Teško je pisati o nekome koga poznaješ cijeli život. Još teže kad ga tim pisanjem ispraćaš zauvijek. Iskrsavaju pred tobom pitanja nužno retorička, jer ne samo da nemaju logična odgovora, nego i svaki mogući odgovor zvuči kao loš alibi bešćutne sudbine. Je li rješenje uteći se nadnevcima koji ispisuju službeni životopis. Ako i nije, nužno je i pristojno barem ih nabrojiti. Dakle, Ivica je, stjecajem okolnosti, rođen 9. travnja 1945. u Bartolovcima kraj Varaždina. Podrijetlo, odrastanje, ipak su vezani za korijene, dubrovačke, naravno. Školovao se u Dubrovniku, u srednjoj školi bavio se glazbom, bio je član benda, kolege svjedoče da je bio solidan glazbenik, a potom krenuo na studij komparativne književnosti i jugoslavistike u Zagrebu. U jednom intervjuu dosta kasnije, kao već afirmirani redatelj, rekao mi je da je bio najmlađi u glazbenom sastavu, ali da je djelovao kao svojevrsni balans, miritelj strasti lako uzbuktalih među glazbenim kreativcima. Bavio se i vaterpolom, koliko oziljno, ne znam.

Pokušao je, tko zna zašto, upisati arhitekturu, ali je, nasreću, izvisio na prijamnom. Potom je, nakon Filozofskog, došla Akademija, studij režije, kojemu je ostao dužan jedan jedini ispit, dramaturgiju kod Ranka Marinkovića. Srećom, u džepu je imao diplomu jugoslavistike i komparatistike te se otputio u Dubrovnik, povevši sa sobom u Kazalište Marina Držića, tad tek popunjeno, uz velika imena Milke i Miše, mahom glumačkim anonimcima, nekoliko mladih, netom diplomiranih glumaca. Od provincijskog kazališta uljuljana ocvalim lovorikama stare slave uspio je stvoriti ansambl čije su predstave zapisane zlatnim slovima u povijest hrvatskoga glumišta. Brojne su mu režije u dubrovačkom kazalištu priskrbile ugled. Pamti se njegova interpretacija Vojnovićeva “Ekvinocija” 1971., vjerojatno jedna od najboljih ovoga djela. Uskoro adaptira i režira klasično djelo hrvatske kazališne baštine, preimenovavši 1973. Gundulićevu pastoralu u “Prikazivanje Dubravke ljeta gospodnjega MCMLXXIII”, propitujući tradicionalnu “himnu slobodi” kao “slobodu za neke”. Predstava je bila skandal, u najboljem smislu te riječi! U Dubrovniku su je doživjeli izdajom baštine, u Zagrebu ulizničkim iznevjeravanjem nacionalne kulture, na Sterijinu pozorju pak opakim odjekom hrvatskoga maspoka. Dovoljno da duhovito pakosni Slobodan Selenić, tad još neopijen srpskim šovinizmom, izjavi da predstavu nije gledao ali da mu se ona “veoma dopada”.

Čovjek od kazališta i za kazalište, u sezoni 1976./77. pokrenuo je, poduprt tadašnjim direktorom Kazališta Marina Držića, Martinom Bahmecom, ambiciozan projekt snažne kazališne aktualnosti u životu Grada. Sustavom pretplate osigurao je više od dvadeset premijera i šestodnevne izvedbe tijekom tjedna, ali je to, zahvaljujući malom ansamblu naviklu na komodno otaljavanje minimalnih profesionalnih dužnosti, trajalo tek jednu sezonu. Kuna, kako smo ga intimno nazivali, odlazi iz Dubrovnika, angažiran u Dramskom kazalištu Gavella (1977. - 1982.) u Zagrebu, a potom do umirovljenja 2012. radi u zagrebačkome HNK. U Dubrovnik “navraća” kao ravnatelj dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara od 2002. do 2009. godine.

Držić je bio nezaobilazan u njegovu redateljskom rukopisu: “Dundo Maroje” (HNK Zagreb, 1981.; Dubrovačke ljetne igre, 2000.), “Novela od Stanca” (Kazalište Marina Držića, 1976.), “Tirena” (Dubrovačke ljetne igre, 1993.), “Arkulin” (Kazalište Marina Držića, 1998.), “Dundo Maroje” (1996., Slovensko ljudsko gledališče, Celje), “Novela od Stanca” (Narodno pozorište, Zenica, 1977.,), “Dundo Maroje” (1989., Národní divadlo, Brno) i dr. Na Dubrovačkim ljetnim igrama 2000. Kunčević “Dunda Maroja” postavlja na Peskariji, dubrovačkoj ribarnici i taraci Kneževa dvora, koji predstavljaju sukob svjetova siromaha i bogataša, utjelovljenih Dubrovnikom i Rimom, a društvenopovijesni raskol prenosi i na razinu kostima, pa su Rimljani odjeveni u suvremenu odjeću, a našjenci u renesansnu. Sklon rušenju dramaturških kanona, u dubrovačkom “Dundu” Lauri uskraćuje pojavu na sceni, podcrtavajući ovim odsućem spregu politike i vlasti.

Postavio je stotinjak kazališnih predstava prema djelima europskih (Kafka, Shakespeare, Bulgakov) i suvremenih hrvatskih autora (Paljetak, Sršen, Aralica, Vidić) te onih iz dubrovačkoga kruga hrvatske književne baštine. Osim spomenutih, tu su i Zlatarić/Sofoklova “Elektra” 1977., Vojnovićeve “Maškarate ispod kuplja” 1976., “Dubrovačka trilogija” 1982. i Stullijeva “Kate Kapuralica” 1985. u zagrebačkom HNK. Sklon kazališnoj metonimiji više nego metafori, u bivšoj Tvornici ulja Radeljević u Gružu postavlja 2002. Dürrenmattovu “Posjet stare dame”, a jednu od svojih amblemskih predstava, “Tužna Jele” M. Vodopića, smjestio je 1994. na moru u Pilama. Režirao je predstave na stubama ispred isusovačke crkve sv. Ignacija, pri čemu su u njegovu opusu one postale simbolom potrage za spoznajom (Shakespeare, “Romeo i Giulietta”, 1986.). U svim je njegovim ambijentalnim predstavama prisutna i igra perspektivom, čime problematizira odnos realnosti i iluzije, subjekta i objekta te objektivnosti i subjektivnosti. U Gavelli je režirao i “Ivanova” A. P. Čehova (1978.), Shakespeareova “Henryja IV” (1980.), “Pustolova pred vratima” M. Begovića (1980.), “Idiota ili neophodno potrebno očitovanje” F. M. Dostojevskog (1981.), a u zagrebačkom HNK “Kupida” I. Bakmaza (1984.), Sofoklovu “Antigonu” (1985.), “Moru” T. Bakarića (1988.), “Gorske divove” Pirandella (1988.), Shakespeareove “Troila i Kresidu” (1990.), “Kralja Leara” (1998.) i “Oluju” (2008.), “Trilogiju o Agamemnonu” (prema Euripidu i Eshilu, 1995.), Vojnovićev “Ekvinocijo” (1996.), “Fausta” J. W. Goethea (2000.), “Očeve i sinove” B. Frielakun (2002.) i Čehovljeve “Tri sestre” (2006.). Režirao je i u splitskom (M. Krleža, “Vučjak”, 1973.), osječkom (Shakespeare, “Romeo i Giulijeta”, 2000.; H. Ibsen, “Hedda Gabler”, 2007.), riječkom i varaždinskom HNK te na Splitskom ljetu, gostovao u crnogorskim, bosanskohercegovačkim, slovenskim, poljskim, češkim i slovačkim kazalištima. Objavio knjigu “Ambijentalnost na dubrovačku” (Zagreb, 2012.). Dobitnik je mnogobrojnih međunarodnih i domaćih nagrada. Okušao se i kao vrlo uspješan glumac glavnom ulogom u filmu “Kamenita vrata” A. Babaje (1992.).

Kompiliravši sve “bitno” iz njegova života, ostalo mi je prisjetiti se Kune u intimnoj, neprofesionalnoj, ali stoga i najbitnijoj dimenziji. Igrao sam, sad već jako davno, glavnu ulogu u Milišićevoj drami “Lov na bljedolikog” Dramske radionice Kazališta Marina Držića, potom sasvim malu, epizodu, gotovo statirajuću, u Držićevoj “Noveli od Stanca”. Naravno, on je bio redatelj. Već tad shvatio sam nešto što, odustavši od glume, nikad nisam mogao prihvatiti: Kuna je svu supstancijalnost življenja svodio na kazalište. Čovjek se, po njemu, mogao realizirati samo svećenićkim predanjem svom pozivu. Osobno, previše sam bio distanciran spram svakog svećeništva.

Puno kasnije, već kao zreo čovjek, bio sam zbunjen dvjema njegovim predstavama na Igrama: Držićevim “Skupom” i Shakespeareovim “Hamletom”. Njegov je Skup opljačkan od grupe turističkih vjetrogonja, a Hamletov Lovrjenac zakupljen od Fortinbrasa odjevena u dandyjevsko stupidno odijelo. Kuninu poruku nisam razumio sve dok se na Lovrjencu nisu počele upriličavati masno plaćene isprazne svadbene svečanosti, promocije Rimčevih automobila i jebivjetarske orgije holivudskih igara prijestolja. Tek sad, stari moj, kad Dubrovnik jeftino prodaje ono malo preostavljena obiteljskog srebra, shvaćam što si htio reći.

Kuna moj, mi, manje bistri i manje jaki, ostajemo negdje daleko. Mi, slabići, vjetronje, zavideći tebi koji si imao snage tog 7. srpnja 2022. uspeti se na Gradac, mjesto mračne povijesti, stratište u doba Republike, i neizmjerne, neopisive ljepote, zauvijek se oprostiti s nama slabićima povijesti.