Čekali smo Desetog povjerenika, a dobili Zadnju ruku

Long time no see, pozdrav je kojom bismo mogli popratiti objavljivanje novog romana Renata Baretića, a vijest napisana istim povodom iz pozicije čitatelja glasila bi - čekali smo “Desetog povjerenika”, a dobili “Zadnju ruku”! Još u proljeće ove godine, naime, autor je najavljivao roman upravo pod prvim naslovom, no u međuvremenu se predomislio. Dugo čekanje, tijekom kojeg je “Osmi povjerenik” postao punoljetan, a od prethodnika, “Hotela Grand”, prošlo već nesretnih 13 godina, nije, dakako, umanjilo vrijednost najnagrađivanijeg te kazališno i filmski adaptiranog domaćeg romana, zbog kojeg se Baretića s pravom može pronaći na svim “naj naj” listama hrvatske proze 21. stoljeća, ali naslovno povezivanje zaista ne bi koristilo ni jednom ni drugom romanu. Nakon nesretnog broja godina, dakle, Baretić se javlja romanom u kojem na početku dominira, indikativno, tema spisateljske krize. Tema je to koja nije novost, kako za književne tako i filmske uratke, baš kao ni prodor likova iz književnih djela u zbilju i brisanje granice stvarnog i imaginarnog, ako ne već tamo negdje od likova koji traže autora/krivca, onda barem nakon što smo apsolvirali postmodernističke postupke. No kako je “Zadnja ruka” pisana Baretićevom rukom, ne zabrinjavajte se previše eventualnim čitateljskim zaostacima jer sve što ste do sada znali o Baretiću i njegovu stilu pisanja i dalje je tu, istina u malo drukčijem ruhu.