'Da su znali koliko se Hitler drogira, strpali bi ga u logor'
"Za dop spremni!", uskliknuo je, u svojem stilu, osebujni hrvatski pisac i prevoditelj s njemačkog jezika Boris Perić nakon što ga je Neven Vulić iz Naklade Oceanmore upitao za radni naslov knjige na čijoj su pripremi za tisak i predstavljanje hrvatskoj javnosti tad zajedno radili. Bio bi to, nakon "Nacista na speedu", u Njemačkoj objavljene knjige o upotrebi određenih droga u visokim nacističkim krugovima, zanimljiv nastavak naslovljavanja narkonacističke literature. No naslov nije prošao
Umjesto njega odabrana "Potpuna ekstaza" mogla bi čitatelja navesti na pomisao o nekim drugim (nemoralnim) aspektima inače asketskog načina života da nije podnaslova "Narkotici u Trećem Reichu". Nije li vodstvo Nacističke stranke korištenje narkotika, inače vrlo rašireno u doba Weimarske Republike, zabranilo odmah po dolasku na vlast?
"Jest", odgovara naš sugovornik i autor knjige Norman Ohler i nastavlja pomalo ironičnim tonom: "Da su nacisti znali koliko narkotika Hitler troši, odmah bi ga poslali ravno u koncentracijski logor".
Vitaminski kokteli, životinjski hormoni, metamfetamini i teške droge..., sve su te supstance našle svoje mjesto u prvom publicističkom ostvarenju njemačkog autora rođenog u Berlinu 1970. godine. No premda bi naslov mogao upućivati na suprotno, u "Potpunoj ekstazi" nema ničeg ekstatički senzacionalističkog, ona je ozbiljno publicističko djelo nastalo nakon petogodišnjeg pomnog i iscrpnog istraživačkog rada, proučavanja privatnih arhiva i osobnih zabilježaka Hitlerova osobnog liječnika. Bio je to Ohlerov prvi "izlet" u publicističke vode na koji ga je, priznaje, naveo razgovor s izdavačem.
"Scene između Hitlera i njegova osobnog liječnika, doktora Thea Morella, bile su toliko dobro opisane, toliko stvarne, da sam osjećao kako im ništa ne treba dodavati. Moj mi je izdavač tad savjetovao da se držim činjenica i okušam u stvaranju nečega zasnovanog na stvarnim činejnicama."
Poslušao je i uspio. Knjiga, prvi put objavljena prije nepune tri godine, u Njemačkoj je prodana u 40.000 primjeraka, dok je broj prodanih primjeraka u Velikoj Britaniji dvostruko veći. "Potpuna ekstaza" nije samo njemački ili europski publicistički bestseler, dosad je prevedena na 29 jezika, među kojima su i kineski te japanski. Osim zanimljive teme, dio golemog uspjeha "Potpune ekstaze" nesumnjivo leži i u literarnoj vještini njezina autora, posebnom prozaističkom stilu pisanja koji je prenio i u svoju prvu publicističku uspješnicu čineći je lako prohodnom i živom, a pritom joj ne oduzimajući ništa od nužne serioznosti.
Nakon četiri uspješna romana, među kojima i prvi njemački roman napisan kao hipertekst, bilo je teško latiti se pisanja publicistike jer, objašnjava autor, takva vrsta pisanja ima svojih zakonitosti.
"Morao sam biti mnogo discipliniraniji i držati se činjenica, što s beletristikom nije bio slučaj. Ipak, priča je bila toliko zanimljiva da sam je morao prenijeti."
Priča o nastanku "Potpune ekstaze" jednako je zanimljiva, a kumovao joj je - antikni kredenac. Ohlerov dobar prijatelj, njemački DJ Alexander Krämer, strastveni sakupljač antiknog namještaja, u svojoj je posljednoj "lovini" otkrio 300 tableta Pervitina, široko rasprostranjenog "lijeka" iz razdoblja nacističke Njemačke.
"Iako su tablete bile stare gotovo 70 godina, uvjeravao me da nisu izgubile na jačini. Pitao sam ga kako zna pa mi je povjerio da ih je u mjesec dana uzeo 150. I da je to bio najbolji mjesec njegova života", kroz smijeh govori Ohler.
Takvo što vas doista mora zainteresirati. Imao je sreće, kaže, jer doktor Theo Morell vodio je prilično detaljne bilješke iz kojih je bilo lako iščitati utjecaj koji je dr. Morell imao na nacističkog vođu, ali i mnoge zanimljive stvari iz Hitlerova života.
"Morell je bio uspješan berlinski liječnik, a nacističkoj se stranci pridružio odmah nakon što je Hitler došao na vlast, još 1933. S Hitlerom se upoznao tri godine kasnije, a ubrzo potom postaje i njegov osobni liječnik. Isprva je samo liječio njegove želučane probleme, no uskoro su njegove usluge postale kudikamo ozbiljnije. Hitleru su, naime, trebale droge kako bi ga učinile euforičnim. Sam je patio od kompleksa manje vrijednosti te su mu trebali opijati kako bi se u javnosti mogao predstavljati kao samopouzdani i snažni njemački vođa."
No doktor Morell nije izumio Pervitin, "narodnu drogu" nacističke Njemačke ili, prema službenoj verziji, najrašireniji lijek za sveopću upotrebu. Za njegovu je sintezu zaslužan dr. Fritz Hauschler, glavni kemičar kompanije Temmler. Premda je sadržavao metamfetamin, Pervitin se, barem isprva, nije našao na popisu zabranjenih supstanci Nacističke stranke. Upravo suprotno, bio je, kako se čini, najdraži višenamjenski lijek stanovnika onodobnog Berlina.
"Bio je raširen i dostupan, poput Aspirina, a ljudi su od njega postajali euforičniji, bolji u svome poslu, zadovoljniji. To nitko nije vidio kao lošu stvar", naglašava Ohler.
Ističe kako su načini reklamiranja novog lijeka bili raznoliki pa se tako često moglo čuti i kako liječi frigidnost.
"Tako su ga oglašavali jer nisu znali za što je zapravo dobar. Nisu bili u krivu jer, za razliku od Aspirina koji djeluje protiv boli, Pervitin je djelovao na sve. Istodobno je bio i dobar i loš za sve."
Loš, razumije se, zbog stvaranja ovinosti iako "nuspojave" pri uzimanju "lijeka" dugo nisu s njom spajali. Pervitin je bio poput kave, samo učinkovitiji. Ne manje bitno i jeftiniji.
"Kava je ovisila o uvoznom, sirovome materijalu i njezina je cijena ovisila o mnogim faktorima. Mislim da su izračunali kako bi cjelonoćno održavanje jednog vojnika budnim pomoću kave stajalo 50 centi, dok bi se ista stvar Pervitinom mogla postići za samo 7 centi."
Računica je, naravno, čista. Možemo li onda reći kako se Pervitin raširio iz ekonomskih razloga?
Nastavak na sljedećoj stranici...
"Svakako, bio je jeftiniji. Neki su piloti u Prvom svjetskom ratu koristili kokain kako bi mogli dulje letjeti i bolje pucati, no kokain je jako skup želite li njime snabdjevati vojsku od nekoliko milijuna ljudi. Pervitinu je pomoglo što je bio jeftin, tako je postao dostupan širokom krugu ljudi i pogodan za masovnu upotrebu, no njegova je glavna prednost ležala u dugom održavanju budnim i, u ratu još važnije, smanjenju razine straha."
Iako Pervitina više, barem na legalnom tržištu, nema, jedan od njegovih sastojaka, metamfetamin, poznatiji kao kristalni met, preplavljuje ulice. No ono što nudi ulica, tvrdi Ohler, ne može se usporediti s proizvodnjom koju ju je nekoć kontrolirala država.
"Čuo sam da se danas u met stavlja i staklo, ne znam je li to istina, ali svakako je opasnije", siguran je autor.
Dodaje i kako je današnji način konzumiranja ušmrkavanjem kudikamo opasniji od nekadašnjeg gutanja pilula. Pervitin je, ipak, bio narodna droga i nije za očekivati da su u njemu uživali i visoki nacistički dužnosnici, posebno Hitler.
"U prvo je vrijeme, nakon otkrivanja nedopuštenih supstanci, Hitler koristio samo vitaminske koktele. No 1941. počeo je koristiti opijate, steroide, Eukodal i životinjske hormone u koktelima. Bio je vegetarijanac, službeno, ali mnogo je proizvoda životinjskog podrijetla na taj način unio u sebe. Od 1943. počinje koristiti sve više opijata i od ljeta 1944. pa sve do Nove godine 1945. teški je ovisnik. U nekim je fazama opijate koristio u kombinaciji s kokainom, no njega je koristio svega tri mjeseca. Svidio mu se, ali nije mu trebao, za razliku od opijata koje je uzimao intravenozno. Od njih je postajao euforičan, samopouzdan i sretan. Čak i kad je gubio bitke, vjerovao je da će u konačnici sve dobro završiti."
Možemo li onda reći da je droga pomutila Hitlerov razum?
"Ne, njegov je razum bio odavno pomućen zbog ideologije kojom se hranio. Ako išta, droga je u određenim trenucima bila stabilizator tom ludilu", siguran je Ohler.
Ipak, s padom Hitlerove moći ovisnost o drogama postajala je sve jačom. Koristio ih je kako bi povratio osjećaj moći koji od vanjskog svijeta više nije dobivao. Droge su mu pružale osjećaj sigurnosti, posebno Eukodal zbog kojeg se, tvrdi autor, osjećao kao da je na krovu svijeta.
"Tako su mi rekli, sam nisam probao", kroz smijeh govori Ohler.
Više nego poigravanjem s Hitlerovim razumom, droge su važnu ulogu odigrale u operaciji Dunkirk. Nacističke su tenkovske trupe, pod utjecajem Pervitina, u rekordnom roku pregazile Francusku te stigle do obale Kanala i Dunkirka, jedine slobodne luke. Hitler je osjetio da su njegovi generali uhvatili svoj vlastiti momentum i da ga više ne slušaju. Nesiguran kakav je bio, osjećao je kao da više ne kontrolira vlastiti rat i stoga je, kad su tenkovi bili nadomak Dunkirku, izdao "Halt order" i naredio zaustavljanje.
Jedan dio razloga za izdavanje takve naredbe Ohler svakako vidi u Hitlerovu nerazumijevanju ratnih strategija vlastitih generala i nepoznavanju vojne strategije općenito, kao i u uzajamnom nepovjerenju što su ga nacistički vođa i njegovi generali, za koje je bio tek neuspješan austrijski vojnik iz prošlog rata, međusobno gajili, no djelomično odgovornom za taj potez smatra i upotrebu narkotika.
"Göring je u tom trenutku bio u posjetu sjedištu i nagovorio je Hitlera na izdavanje te naredbe govoreći mu kako će generali postati premoćni dovrše li posao sad. Obećao je da će sam izvesti tu operaciju i podijeliti slavu sa svojim vođom, no bila je to pogrešna procjena situacije. Göring je u to vrijeme bio ovisnik o morfiju i njegov je um bio zamračen mišlju o sebi kao višem biću i Luftwaffeu kao višoj vojnoj jedinici. Bila je to glupa odluka kakvu mogu donijeti samo zamračeni umovi, no očito je bila plod Göringova korištenja morfija. Sam Hitler tad još nije koristio droge, a ni kasnije nije bio korisnik morfija."
Osim Hitlera i Göringa, mnogi su se drugi pripadnici nacističke vrhuške koristili uslugama doktora Morella. Posljednji ministar naoružanja Trećeg Reicha, Albert Speer, također se našao na popisu Morellovih klijenata, no ne piše što mu je doktor za sreću prepisivao. "Vjerojatno Eukodal", pretpostavlja Ohler.
Među pacijentima ili, bolje rečeno, klijentima, našli su se i Joseph Goebbels te njegova supruga, kao i Hitlerova družica Eva Braun. Zanimljivo je, ipak, kako Morell unatoč snazi i utjecaju koji je imao na vrhovnog čelnika stranke i države popisu svojih klijenata nije uspio pridodati i Heinricha Himmlera.
"On je imao nešto diskretnijeg liječnika, doktora Felixa Karstena, iz čijih zapisa saznajemo samo to da su dva sata svakog dana zajedno vježbali jogu u Himmlerovu uredu. Himmler je bio vegetarijanac pa nije za očekivati da se drogirao, no s druge strane, bio je i Hitler", nagađa Ohler i dodaje kako, ma koliko pedantan u zapisivanju terapija svojih pacijenata bio, doktor Morell nije ostavio zapise o svojim intoksiciranjima.
"Prema nekim fotografijama, zaključujem da je bio ovisnik o morfiju, ali nije to zapisao. Postoji samo zapis o tome kako, već star i premoren od posla, poziva pomoćnika da mu se pridruži u Bavarskoj kako bi mu svakodnevno davao injekcije. Ne piše kakve, no barem znamo da su postojale."
Imajući sve to na umu, možemo li reći kako su droge naciste došle glave?
"Ne. Premda su droge imale negativan utjecaj, Hitlerove su loše strateške odluke u konačnici Njemačku stajale pobjede. Rat u cijeloj Europi, napad na Sovjetski Savez... Izgubili bi i da su prestali koristiti droge što je, u konačnici, dobro za cijeli svijet", zaključuje Norman Ohler.