Možda je bilo prikladnije ovu knjigu nasloviti “Još koji dan”, “Još danas”, “Još jedan dan života”. Ovakav kakav jest naslov se, naime, doima kao predah u čekanju da prođe nevrijeme, hunjavica, neudobno, a neizbježno putovanje. Međutim, kad se pozornije razmotri, kad se knjiga pročita, njen sadržaj i jest predah, očekivanje da se konačno nekako prebrodi zlo ili da se barem čovjek uvuče u neko bezvremeno sklonište pred zlovremenom. Vrijeme čovjeka okružena ne smrću, jer u tom okruženju živimo svi otkako smo rođeni, nego zločinačkim okončanjima života, vječita je sadašnjost eventualno olakšana bjegovima u sjećanje, budućnost, razmatranja o životu, ljudskoj egzistenciji, društvenim i ekonomskim problemima.

To “eventualno” posvjedočio je u dnevniku Alfred Fischer. Njegov uzoriti prireditelj Siniša Bjedov svoj predgovor knjizi točno je naslovio “Podsjetnik na nepreživljeno”, aludirajući na sve ono što je mogao ostvariti Fischer, a nije ostvareno u realnom svijetu zato što se, kako napisa njegov sin Darko u imaginarnom, a opet svarnom, konkretnom pismu ocu gotovo osam desetljeća nakon njegove pogibije, Alfredova smrt dogodila šest milijuna puta. Jer svako je smaknuće u Holokaustu metonimija svih ostalih. Zapravo, sve vrijeme u dnevničkim zapisima, a ono je sažeto u nekoliko tjeskobno kratkih mjeseci, od kraja rujna do sredine prosinca 1944., i stvarno je i imaginarno. Fischer je rođen u trgovačkoj obitelji u Osijeku 1904., a okončao mecima strelastih križeva u Budimpešti 8. siječnja 1945., bačen potom u Dunav. U Beču je studirao filozofiju, u Zagrebu doktorirao pravo. Odvjetničku je praksu u Osijeku prekinula uspostava Nezavisne Države Hrvatske. Vrstan intelektualac, govornik pet svjetskih jezika, izbrisan je 1942. iz imenika Odvjetničke komore u Zagrebu, a 1943. sklonio se s obitelji u Mađarsku. Supruga Margita, poslije rata profesorica u gimnaziji, djeca Lelja i Darko preživjeli su strahotu. Darko je postao istaknuti stručnjak i profesor na osječkom Elektrotehničkom fakultetu.

Pisan večerima u hladnoj sobi, svojevrsna šeherezidijanska priča čija svaka riječ svjedoči da smrt još nije zaustavila život, Fischerov je dnevnik, kako navodi Bjedov, “čudesan tekst o agoniji velike europske metropole u Drugom svjetskom ratu, o svijetu i ljudima, potresno svjedočanstvo o zlu i ljudskoj dobroti”. Unatoč zlu, usuprot tragediji i opasnosti, na samom je početku dnevnika ovaj čovjek jasno precizirao da je Hrvatska njegova jedina domovina, potom definirao svoja filantropska, ljevičarska, a prvenstveno demokratska životna načela, najbliža radićevskom političkom konceptu. Odmah zatim predočio je politički nacrt balkanske federacije kojom bi bio napušten etnički princip, ali bi se riješili brojni drugi geopolitički kompleksi. Ove i brojne druge političke i društvene momente, kao što je pitanje nacionalne države, manjina, mađarskog nacionalizma, razmotrio je izuzetno lucidno, svjedočeći snagu superiorna uma pretočenu u snagu pera obdarena talentom naravnim samo najdarovitijima - lakoćom iskaza prikazati najteža pitanja. Zanimljivo je pritom i njegovo zanimanje za klasno, empatija za siromašne, uz dokaze kako čak i u antisemitskom okružju strada, daleko više od očito mu nesimpatičnih bogatih suplemenika, židovska sirotinja.

Kad se sve to zbroji, ovo nadahnuto štivo kompleksne društvene, etičke i osobne probleme secira bez sentimentalizma. Za današnju Hrvatsku dragocjeno je Fischerovo svjedočanstvo da je na jugoslavenskom prostoru vodeća uloga borbe protiv okupatora pripala krajevima Bosne i Hercegovine i Hrvatske te da je golema većina “Hrvata danas okupljena što oko Mačeka u pasivnoj rezistenciji, što oko Tita u aktivnoj rezistenciji protiv osvajača i Quislingovih krvnika”. I dok se hrvatski ekstremisti u tihom, ali skladnom paktu sa srpskim šovinistima trude zatrti sjećanje na jedan od srazmjerno najsnažnijih antifašističkih pokreta u Europi, onaj hrvatski, dotle nam Fischer iz groba svjedoči istinu koja se neće svidjeti kojekakvim vulinima, milomiromarićevskim mitomanima, a poglavito ne hrpi zadriglih adoranata ustaštva, zločinačke ideologije pogubne ponajprije za sam hrvatski narod.

Zahvaljujući velikom i tragičnom Alfredu Fischeru i samozatajnom trudu Siniše Bjedova, Hrvatska je dobila dragocjeno štivo, dostojno u najmanju ruku školske lektire.