uzdigli mačeve i povikali: "Živio car, Klaudije".

Tako je na prijestolje došao Klaudije, za kojega nitko nije očekivao da će ikad postati rimski car - mucao je, šepao, nije mogao biti vojskovođa niti vješti govornik, a te dvije vrline najviše su se cijenile u Rimu (uz bogatstvo, naravno). Doduše, zavjerenici su imali i dodatan motiv da baš mucavog i šepavog Klaudija proglase za cara - pretpostavljali su da će im on biti najmanja smetnja i da će ga se lako moći riješiti kad nađu bolju opciju. Međutim, Klaudije je postao jedan od boljih i dugovječnijih rimskih careva, a čak je i proširio carstvo za tada još uglavnom nepokorenu Britaniju.

Možda sam malo dramaturški interpretirao Klaudijev dolazak na prijestolje, ali više-manje ga tako opisuju rimski povjesničari koji nisu bili neskloni dramatizaciji događaja, pa se može vjerovati da je tako uistinu i bilo. Uostalom, povijest rimskih careva i njihovi dolasci na prijestolje bogati su krvavijim i dramatičnijim događajima od ovoga. A i sam Klaudije bio je povjesničar prije nego što je postao car, te je povjesničar ostao i kad se popeo na prijestolje. Barem tako izgleda u romanu Roberta Gravesa, jednom od, s pravom, najčitanijih romana 20. stoljeća.

Ono što treba reći je da je Graves taj roman napisao tridesetih godina, kad su mnogi detalji iz rimske povijesti bilo nepoznati, ali to za "Ja, Klaudije" i nije toliko bitno, jer važno je reći da, iako je riječ o povijesnom romanu koji se vjerno drži tad poznatih činjenica (od kojih većina i danas pije vodu), nije riječ o povijesnom djelu. Uvelike je uspjeh romana ovisio u Gravesovoj vještini pisanja i dramatiziranja povijesnih događaja (koji, opet napominjem, ne odstupaju u bitnome od stvarnih povijesnih činjenica, koliko ih je bilo moguće s tadašnje distance rekonstruirati). Stoga ne treba uzimati u obzir niti uspoređivati s poviješću njegove karakterizacije Augustove druge žene Livije i Augusta samog, čiji su portreti u romanu, osobito Livije, poprilično crni.

Ta povijest je predaleka da Graves ne bi mogao uzeti slobodu interpretacije. Uostalom, riječ je, opet ponavljam, o fikciji. U romanu "Ja, Klaudije" sam car, sad već gotovo na samrti, piše o povijesti svog uspona na prijestolje, zalazeći u vrijeme Augustove vladavine (a August se, važno je reći, za sebe nikad nije usudio ni pomisliti da je car niti je Rimu odricao status Republike, iako je, de facto, imao carske ovlasti), oslikavajući povijest svoje obitelji - Klaudijevaca, čije je obiteljsko stablo, kako legenda kaže, davalo divlje i slatke jabuke, s time da je ovih divljih (loših i zlih) puno više.

Klaudije, odnosno Graves piše o razdoblju kraja Augustove vladavine, kad već uveliko traje borba za nasljednika, Tiberijevoj i Kaligulinoj vladavini te svim događajima, spletkama, kletvama, trovanjima i zavjerama koje su se odvijale u pozadini svih tih događaja. Bravurozno napisan roman u kojem je slika Rima i antičkog svijeta zazvonila svježe i suvremeno, a tako izgleda i danas. Iako je Graves možda malo nepravedan prema Liviji "optužujući" je kao glavnu trovačicu i spletkarošicu koja ne preza ni od čega kako bi "svoju krv" dovela na prijestolje. Doduše, ni rimski povjesničari nisu blagonaklono gledali na Liviju optužujući je, između redaka, za spletke i trovanja. Povijesno gledano, to baš i nije tako, a našlo bi se tu i mnogo toga da se Livijini postupci opravdaju i racionaliziraju, ali s druge strane, daleko od toga da je ona bila svetica (uostalom, kao ni drugi protagonisti tog razdoblja i ovoga romana) i daleko od toga da tadašnji Rim nije bio pun kompliciranih zavjera u kojima je otrov često bio u glavnoj ulozi.

Strašno me zanimalo zvuči li danas "Ja, Klaudije", koji je 1978. izašao u Hrvatskoj pod naslovom "Ja, Klaudije car i bog" (careve su tad, barem one koji nisu s prijestolja zbačeni ubojstvom, proglašavali bogovima), jednako svježe, šokantno, zadivljujuće... Definitivno, da. Pa i više od toga.

I istoimena serija koju je BBC snimio prema Gravesovu romanu prije pedeset godina i danas je jednako dobra unatoč svim, tadašnjim, produkcijskim zaprekama (serija "Ja, Klaudije" može se naći na YouTubeu s engleskim titlovima, a ne bi bilo loše ni da je HTV reprizira, siguran sam da bi bila gledana).

Čitatelji koji se dohvate romana sigurno neće biti razočarani, a preporučio bih im i Gravesovu odličnu autobiografiju "Zbogom svemu tome", koja je izašla u Hrvatskoj prije nekoliko godina. Ali kad je već o rimskim carevima riječ, onda koristim ovu priliku kako bih preporučio i odličnog "Augusta" od Johna Williamsa, koja je u Hrvatskoj izašla 2017. godine. Williamsov "August" nešto je drugačiji od Gravesova, a neki događaji koji se spominju u oba romana drugačije su ispričani (opet, poštujući mogućnosti koje povijesne činjenice, odnosno njihov nedostatak, dopuštaju).