Ništa, ali baš ništa s tim baletom nije išlo uobičajeno. Dok budu plesali, plesačice i plesači će i pjevati, i to na starogrčkom, a i inspiracija za "Apoksiomena" je sudbina kipa po kojem su na morskom dnu kraj Lošinja 2000 godina rasle dagnje, zvjezdače, moruzgve... Praznovjerni će primijetiti i to da je premijera u HNK u Zagrebu zakazana za 13. listopada, dakle u petak. A sve je počelo prije godinu i pol baš ovdje, u uredu Leonarda Jakovine.

"Dogovorili smo se da mi dođe na sastanak u dva, tri poslijepodne, a on upada sav uspuhan i – paf – baca pred mene na stol knjigu iz muzeja. I kaže mi: 'Ja bih volio raditi baš ovo!'. Naravno da sam znao o čemu je riječ, ali sam ostao zatečen. Rekoh mu: OK, ali objasni mi kako ti je baš to palo na pamet", priča nam je Jakovina. Tip koji mu je uraganski uletio u ured bio je slavni belgijski koreograf Claudio Bernardo, a knjigu o hrvatskom Apoksiomenu upravo je kupio u Arheološkome muzeju.

Tamo je navratio i naletio na kip sasvim slučajno, dok je ubijao vrijeme, jer mu je Jakovina nešto ranije odgodio čvenk zato što mu je, opet slučajno, eto, nešto iskrsnulo. A i taj kip kao da je baš čekao na Bernarda, jer su Apoksiomena samo koji dan poslije prevezli u muzej u Malom Lošinju.

"Bilo je tu previše slučajnosti. Naletio je na restaurirani kip, ostao je zatečen koliko mu je bio božanstven, a onda je još i pročitao da ga je 1996. izronio belgijski ronilac. Za njega je to bilo: Pa, to se radi!", prepričava nam Jakovina anegdotu. Te 2016. godine se najmanje 5000 izbjeglica, koji su svjesno riskirali smrt pokušavajući doploviti do obala EU-a, utopilo u Mediteranu, suštinski onom istom moru na čijem je dnu dva milenija ležao Apoksiomen.

"I kaže mi on: Ovo je jedna od najvećih tema i tragedija ljudskog roda, a zapravo se to provlači kroz cijelu ljudsku povijest. Gledaj, u ono vrijeme s brodova su se u more bacali grčki kipovi zato što su se morali oslobađati tereta, bilo u borbama, bilo u olujama. A danas... E, pa danas pronalaze mrtve ljude. I zato mi je Apoksiomen simbol svega toga."

I plešu i pjevaju na starogrčkom

Nakon takvog objašnjenja više nije bilo dvojbi da će Bernardo u HNK-u "ispričati jednu moreplovačku priču". Bernardo je inzistirao da glazbu sklada baš netko s hrvatskog Jadrana. Tako je izbor pao na Tamaru Obrovac. Silvio Vujičić trikoe za plesače isprintao je školjkama i muljem. Bernardu je u pomoć uskočila i Lada Kaštelan. A najteže od svega...

"Naši plesači su kroz ljeto prvo morali učiti četiri ili pet pjesama na starogrčkom, slijedile su tisuće pjevačkih proba paralelno s plesnim probama, a onda su još morali kombinirati ples i pjevanje. I to s pjesmama od kojih su neke u tri tonaliteta", pričao nam je Jakovina, da bi nam, i dalje opisujući u žaru, s ponosom rekao da je Tamara Obrovac, kad je čula baletane i balerine koji nikad ranije nisu pjevali, rekla da to "uopće nije očekivala" i da to "komotno može parirati opernom zboru".

Ravnatelj HNK opisivao nam je, očito, još jedan baletni hit otkako je prije tri godine došao na ovo radno mjesto. Nije to baš neka okrugla brojka, ali nas je zanimalo da nam ipak nešto pojasni i tako nas je razgovor odvukao u smjeru životne priče. Svojedobno je, naime, rekao da je djetinjstvo proveo kao "Pale sam na svijetu".

"Još u djetinjstvu, kad mi je bilo najpotrebnije, bio sam dislociran od društva. Prijatelji me nikako nisu mogli prihvatiti, posebno muško društvo. Nisi nogometaš, ne daju ti da s njima igraš nogomet, ne tučeš karate ni taekwondo. Bila je to borba, stalno zadirkivanje...", priča nam.

"U plesnoj školi sam bio jedini dečko. Ostali su prekinuli nakon dvije ili tri godine - jedan zbog ozljeda, drugi se nije mogao nositi s predrasudama. Iz škole bih trčao doma nešto brzo pojesti, samo bih bacio jednu torbu, mama je izvlačila drugu i trčao bih na bus iz Zaprešića za Zagreb. I onda se kasno vraćao nazad. Bio sam mali klinac i uvijek sam. Ono, how cool is that!?". Dramu o dječaku koji se bori postati baletan unatoč zadrtoj okolini očito su svojedobno mogli snimiti i u Hrvatskoj.

Istina, u dvorani za vježbanje uvijek je sve sjedalo na mjesto, nestajali su svi problemi, pronalazio je duševni mir. Ali vani... Vani ga je bilo užasno sram. Iznenadio nas je kad nam je priznao da je prvim djevojkama s kojima je izlazio lagao da trenira u NK Inkeru, da mora na treninge.

... a majka mi je na to poludjela briznula u plač

Čovjek bi očekivao da dečko baletan djevojkama bude jako cool. "Kasnije je i bilo tako, ali u početku ne. Bili smo tek dječaci i curice. U Njemačkoj je to bilo već nešto drugo. Tamo si kao baletan bio vrh vrhova i odlazak u Njemačku me je doslovno spasio."

Bilo je to 1997., roditelji su mu bili šokirani kad im je došao Dinko Bogdanić i predložio im da im ptić iz gnijezda pobjegne u svijet, a imao je samo 15 godina. Naravno da je Bogdanić jamčio da će paziti na njega, da će kontrolirati da im se sin ne drogira, ne pije, da redovito pere zube... Je li tako bilo?

Nastavak na sljedećoj stranici...

"Ha, ha, ha! Točno tako! Ali doslovno tako! Bogdanić nam je došao nakon jedne probe s pristupnicama za audiciju, sve na njemačkom. Kao, odnesite to roditeljima da prouče. 'Mislim da ste dobar kadar, ja predajem na akademiji u Münchenu i jako bih volio da dođete." Dok nam je to pričao, već smo ga vidjeli kako dolazi kući, predaje formulare majci, a ona u trenu brizne u potoke suza. Je li doista plakala?

"O, da! Od prve je rekla da nema šanse. 'Ja ne mogu 15-godišnje dijete pustiti van!', tako je govorila." Bilo je to, kaže, poslijeratno vrijeme, u Hrvatskoj su svi još bili nesigurni u sebe i svijet. Moguće da je u reakciji majke bilo i simptoma slavenske, balkanske duše. Mali Leo bio je sasvim razočaran. I svijet bi bio uskraćen za briljantnog umjetnika da mu tad otac nije reagirao racionalno.

"Rekao je, ajmo mi upoznati tog Bogdanića, vidjeti što on tamo predaje, kako to izgleda. Tako je bilo. Majka ga je na sastanku u kazalištu rešetala sa 100 pitanja u minuti, i da ga je samo u jednom uhvatila da je nešto zucnuo krivo, to bi bio kraj. Rekla mu je: 'Želim apsolutnu kontrolu! Ne samo nad mojim sinom, nego i nad druge dvije djevojčice.' On je sve obećao i, stvarno, dolazio bi dvaput tjedno pregledati je li sve u redu, imamo li što za jesti, je li sve čisto..."

Tako je krenuo u München. Ali uz uvjet da istodobno mora u Hrvatskoj završiti srednju školu. Svakog mjeseca bi noćnim autobusom putovao za Zagreb kako bi sutradan polagao predmete, od razrednice pokupio novo gradivo i odmah se potom vraćao u München. Opet noću. "Još i danas poznajem svaku krčmu i svaki zadnji birc u kojem se nalazi i najgori ološ na potezu autoceste München - Zagreb. Bio sam dijete, a usred noći, usred zime bih na pauzi izlazio s drugima, uzeo čaj ili kavu i sakrio se u separe da me nitko ne vidi."

Priča je odavno postala baš gorka i baš joj je trebala zraka sunca. "Tek u Münchenu sam shvatio da je balet moj poziv. Što sam dulje vježbao u baletnoj sali, bio sam sretniji. Potisnuo bih sve probleme - privatne, obiteljske, društvene, profesionalne. Dolazio bih mrzovoljan, pod bolovima, ali kad uđete u dvoranu, kad krene muzika, počinje sasvim drugi svijet.

Svi problemi nestanu. Morate paziti da se ne povrijedite, na disanje, sklad vježbi, radite na tehnici, ulazite u rutinu duhovnog mira i ljepote. Pa još kad vidiš drugoga pored sebe da uživa, to pređe i na tebe. Meditacija? Da, to sigurno jest jedan proces meditacije", pričao nam je.

Kako je postao pop zvijezda Berlina

Ovakav život od djetinjstva, kaže, doveo je do toga da je danas do krajnosti discipliniran i predan u poslu. U Münchenu su ga prepoznali kao jako talentiranog već nakon dva, tri tjedna, napredovao je. Već 2000. bio je u bavarskoj državnoj operi, imao je 18 godina, a već je dobivao odlične uloge. No istodobno je došlo vrijeme za još jedan odlazak.

"Tri godine studije, godina i pol kazališta, nekako sam saživio taj München. Bio sam veći od njega, gušio me svojom ljepotom, konzervativnom energijom. Na cesti si doslovno mogao sjesti, poručati, ne bih se zarazio, sterilizacija od grada", opisivao ga je. I kad mu je Ronald Savković, koji je u Berlinu tad već bio baletni prvak, jednom prilikom predložio da ode na audiciju u Staatsoper Berlin, to je bilo to.

"München je bio tako čist, a Berlin tako zmazan, ali ja sam ga obožavao i bio mi je predivan. Tamo sam upoznao ljude doslovno svih mogućih orijentacija, afiniteta prema sceni, muzici, kulturi, politici, ekonomiji, vjeri. Berlin je jedan žrvanj, nekad demokratičan i preko mjere. Tamo sam se uvijek dobro osjećao i znao sam, sve ako i u tri ujutro poželim slušati nekakvu muziku, da ću pronaći neku svirku, koncert. Tadašnji gradonačelnik Wowereit govorio bi: Grad je siromašan, ali je iznimno seksi."

Drugim riječima, otišao je na audiciju, položio je usput i vratio se u München suočiti se s ravnateljem koji je s njim imao toliko planova. Slomio je srce čovjeku? "Doslovno! Otišao sam ne znajući gdje, zašto i koliko će mi trebati vremena da postignem ono što sam imao u Münchenu. Došao sam godinu dana prije nego što je Vladimir Malahov došao u Berlin.

München je u svim segmentima bio četiri ili pet puta jači. Ravnatelj je poludio. Rekao mi je: 'Pa ja sam za tebe planirao velike stvari! Već ti dajem uloge s prvakinjama baleta! Pa to nema nitko drugi!' Valjda je to neki šenuti balkanski mentalitet, rekao sam ne, ja trebam potpuni reset, bez obzira na rizik. Napravio sam umjetnički harakiri. Ali sve se okrenulo."

Baš se okrenulo. Malahov je izgradio genijalan ansambl, tu je upoznao i Lea Mujića, koji mu je ove godine u Zagrebu uzvratio postavljanjem "Gospode Glembajevih". A u Zagrebu mu je danas i Malahov, koji mu je pak praizveo svoje "Labuđe jezero". Što se Berlina tiče, u što se izrodio onaj suludi potez bijega iz Bavarske u taj prljavi, ružni, bučni Berlin, najbolje se vidjelo iz onoga kad je Staatsballett Berlin pokrenuo marketinšku kampanju za "Don Juana" u kojem je Jakovina imao glavnu ulogu.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Bilo je sasvim normalno da kao takav bude glavno lice kampanje. A na posteru je trebao pozirati – gol. "Giorgio Madia mi je rekao da imam lijepo oblikovano tijelo, da je Don Juan zavodnik svih žena svijeta, a Malahov se s time složio.

Sjedio sam polugol, samo s rukama prekrivenima evo ovako i marketing je odmah lansirao reklamnu kampanju s tim plakatom", ispričao nam je kako je to krenulo. Uzeo si je 10 komada plakata, kazalište je tiskalo 2000 komada i prodavalo ih po 5 eura, da bi preko noći shvatili kako su se zeznuli.

"Grad je siromašan, ali živi 24 sata dnevno"

"U 72 sata prodali su ih sve do zadnjega! Publika je razbijala izloge u U-Bahnu s billboardima i krala plakate. Svi su ih htjeli imati. Bio je to delirij, taj grad je u nekim trenucima tako neuračunjiv! Isuse bože! Policija više nije ni reagirala. Kad kažem da su razbijali, ne mislim samo na Kreutzberg ili Wedding, nego i na Mitte, Friedrichstraße", objašnjavao je da ljubitelji vrhunske kulture nisu vandalizirali izloge samo u zabitim četvrtima, nego i u najluksuznijima.

"Žene su mi se masovno javljale preko Facebooka. To je bilo takvo bombardiranje da sam dva puta morao mijenjati profil. To se više nije moglo izdržati. O meni su počele pisati novine, intervjui... Tko je taj 'Don Juan' u ovom gradu? Tko je taj frajer? Pa radio, TV i tako tri ili četiri tjedna. Za plakat su mi nudili po 100, 200, 300 eura..."

Ludnica za hrvatskim prvakom baletnog ansambla dosegnula je razinu pop-zvijezde. A on, bio je više zbunjen, zatečen svom tom ludnicom, nego počašćen. Ono, pak, čime je bio počašćen, bilo je kad ga je berlinska kazališna zajednica nominirala za najperspektivnijeg umjetnika u kategoriji za ples, kazlište i operu, o čemu je reportažu snimio i ZDF. Godine 1997. doputovao je u München, 2001. u Berlin, ukupno je u Njemačkoj proveo 18 godina, živeći u pravilu isključivo balet. Takav život nosio je i svoj danak.

U vidu boli i ozljeda, naravno. "Usred predstave puknuo mi je rotator mišića. Dogodilo mi se to u predstavi u kojoj sam bio alter ego Malahova. Imali smo duet u kojem on mene ubije, a ja nisam mogao ni hodati, šepao sam. Iza zastora mi je fizioterapeut namještao nogu, mislio je da samo treba istegnuti, ali nije bilo šanse.

Vadio mi je kuk vani i vraćao ga unutra. Ali svejedno sam se vratio na pozornicu. Računao sam, izdržat ću tih 10 minuta, makar i s kompletnom odvojenim mišićem, nogom de facto odvojenom od tijela, signalizirat ću Malahovu, a on će nešto improvizirati. Tako je i bilo..."

Potom nam je nabrojao da su ljudi nastupali sa slomljenim kostima, puknutim stopalom, potrganim ligamentima, da su u takvim stanjima odrađivali i dvije ili tri predstave. Uz to, kaže, najveća opasnost za ozljede čak nije tijekom nastupa, nego kad je sve gotovo, tek sutradan.

"Nisam mogao spavati. Odete u krevet, a adrenalin vam pumpa 200 na sat zbog šoka uslijed predstave, publike, orkestra, vrtite film jeste li bili dobri ili loši, što ste pogriješili. Nakon predstave sve to morate odraditi u glavi, obraditi kako biste imali miran san. Do četiri ujutro, da činite ne znam što, u ušima vam odzvanja muzika, ispravljate sami sebe u mislima.

Kolege su mi pričale da im se događa to isto. A nakon samo dva ili tri sata spavanja vi ste u komi", pa kad takav komiran plesač ili plesačica sutradan krene vježbati, koncentracija je loša i lako se dogodi krivi potez.

Gradi baletnu ekipu kao nogometnu

Ipak, današnjeg ravnatelja Baleta HNK najgore ozljede ipak su mimoišle. U Zagreb se vratio kao vrhunski stručnjak, doduše za četiri puta nižu plaću nego u Berlinu, što je i razumljivo, ali kako bi izgradio moćan baletni ansambl od nekih mladih ljudi. "Lako je biti skaut, pa kupovati. Sve kad bi za to i bilo novca. Ali što bih i time dobio, kakav kontinuitet?

Zašto onda postoji škola za klasični balet? Otkad sam došao 2014. godine, ja sam stvorio prvake nacionalnog kazališta, koje i mora imati najbolji balet u Hrvatskoj. Zašto bih dovlačio ljude sa strane ako vidim da ovi koje sam zatekao imaju mogućnosti biti takvi? Da, to je kao u nogometu. Ja ih danas ne mogu prepoznati! To su sasvim novi ljudi, buduće zvijezde baleta u Zagrebu za sljedećih osam godina."