U Zagrebu, na Opatovini, nedavno je osvanuo mural posvećen kantautoru Sixtu Rodriguezu, poznatom po nadimku Sugarman, glazbeniku jedinstvene biografije, čija je životna priča jedna od najzačudnijih u modernoj glazbenoj povijesti.
Riječ je o umjetniku koji je desetljećima živio u anonimnosti u rodnom Detroitu, dok je na drugom kraju svijeta, u Južnoafričkoj Republici, u kojoj je vladao aparthejd, bio glazbena ikona usporediva s Bob Dylanom i Rolling Stonesima. Autor zagrebačkog murala je street art umjetnik Boris Bare.
Osim Zagreba, od ranije postoje dva murala posvećena ovom glazbeniku, oba u Detroitu, koji su nastali dok je Rodriguez još bio živ.
Rodrigueza su njegovi poštovatelji, unatoč komercijalnom neuspjehu koji je doživio sa svoja prva dva albuma, nakon čega se prestao profesionalno baviti glazbom, radeći po desetak sati dnevno najteže fizičke poslove da prehrani obitelj, uspoređivali s Bob Dylanom. Biografija Sixta Rodrigueza u nekim detaljima neodoljivo podsjeća na biografiju Philipa K. Dicka, američkog ZF pisca, koji je pedesetih i šezdesetih napisao više od stotinu priča i čak dvadesetak romana. Glavni razlog tolike Dickove produktivnosti je bio taj što je uglavnom objavljivao u opskurnim časopisima koji su loše plaćali, tako da je neprestano bio u novčanim problemima. Ironijom sudbine, Dick je umro nekoliko mjeseci uoči premijere “Blade Runnera”, kultnog filma Ridleya Scotta, koji je nastao prema najpoznatijem Dickovu romanu “Sanjaju li androidi električne ovce?”. Poznata spisateljica znanstveno fantastičnih romana, Ursula K. Le Guin, usporedila je Philipa K. Dicka s Borgesom: “Činjenica je da nas Dick ‘zabavlja’ temama poput stvarnosti i ludila, vremena i smrti, grijeha i spasenja - što je promaklo većini kritičara. Nitko nije shvatio da imamo domaćeg Borgesa, da smo ga imali punih trideset godina”.
Rodrigueza su njegovi poštovatelji, unatoč komercijalnom neuspjehu koji je doživio sa svoja prva dva albuma, nakon čega se prestao profesionalno baviti glazbom, radeći po desetak sati dnevno najteže fizičke poslove da prehrani obitelj, uspoređivali s Bob Dylanom
Ovdje, dakle, govorimo o zanemarenom “Bobu Dylanu” i “Borgesu”. Jedinstvena legenda o Sixtu Rodriguezu postala je opće poznata nakon Oscarom nagrađenog dokumentarnog filma “Searching for Sugar Man” švedskog filmaša Malika Bendjelloula iz 2012. godine, koji opisuje napore dvojice Rodriguezovih južnoafričkih obožavatelja da istraže okolnosti oko Rodriguezove navodne smrti, da bi na kraju otkrili da je on živ i da radi kao fizički radnik u Detroitu. “Sugar Man” iz naslova filma odnosi se na uvodnu pjesmu s prvog studijskog albuma Sixta Rodrigueza - “Cold Fact”. Sixto Diaz Rodriguez rođen je 1942. u Detroitu kao šesto dijete meksičkih imigranata iz radničke klase Ramona i Marije Rodriguez, koji su se pridružili brojnim Meksikancima koji su došli na američki Srednji zapad raditi u detroitskim tvornicama. Njegova majka umrla je kad je imao tri godine. Meksički imigranti suočavali su se u to vrijeme s intenzivnom marginalizacijom. Rodriguez u većini svojih pjesama zauzima politički stav o teškoćama s kojima se suočavala gradska sirotinja. Svoju donkihotovsku borbu protiv društvene nepravde Rodriguez je nastavio i nakon prestanka profesionalne glazbene karijere. Najprije se 1981. kandidirao za gradonačelnika Detroita, da bi se sedam godina kasnije, 1989., kandidirao za Gradsko vijeće Detroita. Unatoč malom, gotovo zanemarivom broju glasova koje je dobio, ponovno se neuspješno kandidirao 2000. za Zastupnički dom Michigana. Prvu snimku u studiju, singl “I’ll Slip Away”, napravio je 1967. za malu izdavačku kuću Impact pod imenom Rod Riguez, koje mu je dala diskografska kuća. Nije ponovno snimao tri godine, sve dok nije potpisao ugovor s izdavačkom kućom Sussex Records. Nakon toga je koristio ime po kojemu je ostao upamćen - Rodriguez. Snimio je dva albuma sa Sussexom, “Cold Fact” 1970. i “Coming from Reality” u studenom 1971. Međutim, oba su se jako slabo prodala u Sjedinjenim Američkim Državama, zbog čega ga je Sussex otpustio dva tjedna prije Božića 1971. Rodriguez je napustio glazbenu karijeru i 1976. godine kupio napuštenu kuću u Detroitu na vladinoj aukciji za 50 dolara, što danas odgovara iznosu od oko 280 dolara, u kojoj je ostao živjeti i nakon uspjeha filma “Searching for Sugar Man”, kad je postao relativno slavan i u Americi.
Cijeli život je po desetak sati dnevno radio najteže fizičke poslove, od rada na proizvodnim linijama do građevinarstva, gdje je često radio najprljavije poslove. Britanski producent Steve Rowland, koji je producirao drugi album Sixta Rodrigueza, uspoređivao je Rodrigueza s Bobom Dylanom proglasivši ga najboljim glazbenikom s kojim je radio. Album je imao sjajne kritike, ali je na tržištu potpuno zakazao. Nakon komercijalnog neuspjeha Rodriguez se povukao. “Tada sam mu izgubio trag. Bila je 2006. godina i zazvonio mi je telefon. Bio je to švedski filmaš koji je snimao dokumentarac o Rodriguezu”, izjavio je Rowland u jednom intervjuu. Rowland u filmu pokušava objasniti razloge neuspjeha drugog albuma Sixta Rodrigueza, iako je, po svemu, trebao postati sveamerički hit. Što se zapravo dogodilo i za samoga Rowlanda zauvijek je ostalo enigma. “Searching for Sugar Man” započinje pomalo nadrealnim scenama, u kojima Dennis Coffey, jedan od najtraženijih studijskih gitarista u Detroitu, koji je svirao na desetinama snimaka za čuveni Motown Records, kao i glavnu gitaru na Rodriguezovu prvom albumu “Cold Fact”, u maniri vrsnog pisca objašnjava kako je s producentom Mikeom Theodoreom “otkrio” Rodrigueza: “Sjećam se da sam prvi put čuo za njega kad mi je Mike Theodore rekao da želi da vidim jednoga glazbenika. Zove se Rodriguez i radi dolje kod rijeke Detroit. Uz rijeku se nalazi jedan bar. Pozvao me da ga poslušamo jer je mislio da će mi se svidjeti. Sjećam se da smo otišli u poprilično izolirani dio Detroita odmah uz rijeku Detroit. Vidjeli smo maglu kako se diže iznad rijeke. Dok smo ulazili u bar mogli smo čuti teretnjake koji su plovili po rijeci. Bilo je to poput prizora iz romana o Sherlocku Holmesu. Iz magle ulazite u bar koji je ispunjen dimom, pa je i unutra kao u magli. Vidimo zid od dima. Proliveno pivo posvuda. Ljuske od kikirikija. Svinjac. A onda čujete udaranje po žicama. Udaranje po žicama i gitari. A onda čujete taj glas. Čudan glas. Prošli smo kroz dim i u udaljenom kutu ugledao sam čovjeka, ali nisam mogao vidjeti njegovo lice. Začudio sam se. Prišli smo bliže. I vidjeli tipa kako sjedi leđima okrenut prema nama. Vidite samo njegova leđa, a on je u kutu i pjeva. Moglo bi se reći da je taj prizor bio nadzemaljski. Maglovita noć, sirene za maglu, dim kroz koji ste jedva išta vidjeli. I taj glas. Možda ste morali slušati riječi jer niste vidjeli pjevačevo lice. Razgovarali smo s njim i odlučili snimiti album. Jedini tekstopisac tog vremena za kojega sam čuo bio je Bob Dylan. Samo je on pisao tako dobre stihove. Rodriguez je bio duh koji je lutao gradom. Katkad bih ga vidio na uglu. Detroit ima izgorjelih i napuštenih dijelova. Katkad bih ga vidio daleko od bara ‘The Brewery’. To je samo povećavalo mit o njemu”. Južnoafrički sugovornici u filmu, s druge strane, pokušavaju pojasniti zbog čega je Rodriguez postao glazbena ikona u Južnoafričkoj Republici. Jedan od sugovornika u filmu, jedan od članova pratećeg benda koji je pratio Rodrigueza na njegovim južnoafričkim turnejama, najprije opisuje atmosferu u potpuno izoliranoj zemlji, u kojoj vlada aparthejd: “Nije bilo televizije jer su to smatrali komunističkim. Sve je bilo ograničeno i cenzurirano. A taj je tip pjevao tu pjesmu. Tko je on? Rodriguez. Postao je svojevrsna pobunjenička ikona. Nitko nije znao ništa o njemu. Bio je misterij. O drugim američkim glazbenicima mogli smo nešto pročitati i doznati, ali o njemu nije bilo ničega. Bio je misterij. Album (“Cold Fact”, op.a.) bio je iznimno popularan. Mnogima od nas njegov je album bio glazba naših života. Tijekom 1970-ih svi su bijeli liberali srednjeg staleža imali gramofon i hrpu ploča pop-glazbe.
Boris Bare je zagrebački street art umjetnik koji posljednjih godina značajno pridonosi transformaciji gradskog krajolika kroz svoje urbane intervencije
Među njima su uvijek bili ‘Abbey Road’ od Beatlesa, ‘Bridge Over Troubled Water’ od Simona i Garfunkela i ‘Cold Fact’ od Rodrigueza. Nismo znali za riječ establišment do Rodriguezove pjesme. Pokazao nam je da je u redu prosvjedovati protiv društva. Zato što smo živjeli u društvu koje je na sve načine nastojalo osigurati da se aparthejd nastavi, ovaj je album na neki način imao riječi koje su nas oslobađale jer smo bili potlačeni ljudi. Svaka revolucija treba himnu, a u Južnoafričkoj Republici ‘Cold Fact’ je ljudima dao dopuštenje da oslobode svoje umove i počnu drukčije razmišljati”. Redatelj u filmu, koji je i njegova najveća kvaliteta, daje iznimno zanimljiv i kompleksan portret Sixta Rodrigueza, nevezano za njegovu kasno doživljeno “slavu”, na čemu se uglavnom inzistira, i to ponajviše iz perspektive drugih, jer je Rodriguez u intervjuima koje je davao jako malo govorio o sebi, osim podatka da je puno čitao: “Puno čitam. Razvio sam veliko poštovanje prema engleskom jeziku. Išao sam u knjižnice i drago mi je što sam to radio na početku jer kako stariš, vid ti se pogoršava. Imam glaukom, ali to je stanje koje se može izliječiti. Svaki problem se može riješiti”. Na novinarsko pitanje jesu li ga inspirirali pisci poput Jacka Kerouaca, Charlesa Bukowskog i Carlosa Castanede, Rodriguez odgovara da jesu, i to sva trojica spomenutih. “Amerika je imala stripove, a mi smo imali kratke priče i razvili smo kratke priče kao književnost, znate? Baš kao što smo razvili brzu hranu i proizvodnju automobila”, kaže Rodriguez. Od glazbenih utjecaja spominje Neila Younga i Leonarda Cohena, koje je slušao na kanadskim radio postajama. Rodriguezove kćeri, koje je otac od malih nogu poticao da čitaju, koji ih je vodio u muzeje i na izložbe, govore o nevjerojatno skromnoj osobi koja je stoički po deset sati dnevno, ne žaleći se, radila najteže fizičke poslove. Novac, koji je zaradio u drugoj fazi svoje karijere, poklonio je prijateljima i obitelji, dok je on ostao živjeti u trošnoj i tijesnoj kući plaćenoj pedeset dolara. (Kamera ga u jednoj sceni snima kako loži vatru u štednjaku na drva, što nikad ni u jednom američkom filmu nisam vidio.) Iz priča Rodriguezovih kćeri te priča njegovih prijatelja i poznanika sklapa se portret nadnaravnog, gotovo svetačkog lika, koji je najbliži nekakvoj suvremenoj varijanti biblijskog Joba. Umro je u kolovozu 2023. u hospiciju od posljedica moždanog udara koji je pretrpio pola godine ranije.
