Detaljno je opisivao pojedine redikule, dišperadune, oriđinale, lunatike, u najblažim slučajevima osobenjake, među kojima je bilo i onih koji su takvim društvenim statusom platili svoju skoro pa genijalnost koja se pojavila u pogrešno vrijeme na pogrešnome mjestu. Opisima takvih sudbina u svojoj zbirci priča "Usamljena djeca juga" Dragan Markovina složio je jednu suvremenu varijantu društvene studije na tragu samog Miljenka Smoje.

Opisao je Korčulu, svoj zavičajni Split i rodni Mostar, a najspektakularnije je to što je kroz dubine takvih ljudi opisao duhove tri grada, njihove sudbine, skenirao im DNK do posljednjeg atoma preko priča onih koji žive ili su živjeli izvan i posljednjih društvenih koncentričnih krugova. To se najviše odnosilo na Split, pa smo u razgovor uskočili s najnovijim opsadnim stanjem toga grada.

Onih sedam pahuljica koje su zamele grad... Je li Split opet paraliziran?

Pa, evo, činjenica je da sam morao gurati svoj motocikl uzbrdo. Zadnja dva sata intenzivno pada i nisam mogao motociklom doma.

Je li to slučaj samo sa Splitom da se jedan grad može opisati kroz sudbine njegovih oriđinala, redikula i sličnih?

Svaki grad koji funkcionira kao neka manja zajednica, a Split takav doista jest, može se opisati na taj način. Osim ova tri grada koja sam opisao, mogao sam tako opisati bilo koji drugi dalmatinski grad ili misto.

Za Split kažu da je najluđi na svijetu. Da bi to mogao biti, prethodno mora osvojiti jednu možda i težu titulu, mora biti najluđi u Dalmaciji. Je li on to doista?

Prvo što bi vam čovjek rekao je da je to slika koja se o tom gradu stvara na temelju stvari koje nisu izmišljene...

... na temelju materijalnih dokaza...

... na temelju stvari koje je jako teško izmisliti. Ali ima tu i puno do načina na koji se to prezentira javnosti. Ja sam, recimo, jedan od onih koji cilu godinu igra picigin. I sad, netko tko nema veze sa Splitom, stvarno vas doživi kao redikula zahvaljujući medijskoj percepciji, kao, evo pada kiša, a oni igraju picigin. Pa je Božić, pa se igra picigin. Ja mislim da je to jedan vrlo površan način opisivanja cijeloga grada. A grad je u maniri autokolonijalne svijesti, koju si ne bi nikad priznao, prihvatio da ga se tako percipira. I onda on to još dodatno naglašava. Slično kao što je Kusturica prvi pokrenuo doživljaj Balkana na Zapadu, na prvu ruku kao jedne potpuno lude sredine pune nasilja, naravno i talenta, maksimalno folklorizirane. Tako je isto i sa Splitom. On je izrazito specifičan grad i ne može ga se svesti na razinu gradova koji su mu bliski, ali se pretjeruje u toj vrsti samodoživljaja, doživljaja u okvirima zemlje, pa i šire na području bivše Jugoslavije.

Kao šuknutog u glavu.

To sve stoji. Onaj tko pročita knjigu dobit će takav dojam, kao i to da iz toga ništa ne prolazi. Samo što to nije istina. Ljudi iz njega su vrlo kreativni, koliko god to bila sredina koja zagušuje kreativnost i ne dopušta iskazivanje individualnosti. Oni, međutim, koji su dovoljno jaki, oni ipak uspiju. Ni TBF ni Feral Tribune ni Miljenko Smoje nigdje se ne bi mogli pojaviti i razviti do te razine kreativnosti da se nisu pojavili u Splitu. Činjenica je također da ni TBF ni Feral nikad u Splitu nisu bili mainstream, da su uvijek bili alternativni, žestoka avangarda. To je prokletstvo Splita da svoje ljude osnažuje prisiljavajući ih da se bore s problemima razumijevanja oko sebe, da ih silom nastoji svesti na prosjek te sredine. Da je Einstein igrom slučaja podrijetlom iz Splita, kakav je bio ovi bi i njega proglasili redikulom.

Nedavno nam je Siniša Popović, kao primjer da Split doista uživa u tituli ludog i nenormalnog, opisao kako se Goran Ivanišević, nakon što je osvojio Wimbledon, na Rivi, među bengalkama, skinuo skoro gol, vikao da je 'proša cili svit i da je vidija da niko nije luđi od nas'. A sto tisuća okupljenih je eksplodiralo od delirija oduševljenja.

Tad su se stvarno tamo okupili svi, svi su disali s tim njegovim Wimbledonom. Sve to što je rekao Popović je istina. Ali u toj priči postoji jedan još bitniji detalj za razumjeti taj grad. Na OŠ Pojišan iznad Bačvica nalazi se veliki bijeli zid školske dvorane. Po cijelom gradu Torcida maltene legalizirano pituraje svaku školu u grafite, nitko je u tome ne ometa, nitko to ne dira, ne prepituraje, čak se škole i Torcida dogovaraju da to nitko ne dira. Uglavnom, na OŠ Pojišan nacrtali su nekoliko stripovskih epizoda dvojice likova. Na jednoj strani zida bio je Marijan Ban, na drugoj Goran Ivanišević. I što se desilo? Kad se Ivanišević odselio u Zagreb, njega su prepiturali.

Ajme majko! Pa nisu mu mogli učiniti gore!

Tako je. On više ne postoji.

Ali da se vratimo tim mediteranskim osobenjacima i izopćenicima. Ima li njihova uočljivost na Mediteranu veze s time što se zbog klime toliko živi vani?

Dva su razloga. Golema je razlika između unutrašnjeg usamljeničkog života unutar svoja četiri zida i života na ulici. Skoro pa je najgore prokletstvo Mediteranca kad mora ući u svoja četiri zida, kad ostane sam sa sobom i svojom familijom. A količina nesreće unutar ta četiri zida nije zanemariva, unatoč temperamentu, moru i suncu. To je razlog zašto toliko ljudi provodi što više vremena na ulici kako bi uživali u suncu i nekoj vrsti uličnog teatra. E, tu je kvaka. Za taj teatar netko mora predstavu i izvoditi, he, he, he. A taj koji izvodi predstavu uživa veliku količinu i samilosti i obožavanja, ali i ozbiljnog ponižavanja. Tu postoji još nešto. Mediteran je izrazito konzervativna, patrijarhalna sredina i vrlo se sporo mijenja. Neki procesi traju po više desetljeća, čak i stoljeća, i onda su jedini ljudi koji uživaju neograničenu slobodu, koje nitko ne osporava, baš ovi profili ljudi. I zato ih omalovažavati pokušavaju čak i iz zavisti. Ismijavaju ih zato što ovi čine i ono što bi ovi htjeli, a ne smiju. Kao Pave Šetač, alternativac koji može sve, otpisan je iz društva, i samim tim ništa mu se više ne može zamjeriti.

Istina. Mada, sad dolazimo do jedne pojave koja je bila senzacionalna čak i za Split, da izaberu za gradonačelnika Željka Keruma. Mnogi su mišljenja da to više podsjeća na maškare nego na politički život.

Osobno smatram da je to bio živi užas, ali dva su objašnjenja za to. Prvo, da on nije brutalno izvrijeđao sadašnjega gradonačelnika u sučeljavanju u Slobodnoj Dalmaciji, on bi pobijedio i u ovome mandatu. Vodio je po svim anketama, ali ono je stvarno bilo previše čak i za njega. Da to nije učinio, pobijedio bi jer je Split grad koji izrazito voli cirkus, a Kerum je idealan materijal za čelnog čovjeka takvoga grada. Njegove izjave, postupci, to je stvarno apsolutni cirkus. Obožavanje Keruma je najbliže obožavanju Miše Kovača, kao neupitne legende, kao osobe koja je ujedno i rubno standardan član društva i zvijezda i karizmatični lunatik. No to je manji uzrok njegove pobjede. Puno važniji razlog bilo je njegovo ponašanje, njegov govor, njegov background, način na koji se obogatio. Postavio se kao Zoro osvetnik doseljenika u grad fetivim Splićanima. Nikad se te dvije zajednice nisu srodile. Jedino oko čega su se ikad uspjeli složiti bio je Hajduk kao jedino zajedničko mjesto identificiranja. HDZ je tim došljacima godinama nudio fetive, ušminkane, pristojne Splićane od kolina koji s tim ljudima nemaju ništa. Zato su oni odbili glasati za Kureta i izabrali onoga koji se do karikaturnih razmjera izreklamirao kao njihov.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Kad smo već kod politike, vi ste u nju ušli s pozicije koja je nekad bila čvrsta u tom gradu, a sad je totalna avangarda. Čemu se nadate?

Prvi put sam na izbore izišao s nezavisnom listom prije četiri godine i dobili smo dva posto glasova. Sad smo izišli kao stranka, dobili smo više nego duplo, 4,4 posto, jako je malo falilo da uđemo u Gradsko vijeće. Motiv i onda i sad i pri osnivanju Nove ljevice bio je uvijek isti, što sam shvatio da me nitko nije predstavljao ni na razini političkog minimuma. Taj trenutak odluke bio je prije četiri godine, kad je gradsko vijeće jednoglasno glasalo za spomenik Tuđmanu, skupa sa SDP-om. Pritom su ti isti SDP-ovci javno govorili kako ih je Tuđman šikanirao u 90-ima. Zatim procvat desnila, konzervativne revolucije, sve takve stvari događale se tijekom vlade SDP-a, a oni na to nisu uopće reagirali. A i osim toga provodili su čisto neoliberalnu politiku, s iznimkom onoga na kraju sa švicarcima što im je malo pomoglo u rezultatu. Tad sam shvatio da je jedini način da se SDP okrene ulijevo da dobije s ljevice ozbiljnu konkurenciju, da dobije nekoga tko će glasno govoriti ono što misli. A Split je oštro podijeljen, samo je kakvih pet, šest posto više onih koji su skloniji desnici od onih koji su skloni ljevici.

Vi u svakom slučaju od restauracije 'crvenog Splita' ne odustajete.

Zašto i bih? Ne bi imalo smisla, he, he, sad kad smo na puno boljoj poziciji nego prije četiri godine. Kad netko od nas negdje nešto kaže, to mediji sad odmah poprate. Stvari idu nabolje jako sporo, ali idu.

Smatrate li da je moguće dobiti jedan takav Split? Crven usred Dalmacije koja je izrazito danas gotovo sva plava. Bi li takvo što moglo onda utjecati i na nacionalnu razinu?

Smatram da je Split doista nacionalno ključan, ne zato što ja tu živim, nego što mislim da će se društvene promjene i kontekst puno prije vidjeti tu nego u Zagrebu. Primjerice, preimenovanje Titova trga nije išlo jednostavno, a i nakon što je preimenovan, u Zagrebu i dalje postoji mnoštvo ulica i trgova nazvanih po revolucionarima, lijevim umjetnicima, cijela Trešnjevku od Adžijine do Žajine... U Splitu je to davno riješeno, još 1993. Danas nemate nikakav trag na bilo što lijevo. A kako stvari stoje vidjelo se na onim izborima na kojima su u drugi krug ušli SDP-ovac Baldasar, kao totalni anonimac, a s druge strane ugledni HDZ-ovac, uspješni arhitekt, fetivi Splićanin. I kandidat SDP-a je pobijedio, vrlo tijesno, sa 600 glasova, ali je pobijedio. I to samo zato što je bio kandidat SDP-a. Međutim, dobili smo najtragičnijeg kalkulanta, štetočinu, kompromisera, čovjeka koji je izdao sve lijeve principe zbog kojih je pobijedio na izborima. Split je naprosto razočaran, ubijen u pojam i prepadnut. Paradoks je to što oni koji još glasaju za ovakav SDP to čine samo zato što ih on još podsjeća na SKH, iako zastupa sve suprotnog od onoga što je SKH bio. Isto kao što toliki tvrdo glasaju za HDZ. Jedina je razlika što je ovih drugih više.

Čitajući vašu knjigu jasno je da vaši ljudi nisu fiktivni.

Tako je.

Počevši s Joškom Čelanom.

Je, he, he, njemu je posvećena prva priča o Splitu, ali ipak s jednom dozom romantičnog tumačenja. Jer svi ti ljudi su, iako stvarni, nadopunjeni fikcionalnim dijelovima. Ja sam ih barem do pola izmaštao onako kako ih ja vidim, u čemu možda i nisam u pravu jer su mi njihove priče dirljive. Ali zato, kad ih ovako posložite, dobijete reprezentativni presjek sudbine cijelog jednog društva.

A Pere Njok? Stari staljinist, nepokolebljiv do kraja, koji jako podsjeća na Mosorova Koju kod kojega su išli 'kod Koje u poje'. To nije on?

Nije to on. Zvao se Petar Dvornik, umro je prije dvije godine i bio je to najneobičniji susret u mojem životu. Čovjek od 94 godine dočekao me je u Bellevueu, trebali smo promovirati zadnji nastavak njegovih memoara, koje je izdao nakon 30 godina pauze. Na kraju se to izjalovilo jer mu zbog stavova iz Društva antifašista nisu htjeli omogućiti tu promociju. Pa su našli izgovor, koji je zapravo bio na mjestu. Knjigu je štampao sa starom godinom, nije je prijavio ni u Sveučilišnu ni igdje. Poslušao sam njegovu životnu priču i kroz nju shvatio što je bio taj radikalno lijevi Split. Koliko god danas zabavan i simpatičan, taj njegov dogmatizam bio je zastrašujući u ona vremena dok je imao moć. Fascinantno mi je bilo da se u toj dobi sam bez problema došetao do hotela, da je potom pričao čak četiri sata i da se nijednom nije ponovio.

Stari Splićani oduvijek su bili skloni žestoko se držati svojega, bilo da su bili nacionalisti, liberalni ili konzervativni, bilo da su bili komunisti, anarhisti, staljinisti, talijanaši... Odakle takva tradicionalna zadrtost u tom gradu?

Od svojih početaka ta zajednica je nastala kao konfliktna i nikad se ni oko čega nije mogla složiti. S izuzetkom Hajduka. Split je čak i nastao kao opozicija zaleđu. Još u srednjem vijeku Toma Arhiđakon piše o 'nama obrazovanim vlastinima' koji žive u okvirima palače i divljim hordama koje opsjedaju grad, opisujući još i Slavene i Avare koji su napadali na Split. Bila je to poruka o nama, zabarikadiranima u grad, pred neprijateljskim došljacima kojih je puno više dolazilo s kopna nego s mora. Ta oštra društvena i politička podijeljenost ostala je sve do danas te tu nije moglo biti kompromisa, posebno u ovim dinarskim krajevima u kojima nikad nije bilo duljeg perioda mira od onih 45 godina u SFR Jugoslaviji.