Kultura
4345 prikaza

Da je Einstein iz Splita, i njega bi proglasili redikulom

Dragan Markovina
Miranda Čikotić/ PIXSELL
Predsjednik Nove ljevice Dragan Markovina o gradu kojega su preživjeli TBF, Feral Tribune, Smoje...

Detaljno je opisivao pojedine redikule, dišperadune, oriđinale, lunatike, u najblažim slučajevima osobenjake, među kojima je bilo i onih koji su takvim društvenim statusom platili svoju skoro pa genijalnost koja se pojavila u pogrešno vrijeme na pogrešnome mjestu. Opisima takvih sudbina u svojoj zbirci priča "Usamljena djeca juga" Dragan Markovina složio je jednu suvremenu varijantu društvene studije na tragu samog Miljenka Smoje.

Opisao je Korčulu, svoj zavičajni Split i rodni Mostar, a najspektakularnije je to što je kroz dubine takvih ljudi opisao duhove tri grada, njihove sudbine, skenirao im DNK do posljednjeg atoma preko priča onih koji žive ili su živjeli izvan i posljednjih društvenih koncentričnih krugova. To se najviše odnosilo na Split, pa smo u razgovor uskočili s najnovijim opsadnim stanjem toga grada.

Onih sedam pahuljica koje su zamele grad... Je li Split opet paraliziran?

Pa, evo, činjenica je da sam morao gurati svoj motocikl uzbrdo. Zadnja dva sata intenzivno pada i nisam mogao motociklom doma.

Je li to slučaj samo sa Splitom da se jedan grad može opisati kroz sudbine njegovih oriđinala, redikula i sličnih?

Poljud pod snijegom | Author: Ivo Čagalj/PIXSELL Ivo Čagalj/PIXSELL

Svaki grad koji funkcionira kao neka manja zajednica, a Split takav doista jest, može se opisati na taj način. Osim ova tri grada koja sam opisao, mogao sam tako opisati bilo koji drugi dalmatinski grad ili misto.

Za Split kažu da je najluđi na svijetu. Da bi to mogao biti, prethodno mora osvojiti jednu možda i težu titulu, mora biti najluđi u Dalmaciji. Je li on to doista?

Prvo što bi vam čovjek rekao je da je to slika koja se o tom gradu stvara na temelju stvari koje nisu izmišljene...

... na temelju materijalnih dokaza...

... na temelju stvari koje je jako teško izmisliti. Ali ima tu i puno do načina na koji se to prezentira javnosti. Ja sam, recimo, jedan od onih koji cilu godinu igra picigin. I sad, netko tko nema veze sa Splitom, stvarno vas doživi kao redikula zahvaljujući medijskoj percepciji, kao, evo pada kiša, a oni igraju picigin. Pa je Božić, pa se igra picigin. Ja mislim da je to jedan vrlo površan način opisivanja cijeloga grada. A grad je u maniri autokolonijalne svijesti, koju si ne bi nikad priznao, prihvatio da ga se tako percipira. I onda on to još dodatno naglašava. Slično kao što je Kusturica prvi pokrenuo doživljaj Balkana na Zapadu, na prvu ruku kao jedne potpuno lude sredine pune nasilja, naravno i talenta, maksimalno folklorizirane. Tako je isto i sa Splitom. On je izrazito specifičan grad i ne može ga se svesti na razinu gradova koji su mu bliski, ali se pretjeruje u toj vrsti samodoživljaja, doživljaja u okvirima zemlje, pa i šire na području bivše Jugoslavije.

Kao šuknutog u glavu.

To sve stoji. Onaj tko pročita knjigu dobit će takav dojam, kao i to da iz toga ništa ne prolazi. Samo što to nije istina. Ljudi iz njega su vrlo kreativni, koliko god to bila sredina koja zagušuje kreativnost i ne dopušta iskazivanje individualnosti. Oni, međutim, koji su dovoljno jaki, oni ipak uspiju. Ni TBF ni Feral Tribune ni Miljenko Smoje nigdje se ne bi mogli pojaviti i razviti do te razine kreativnosti da se nisu pojavili u Splitu. Činjenica je također da ni TBF ni Feral nikad u Splitu nisu bili mainstream, da su uvijek bili alternativni, žestoka avangarda. To je prokletstvo Splita da svoje ljude osnažuje prisiljavajući ih da se bore s problemima razumijevanja oko sebe, da ih silom nastoji svesti na prosjek te sredine. Da je Einstein igrom slučaja podrijetlom iz Splita, kakav je bio ovi bi i njega proglasili redikulom.

Nedavno nam je Siniša Popović, kao primjer da Split doista uživa u tituli ludog i nenormalnog, opisao kako se Goran Ivanišević, nakon što je osvojio Wimbledon, na Rivi, među bengalkama, skinuo skoro gol, vikao da je 'proša cili svit i da je vidija da niko nije luđi od nas'. A sto tisuća okupljenih je eksplodiralo od delirija oduševljenja.

Dragan Markovina | Author: Miranda Čikotić/ PIXSELL Miranda Čikotić/ PIXSELL

Tad su se stvarno tamo okupili svi, svi su disali s tim njegovim Wimbledonom. Sve to što je rekao Popović je istina. Ali u toj priči postoji jedan još bitniji detalj za razumjeti taj grad. Na OŠ Pojišan iznad Bačvica nalazi se veliki bijeli zid školske dvorane. Po cijelom gradu Torcida maltene legalizirano pituraje svaku školu u grafite, nitko je u tome ne ometa, nitko to ne dira, ne prepituraje, čak se škole i Torcida dogovaraju da to nitko ne dira. Uglavnom, na OŠ Pojišan nacrtali su nekoliko stripovskih epizoda dvojice likova. Na jednoj strani zida bio je Marijan Ban, na drugoj Goran Ivanišević. I što se desilo? Kad se Ivanišević odselio u Zagreb, njega su prepiturali.

Ajme majko! Pa nisu mu mogli učiniti gore!

Tako je. On više ne postoji.

Ali da se vratimo tim mediteranskim osobenjacima i izopćenicima. Ima li njihova uočljivost na Mediteranu veze s time što se zbog klime toliko živi vani?

Dva su razloga. Golema je razlika između unutrašnjeg usamljeničkog života unutar svoja četiri zida i života na ulici. Skoro pa je najgore prokletstvo Mediteranca kad mora ući u svoja četiri zida, kad ostane sam sa sobom i svojom familijom. A količina nesreće unutar ta četiri zida nije zanemariva, unatoč temperamentu, moru i suncu. To je razlog zašto toliko ljudi provodi što više vremena na ulici kako bi uživali u suncu i nekoj vrsti uličnog teatra. E, tu je kvaka. Za taj teatar netko mora predstavu i izvoditi, he, he, he. A taj koji izvodi predstavu uživa veliku količinu i samilosti i obožavanja, ali i ozbiljnog ponižavanja. Tu postoji još nešto. Mediteran je izrazito konzervativna, patrijarhalna sredina i vrlo se sporo mijenja. Neki procesi traju po više desetljeća, čak i stoljeća, i onda su jedini ljudi koji uživaju neograničenu slobodu, koje nitko ne osporava, baš ovi profili ljudi. I zato ih omalovažavati pokušavaju čak i iz zavisti. Ismijavaju ih zato što ovi čine i ono što bi ovi htjeli, a ne smiju. Kao Pave Šetač, alternativac koji može sve, otpisan je iz društva, i samim tim ništa mu se više ne može zamjeriti.

Istina. Mada, sad dolazimo do jedne pojave koja je bila senzacionalna čak i za Split, da izaberu za gradonačelnika Željka Keruma. Mnogi su mišljenja da to više podsjeća na maškare nego na politički život.

Dragan Markovina | Author: express express

Osobno smatram da je to bio živi užas, ali dva su objašnjenja za to. Prvo, da on nije brutalno izvrijeđao sadašnjega gradonačelnika u sučeljavanju u Slobodnoj Dalmaciji, on bi pobijedio i u ovome mandatu. Vodio je po svim anketama, ali ono je stvarno bilo previše čak i za njega. Da to nije učinio, pobijedio bi jer je Split grad koji izrazito voli cirkus, a Kerum je idealan materijal za čelnog čovjeka takvoga grada. Njegove izjave, postupci, to je stvarno apsolutni cirkus. Obožavanje Keruma je najbliže obožavanju Miše Kovača, kao neupitne legende, kao osobe koja je ujedno i rubno standardan član društva i zvijezda i karizmatični lunatik. No to je manji uzrok njegove pobjede. Puno važniji razlog bilo je njegovo ponašanje, njegov govor, njegov background, način na koji se obogatio. Postavio se kao Zoro osvetnik doseljenika u grad fetivim Splićanima. Nikad se te dvije zajednice nisu srodile. Jedino oko čega su se ikad uspjeli složiti bio je Hajduk kao jedino zajedničko mjesto identificiranja. HDZ je tim došljacima godinama nudio fetive, ušminkane, pristojne Splićane od kolina koji s tim ljudima nemaju ništa. Zato su oni odbili glasati za Kureta i izabrali onoga koji se do karikaturnih razmjera izreklamirao kao njihov.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
  • krivoja 17:31 07.Ožujak 2018.

    Druže Markovina, nisi Einsteinu dostojan cipele zavezati a kamo li....