Kolekciju slika nikad nije izložio niti to planira, a malo tko je uopće imao priliku vidjeti kakve sve tajne skriva njegov gusto naseljeni atelje. I ne, nimalo ne griješimo ako napišemo da je kreativni prostor profesora Pere Dragičevića naseljen jer on to zaista i jest. Brački Splićanin ili splitski Bračanin i sam je slikar i kaže otvoreno da on u ateljeu stvara okružen prijateljima, a ne njihovim slikama koje, primjećujemo, zauzimaju svaki slobodni centimetar i zida i stropa i poda. U trenutku kad nam je odškrinuo vrata svog kreativnog prostora, otvorio je vrata nekog drugog svijeta, svog svijeta, onog sasvim intimnog, iako nas je gotovo uspio zavarati deficitom ushita u tonu glasa. Profesor Dragičević završio je Pedagošku i Umjetničku akademiju u Splitu i on nije kolekcionar zato da bi se time hvalio, on je jedan od onih kojima je umjetnost hrana za dušu, dio njihova bića. On je i fotograf i profesor, a tijekom radnog vijeka likovnoj kulturi učio je brojne generacije u splitskim osnovnim i srednjim školama. Tijekom mladosti na Braču je radio i kao DJ, a nedavno je postao i fotomodel Robertu Barilli na fotografijama koje na duhoviti način problematiziraju aktualne, ali i događaje iz prošlosti Brača. Profesorova kolekcija umjetnina počela se rađati još tijekom školovanja, kad je poželio imati slike svojih profesora. Danas ta zbirka broji na stotine djela etabliranih umjetnika poput Matka Trebotića, Vaska Lipovca, Josipa Botterija, Đure Pulitike, Ljube Ivančića, Ante Kaštelančića, Vasilija Jordana... Samo tri slike je prodao, a objašnjava nam i zašto.

- Bile su to ratne godine i bila je kriza. Prodao sam Pulitiku, Trebotića i Jordana. To je bilo za život, za ljutu potrebu - govori nam ovaj šarmantni profesor kojega je umjetnost, priznaje, oduvijek magično privlačila. Prisjeća se prvih slika u kolekciji.

- Htio sam imati Kaštelančića jer su mi njegova djela bila jako dojmljiva, a kako mi je on bio profesor, zamolio sam ga ako mi može nešto naslikati. Tako sam dobio i sliku akademskog slikara i mog profesora Nikole Ignjatovića, koji je dolazio je u Supetar. Rekao sam mu, kad mi je već profesor, da bih volio imati njegovu sliku. Donio sam mu jedno malo platno da mi nešto naslika kad i ako bude htio i mogao, a on se naljutio što mu nisam donio veliko. A kako ću donijeti veliko platno kad u Splitu niste imali gdje nabaviti ni ram ni lan, a kamoli gotovo platno - prisjeća se Dragičević dodajući kako je uvijek naginjao umjetničkom izričaju, likovnoj kulturi i slikanju, pa i kiparstvu. Bio je u klasi Andrije Krstulovića, a time je indirektno preuzeo kreaciju samog Ivana Meštrovića. Kako se život bavio fotografijom, bilo je neizbježno da se na tom putu fotografija i ljubav prema umjetnosti isprepletu. Naime, kroz fotografski angažman upoznao je brojne umjetnike, a mnogi od njih inzistirali su da upravo Dragičević svojim objektivom zabilježi njima značajne trenutke. No Dragičević nikad nije želio naplaćivati svoje usluge, iako je cijena izrade dijapozitiva bila vrtoglavo skupa, kao i put u Padovu, gdje ih je radio. Ali, otkriva, novac kao takav mu naprosto nije bio “napet”.

- U zamjenu za usluge radije bih uzeo jednu sličicu. Znate koliko sam tijekom života surađivao s Jordanom, kad samo od njega imam 40 slika raznih dimenzija. Ali prije svega, uživao sam i uživam u druženju s umjetnicima. Sjećam se kad sam radio otvorenje izložbe Ljube Ivančića. Pitao me koliko tražim za fotografiranje, na što sam mu rekao da naplata ne dolazi u obzir, da bih radije ‘udomio’ neko malo djelo. Rekao mi je da nema problema, ali kad sam došao doma, dočekala me kuverta s 5000 tadašnjih dinara. Nazvao sam ga, a on mi je pojasnio da je to za materijal. Na dan zatvaranja izložbe pozvao me nazvavši me kolegom, što mi je zaista imponiralo. Tad mi je poklonio sliku. Bilo je onih koji nisu htjeli poklanjati slike uz objašnjenje da nemaju dovoljno dobru sliku da bi mi je dali. U stvari su to govorili samo da je ne bi dali - govori nam Dragičević, koji je za potrebe života snimao i vjenčanja, i utakmice Hajduka, i košarkaške utakmice... Upoznao je proslavljene košarkaše poput Nikole Plećaša i Krešimira Ćosića. Prisjeća se anegdote s Ćosićem.

- Nosio je kontaktne leće. Bile su to tvrde leće, a ne mekane kakve ljudi danas inače nose. Ali tih godina... Pa tko je uopće čuo za to. A Ćosiću je tijekom utakmice jedna ispala. Igra je zaustavljena, svi su morali ostati kao ukopani. Onda smo puzali po parketu i tražili tu leću. Primijetio sam da nešto bljeska na podu i povikao: ‘Je l’ to? Eno je!’. Nitko se nije micao dok je on nije uzeo - prepričava nam Dragičević vraćajući nas polako na svoje najranije djetinjstvo, koje nije proveo ni u Supetru ni u Splitu.

Do šeste godine s obitelji je živio u Prokuplju kraj Niša.

- Otac je bio vojno lice, zato smo tamo živjeli, ali svako ljeto bismo provodili kod none i nonota u Supetru. Te ‘56. pripremali smo se ići dalje za ocem, gdje god ga pošalju, ali onda je bila velika čistka i moj otac je smijenjen, a mi protjerani. Prvim stočnim vagonom, usred noći, putovali smo za Beograd i onda doma. Nakon te vojne traume unajmili smo stan u Splitu, malo izvan Dioklecijanove palače, a moja sestra i brat blizanac tu smo se i školovali. Zanimljivo je da brat i ja nalikujemo jedan drugome kao jaje jajetu, ali afiniteti su nam potpuno različiti. On je išao na matematičku pa ekonomiju, a ja sam uvijek bio skloniji društvenim i umjetničkim predmetima. Život je bio težak, otac je radio sam, majka je bila kod kuće. Ne mogu reći da nam je nešto posebno nedostajalo, ali nismo živjeli ni u obilju. Možda je taj suživot s Getanima razlog zbog kojeg sam tijekom mog profesorskog rada na djecu iz Geta gledao s puno većim razumijevanjem, nastojao sam ih spasiti, a ne kažnjavati - priča nam Dragičević, koji je profesorom u III. gimnaziji u Splitu, tad znanoj pod imenom “Ćiro Gamulin”, postao s 21 godinom. Bio je najmlađi profesor u bivšoj Jugoslaviji.

- Kroz Osnovnu školu ‘Luka Botić’, koja se danas zove OŠ Dobri, prošli su mi i Goran Karan, Severina i njezine sestre, predavao sam i Danijeli Martinović te Gibonniju u Srednjoj umjetničkoj školi. On je imao toliko neopravdanih sati da sam ih morao u dogovoru s njegovim ocem ‘posušiti’ da ne padne razred. Predavao sam i brojnim bivšim i aktualnim ravnateljima današnjih muzeja i galerija, a već u osnovnoj sam mogao sam reći tko će biti dobar. Meni su osobno uvijek bili najdraži moji Getani, njih su uvijek slali u moj razred. Puno njih se usitno bavilo kriminalom, krađama i švercom ulaznica za predstave i kino projekcije. Sjećam se jedne scene kad je mog učenika policija proganjala po Splitu. Trčao je rivom sa štekom cigareta, a za njim kordon policije. Mali u trku meni uvali tu šteku, a policajac mi priđe da mu je predam. Odbio sam. Rekao sam hladno: ‘Ne dam. Ma ne dam ti i gotovo’. Kasnije sam šteku odnio tom malom. Bila je to sirotinja, teško su živjeli i bio sam svjestan svega. I ja sam odrastao kao Getanin - govori nam Dragičević, koji je, po vlastitu priznanju, bio strog, ali pravedan profesor.

- Uvijek sam bio na strani djece i roditelja, a protiv kolega. Gledao sam kako spasiti tu djecu, jer sve dobro što bih napravio za njih, vraćalo se dobrim rezultatima, svako razumijevanje njihovih životnih problema na njih je najčešće djelovalo ljekovito. Onima koji su bili gladni kupovao sam marendu. Često sam bio na strani pravde, a ne propisa i zakona. Od svojih učenika, tako ni djece s problematičnom obiteljskom situacijom, nisam tražio previše. Trebalo je naučiti što iz udžbenika, nositi pribor i iznijeti likovni zadatak. Nisam gledao tko je nadaren, a tko nije. Bilo je i onih koji nisu imali taj minimum poštovanja prema predmetu, a takve sam znao i rušiti na kraju godine - kaže nam Dragičević koji svoje učenike i danas prepoznaje po očima, po pogledu. Proputovao je naš sugovornik pola svijeta, a najviše je vremena i u više navrata boravio u Pragu, Parizu i New Yorku obišavši sve relevantne galerije. Upravo takva mjesta za njega su bila mjesto inspiracije, usvajanja znanja, ali i poligon za upoznavanje onih koji ga cijeloga života najviše impresioniraju, umjetnike ne samo s područja bivše države, nego i svijeta. Iako je po habitusu i sam umjetnik, slikanje je zapostavio sve do 2004. godine. Te godine umrli su mu otac i jedan vrlo dragi prijatelj. Trebao je pronaći svoj mir, svoju utjehu.

- Išao sam i na terapije kod psihijatra, a kad smo moje stanje doveli u red, liječnica mi je rekla da će ona početi dolaziti na terapiju kod mene - smije se Dragičević dok razgovaramo u ateljeu, a pogled nam bježi prema bakalarima koji se suše između slika.
- A što ću kad volim spremati bakalar - objašnjava profesor, koji je svaki dan pred slikarskim platnom jer, kako ga je podučio njegov profesor Kaštelančić, stvarati treba svaki dan.

- Ovo je kao da ste u samici u Lepoglavi, ali ja sam tu okružen prijateljima i učiteljima. Držim se Kaštelančićeva pravila da stvaram koliko god mogu, zimi je teško, ali zato je ljeti još teže. Zimi sam tu najčešće u poslijepodnevnim satima, a ljeti u ateljeu provodim od deset navečer do dva, tri ujutro. Mislim da ovdje ima oko tisuću mojih slika, neke su u ormaru, a dio njih je kaširano i spremljeno u najlone jer bih redovito nešto po njima prolio. Moj ‘light motiv’ je škarpina, ona je kao model jako zanimljiva i kolorom i oblikom. Druge ribe su plosnate i više su mi za jelovnik. Slikam i prirodu, ali samo bračku prirodu, pejzaže - kaže nam Dragičević, inače jedan od najboljih fotografa eksperimentalne fotografije na prostorima bivše Jugoslavije.

Dobitnik je dvije zlatne medalje u toj kategoriji u Beogradu, zlatnu medalju za portret u Skoplju, srebrnu nagradu za kolekciju na međunarodnoj izložbi “Čovjek i more” u Zadru... Na 70 izložbi na kojima je sudjelovao dobio je čak 30 nagrada, u 2018. i 2019. godine svoje akvarele, ukupno njih 18, izlagao je na zajedničkoj izložbi u Udruženju likovnih umjetnika u Sankt Petersburgu, što nikome iz Splita nije pošlo za rukom. Ali kad ga pitate za to, odmahuje rukom. Nije jedan od onih koji će se o svojim uspjesima hvaliti na sva zvona. Baš kao što tanko progovara i o svojoj kolekciji slika.

- Vjerujem da imam jednu od najboljih kolekcija u Splitu. Dio slika sam dobio od samih umjetnika, dio su mi poklanjali prijatelji, a dio sam kupio. Žao mi je kad čujem da je preminuo neki poznati kolekcionar jer tako najčešće nestanu i kolekcije, nasljednici ih naprosto rasprodaju. U Americi su to dobro riješili, institucije ‘udome’ te privatne kolekcije i na svakoj dvorani piše kome je pripadala - govori naš sugovornik koji bi, priznaje, da rasproda sve danas mogao biti vlasnik luksuzne vile, a ne tek jednog stančića u središtu Supetra.

No njegov moto je da je bogatstvo ono što nosite u sebi. S obzirom na njegovu ljubav prema glazbi, kojoj je odan kao i slikarstvu, život ga je spojio s brojnim poznatim glazbenicima s juga Lijepe Naše. Radio je kao DJ, a tri je godine surađivao i s grupom More. Prijateljstva ga vežu s pjevačima poput Meri Cetinić, Doris Dragović, Ibricom Jusićem i neprežaljenim Oliverom Dragojevićem, a posebne spone ga vežu i za grupu Metak, odnosno braćom Brodarić, kao i za Milu Vasića. Namjerno ga oslovljava tim imenom jer ga kao takvog i poznaje, iako ga danas svi znaju kao Jasmina Stavrosa.

- A promijenio je ime jer su mu tako rekli menadžeri, da mu treba neko umjetničko, malo zvučnije. Kako je tad prevladavao neki grčki melos, predložili su mu Jasmin Stavros, što je on odmah i prihvatio - priča nam Dragičević prisjećajući se i kako je upoznao Josipu Lisac.

- Bilo je to ‘69. godine, ona je došla na Brač s Karlom Metikošem. Nažalost, okolnosti našeg upoznavanja bile su vezane za jednu tragediju. Naime, dječak iz Austrije se utapao i tu su se zatekli njih dvoje i ja. Zajedno smo ga pokušavali spasiti, ali nismo uspjeli. Tako smo se i upoznali - otkriva Dragičević, kojega je Josipa iznimno cijenila kao DJ-a.

Glazbu je puštao u klubu Lanterna, bila su to neka druga, nevinija vremena. Na popisu njegovih prijatelja je i Vesna Parun, kojoj je platio ljetovanje na Braču, a poznanstva ima i među političarima, kao primjerice s bivšim ministrom kulture Božom Biškupićem, ali i s Ivom Sanaderom, iako primjećujemo da s više žara priča o svojim učenicima Getanima, nego o poznatim personama.

- Ah, Sanader - odmahuje rukom Dragičević i nastavlja: “Pa taj je u grafiku od Jordana gledao kao u Boga. Nije mogao ni grafiku kupiti, eto takvog Sanadera sam ja upoznao, toliko je bio siromašan. Bilo je to sredinom ‘80-ih, radio je kao ravnatelj HNK Split, a njegova sestra je bila časna sestra tu u Supetru”.

Dragičević u kolekciji ima i sliku Bernardina Licinija, “Renesansu”, i to mu je uvjerljivo najdraža slika u kolekciji. Otkriva nam kako ju je uspio kupiti.

- Tu sliku otkrio je Kruno Prijatelj, bila je u privatnom posjedu jedne žene u Beogradu. Narodni muzej u Beogradu je za nju nudio 25 tisuća tadašnjih maraka, ali ona je nije htjela prodati. Tad mi je Kruno predložio da odem kod žene s prijedlogom da sliku fotografiram, a ja sam se stalno vraćao pod izlikom da fotografija nije uspjela. Tako sam jednom onako usput spomenuo ženi da sam, ako je ikad bude htjela prodati, zainteresiran. Negdje krajem ‘70-ih, gotovo osam godina nakon što sam prvi put ugledao tu sliku, javili su mi da je žena želi prodati. Dao sam za nju izdašnu svotu i odnio je na restauraciju. Bila je gotovo raspadnuta, stara je gotovo 500 godina, a Arte Veneta ističe je kao iznimno važan komad talijanske povijesti umjetnosti i to jer je naslikana platnu. Rado bih je prodao našim institucijama, ali oni ne žele. Sjećam se kad je stigla u Split, otac i ja smo je nosili preko cijeloga grada. Otac se strašno iznervirao, strahovao je od policije, ako nas vide i optuže da smo je ukrali - priča nam profesor dok prebiremo po fascikli fotografija, ali i fascikli sjećanja.

Pokazuje nam katalog izrađen u povodu njegove samostalne izložbe fotografija u Fotoklubu Split 2011. godine. Na naslovnoj stranici stoji crno-bijeli akt žene okupan morem. Nema lice.

- Tko je ona - pitamo našeg sugovornika.

- Riječ je o jednoj djevojci iz Beograda. Došla je na more u Supetar, imala je tu momka. Čula je za mene i pozvala me da je fotografiram rekavši mi samo: ‘Imam lepo telo’ - sa smiješkom će Dragičević dok na samom kraju našeg razgovora strpljivo pozira pred objektivom kolege iste struke.

Ubrzo ga ostavljamo u njegovu malom, privatnom raju potpuno svjesni da je među zidovima tog dražesnog ateljea ostalo još stotine neispričanih priča, pozdravljamo čovjeka koji je hranu za dušu i osobnu sreću pronašao u umjetničkim slikama, ali ih od javnosti sebično čuva jer znamo mi, a zna i on, da sreća voli tišinu.