Long time no see, pozdrav je kojom bismo mogli popratiti objavljivanje novog romana Renata Baretića, a vijest napisana istim povodom iz pozicije čitatelja glasila bi - čekali smo “Desetog povjerenika”, a dobili “Zadnju ruku”! Još u proljeće ove godine, naime, autor je najavljivao roman upravo pod prvim naslovom, no u međuvremenu se predomislio. Dugo čekanje, tijekom kojeg je “Osmi povjerenik” postao punoljetan, a od prethodnika, “Hotela Grand”, prošlo već nesretnih 13 godina, nije, dakako, umanjilo vrijednost najnagrađivanijeg te kazališno i filmski adaptiranog domaćeg romana, zbog kojeg se Baretića s pravom može pronaći na svim “naj naj” listama hrvatske proze 21. stoljeća, ali naslovno povezivanje zaista ne bi koristilo ni jednom ni drugom romanu. Nakon nesretnog broja godina, dakle, Baretić se javlja romanom u kojem na početku dominira, indikativno, tema spisateljske krize. Tema je to koja nije novost, kako za književne tako i filmske uratke, baš kao ni prodor likova iz književnih djela u zbilju i brisanje granice stvarnog i imaginarnog, ako ne već tamo negdje od likova koji traže autora/krivca, onda barem nakon što smo apsolvirali postmodernističke postupke. No kako je “Zadnja ruka” pisana Baretićevom rukom, ne zabrinjavajte se previše eventualnim čitateljskim zaostacima jer sve što ste do sada znali o Baretiću i njegovu stilu pisanja i dalje je tu, istina u malo drukčijem ruhu. 

Zvonko Fild “glavni je i odgovorni” ovog romana; pisac koji nakon vrlo uspješnih knjiga nije u stanju pisati ništa osim e-mailova tajanstvenoj Mantovilki, jezičnoj, dijalektalnoj virtuozici, kojoj Zvonko povjerava svoje stanje, a ona ga opetovano potiče da piše. Kako u ovom romanu ništa nije onako kako se ispočetka čini, Mantovilkino poticanje pisanja i ona sama na kraju će dobiti posve drukčije konotacije. No uskoro će se Zvonko, kojeg su snašle i druge stvarne nevolje, poput rastave braka i labavljenja odnosa s maloljetnom kćeri, podstanarstva i financijske krize, naći u nevjerojatno zeznutoj situaciji – počet će ga u zbilji susretati i opsjedati vlastiti likovi, koji traže svoje, a to je da ih vodi dalje, oslobodi ponekad tragikomične zamrznutosti situacija u kojima su ostali na krajevima njegovih priča, odnosno, kao i spomenuta Mantovilka, poticati ga da piše dalje. I ne samo to, ti će isti likovi početi u snovima opsjedati i sve one kojima se, jer su mu bliski, povjerio s kakvim se problemom suočio, što će zadobiti obrise prave epidemije. Dogodit će mu se nešto slično, ali s fiktivnim likovima, kao i piscu Harryju Blocku iz “Razarajućeg Harryja” W. Allena, kojemu osobe iz stvarnosti čak i prijete smrću jer ih je prenio u fikciju. Zvonko se od navale fiktivnih likova brani ne samo psihijatrijskim seansama nego i pojačavanjem slučajnih zbiljskih aktivnosti, pa se tako nađe i u središtu jednoga kriminalističkog slučaja te nekoliko manje ili više uspješnih seksualnih odnosa. Svi oni koji iz sebično-literarnih ili doista prijateljskih razloga čine sve da Zvonko ponovno piše, zapravo njegovu ionako konfuznu situaciju samo dodatno pogoršavaju. Baretić je pisac, o tome smo se odavno složili, koji lako piše i kad su teme teške, pa u tom smislu “Zadnja ruka” nije iznimka. Iza ležerno pisane i vrhunski montirane fabule smjestio se tako više nego ozbiljan roman, koji u svojem središtu propituje prije svega odgovornost i slobodu pisca, zahvaća mnoge goruće teme statusa književnog i novinarskog pisanja danas, ali i postavlja pitanje svih pitanja - ono njihova smisla. Spisateljska kriza koju prolazi Zvonko nije tek izlika za lijenost i neposloženost onoga koga je zadesila, ona ima mnogo ozbiljnije razloge, koji zadiru u srž odnosa spisateljskog talenta i njegove tržišne vrijednosti. Zvonko je bivši novinar koji nikad, što mu priznaje i bivša supruga, koja inače ima mnoštvo zamjerki, nije prešao granicu i prepustio se “novom normalnom”, u kojem je “svaki klijent u pravu dok plaća”, a granice morala i nemorala, laži i istine, više nisu čvrsto postavljene. Zvonko se zbog toga našao u financijskim nedaćama, stisnut između odgovornosti prema vlastitoj kćeri i sebi te nemoralnih ponuda da piše ono što ne misli, samo zato što pisati znade. Zvonko je i pisac kojeg njegovi likovi ne maltretiraju zato što bi Baretić želio napisati duhovitu priču s fantastičnim nagnućem nego postaviti pitanje odnosa zbilje i fikcije, prije svega autofikcije, u kojoj se nužno otvara pitanje odgovornosti prema stvarnim ljudima koji su poslužili kao model stvaranja likova. Kaos koji nastaje u “Zadnjoj ruci”, u kojoj stvarne ženske osobe iz lokalnoga kafića postaju likovi njegove, fikcionalizacijom itekako dopunjene priče, a fiktivni likovi opsjedaju stvarnost i snove njegovih bližnjih, zapravo je vrlo zabrinuta i precizna dijagnoza spisateljskog posla, njegove odgovornosti, na kraju krajeva i utjecaja književnog angažmana na zbilju, što vrlo pesimistično ostaje dijagnosticirano u rečenici: “Svijet zbog njegovih knjiga nije postao ni bolji niti gori, baš kao što ni bolji ili gori od ovoga ne bi postao ni da ih on nikad nije objavio”. Kao što i paradoksalnu simbiozu odnosa zbilje i fikcije, koji je ovdje hiperboliziran do kraja, čitamo u sljedećoj, gotovo programatskoj rečenici: “Pisci žive od stvarnih ljudi, o čemu bi pisali kad stvarnost ne bi postojala?”. 

Na prvoj razini/prvo čitanje “Zadnja ruka” možda neće djelovati tako komunikativno kao slavni “Povjerenik” jer je riječ o kompleksnom i za Zeitgeist važnom romanu, ali ne samo za one koji se pisanjem bave. Zavodljiv i čitak roman, jednostavno ispripovijedane složene priče, s “duplom petljom” na kraju i odlično izvedenom psihologizacijom mnogih likova, naći će put i do onih koji se ne zamaraju smislom pisanja, slobodnom voljom i povremenom “hiperskrupulozom” pisaca, ali će ih ponijeti vješto i humorno konstruirana fabula, odlični dijalozi i natruhe prave stvarnosne proze koju žive i o kojoj čitaju u medijima. A tragove “Povjerenika” prepoznavat će u iznimno jezično diferenciranoj karakterizaciji likova, jezičnom ludizmu, dijalektizmu i makaronštini, koji ni u jednom trenutku nisu sami sebi svrha. Koristeći formulu simple&smart, Baretić je napisao važan roman kojim propituje književnost i zbilju, životne izbore, moralne granice u kriznim stanjima, ali i vlastito pisanje, skupa s pauzama koje mu se događaju.