Drugi dugometražni film, nova knjiga drama, nedavno tiskani roman, kazališni komad koji ide u ožujku... Damir Karakaš nema razloga žaliti se na zastupljenost u hrvatskoj i međunarodnoj kulturi; između ostalog, ušao je u lektire, što se kod nas smatra predvorjem besmrtnosti. Ovaj izuzetni autor, sažeta, koncentrirana izraza, koji zasijeca duboko i pogađa snažno, piše iskreno i hrabro, kao što i govori. Prevođen je mnoge jezike, nagrađivan i cijenjen, pa smo s njim porazgovarali o djelima koja su pred nama ili će se uskoro naći.

Express: Uskoro će promocija knjige tvojih drama “Avijatičari”. Hoće li neki od komada koji su sabrani u knjizi uskoro biti izveden na nekoj od kazališnih scena?

Sve drame u knjizi igrane su zadnjih petnaestak godina po teatrima u Hrvatskoj i inozemstvu, a imao sam sreće da sam radio s doista odličnim redateljima, Magellijem, Ivicom Buljanom, Frankom Perković, Tamarom Damjanović, Borisom Liješevićem, Dinom Mustafićem, Vinkom Radovčićem. Odličnu predstavu “Zagrebački pentagram” napravio je preklani na Akademiji dramskih umjetnosti s mladim glumcima i Joško Ševo, a dio toga izvest će glumci na promociji u Gavelli, 27. ožujka u 19 sati. Inače, u ovoj knjizi zanimalo me ponajprije kazalište koje je opipljivo, koje se bavi trenutkom u kojem jesmo, problemom u kojem jesmo, koje ulazi u područja koja nas tište, a mi onda na to reagiramo. Ne bih to nazvao političkim teatrom, ne volim tu riječ, i ne mislim da se kazalištem može mijenjati svijet, ali mislim da njime možemo upozoravati na probleme za koje se pravimo da ih ne vidimo. A sada da me detaljnije pitaš o čemu je sve to, pozvao bih se na Pintera, čije tekstove volim i kod kojeg je sve moguće. On kaže: “Ne mogu opisati ni jednu svoju dramu osim da kažem to je ono što se dogodilo, ono što su rekli, ono što su učinili”.

Express: U HNK Split predstava rađena po romanu “Okretište”, u režiji Dina Mustafića, a za koji si dobio Mešinu nagradu, skinuta je s repertoara?

Jedna doista suluda situacija. Nakon odlične premijere, sjajnog tima, glazbu je radila Tamara Obrovac, pozitivnih kritika, ovacija publike, tadašnji ravnatelj skinuo je predstavu nakon samo tri izvođenja, nikome još nije jasno zbog čega, iako su se pojavljivale razne teorije da su neke stvari u predstavi previše subverzivne za tako fini grad, sad je došao novi ravnatelj, obećao je u medijima da će predstava igrati početkom godine i, evo, opet ništa. Rekoh, nikome ništa nije jasno. Kad smo već kod kazališta, da spomenem kako će uskoro na kazališne daske “Kino Lika”, što je bila velika želja pokojnoga genijalnog Saše Anočića, a sad će knjigu režirati u HNK Mostar Ivan Planinić.

Express: Baš ti je krenulo... Na Puli će ovog ljeta biti premijerno prikazan film “Proslava”, koji je Bruno Anković - to mu je prvijenac - snimio prema tvojem romanu, koji je 2019. dobio T-portalovu nagradu za roman godine.

Drago mi je da će “Proslava” u režiji Brune Ankovića uskoro na filmska platna, scenarij je radila Jelena Paljan, a mentor redatelju u Varšavi bio je oskarovac Pawel Pawlikowski. Niti taj roman, a niti film, nisu o partizanima i ustašama, pokušao sam ući u labirinte svijesti glavnog lika, detektirati povijest naših balkanskih krajeva, odnose, neimaštinu, tragičnost vjerovanja da će biti bolje, a zapravo je uvijek isto. Dobro je to redatelj percipirao, da je tu riječ o tome kako mlad čovjek, koji nema dovoljno obrazovanja, koji ima neku nesigurnost života, lako upada u ekstremno desnu ideologiju. Iako je tu riječ o povijesnoj priči, to se događa i oko nas, jer i neki mladi vojnik Rus koji odlazi na ukrajinsku frontu, proživljava slično, kao i američki vojnik odrastao u neimaštini, koji se u vojsku prijavio da bi dobio priliku za obrazovanje i imao zdravstveno osiguranje.

Express: Prve zatvorene projekcije su bile. Kakav je tvoj dojam i kakva je sad putanja filma?

Da, sve je to bilo vrlo stresno kad sam morao u devet ujutro sa samo još nekoliko ljudi odgledati film, zabio sam se u kut i gledao, jako mi se dopalo kako je to Anković posložio. I suze su me probile. Jebi ga, to je priča o mojim precima, susjedima. Ali miran sam. Napravio je ozbiljan film, jedva čekam ponovno ga vidjeti. Film sad ide u Dohu, u Katar, na filmski program u kojem će u ulogama mentora i predavača sudjelovati važna imena iz svijeta filma, primjerice redateljica Claire Denis, redatelj Jim Sheridan, pa Atom Egoyan, nakon čega “Proslavu” čekaju festivali. Moram spomenuti i fantastične glumce, kako su samo ovladali našim ličkim jezikom, a to mi je posebno drago jer na taj način spašavam taj jezik, koji polako izumire, od zaborava. Za sve to zaslužna je i Ines Carović s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koja je to u konzultacijama sa mnom vrhunski odradila. A pogotovo su u filmu sjajni mladi glumci, Klara Fiolić i Bernard Tomić, on je za snimanje smršavio deset kilograma, puštao je bradu, kosu, nokte, odlazio puno u Liku, prije snimanja desetak je dana živio u selu u kojem se snimalo, razgovarao s ljudima, muzao krave... A onda se za sljedeći blok snimanja vratio na veću kilažu. Svi koji odlazimo u kazalište znamo da je on svjetski glumac, sad se to potvrdilo i na filmu.

Express: Pišeš, ne staješ. Lani ti je izašao i kraći roman “Potop”, koji je pobrao vrlo dobre kritike. Živiš samo od pisanja knjiga?

Nemam baš osjećaj da pišem nešto puno, više zapisujem, čitam, brišem, a istina je da živim od pisanja, dobio sam puno književnih nagrada, domaćih i stranih, koje su bile dobre financijski, imam i dosta prijevoda. Evo, uskoro “Proslava” izlazi kod uglednog izdavača u San Franciscu, a “Blue Moon” i “Proslava” u Londonu. Roman “Potop” počeo sam pisati još prije puno godina pa sam ga onda polako zgotovio. “Sjećanje šume”, koje je u čitankama iz hrvatskog za osmi osnovne i treći gimnazije (kako mi javljaju profesori i profesorice, učenici vole tu knjigu), izašlo je nedavno u Rumunjskoj, Bugarskoj, prije toga u Italiji i Njemačkoj, sad čekam i odluku Galimarda iz Francuske, pa ću morati i na neka putovanja.

Express: U “Potopu” se izmjenjuju slike današnjice s prošlošću, sažet izraz pun je emocija, lirski pasaži smjenjuju se sa slikama dva rata... Mi zapravo živimo i u mediju povijesti, prošlost je neodvojiva od današnjice?

Kako ono kažu, prošlost nam je nepoznata, a budućnost poznata. A često piscima nešto krene iz nekog detalja. Recimo, Tolstoj - kažu, jedini normalni genij na svijetu - počeo je pisati “Anu Karenjinu” jer je u parku vidio bijelu žensku nadlanicu jedne djevojke. Ja sam, recimo, dramu “Snajper” počeo pisati od frizure De Nira u filmu “Taksist”. Ovdje sam pokušao napisati književni rad koji sam zamislio kao povijesni, psihološki, ali i ratni roman, ratni iz jedne posve drugačije vizure, a imam iskustva jer sam od ‘91. do ‘92. bio na prvoj crti. Naravno, to je u svakom slučaju i ljubavni roman, čiji bi se segment mogao nazvati kratkim pregledom raspadanja. Pored svega toga, zanimao me i slikar Karl Sirovy, koji je za života u Zagrebu prije Drugog svjetskog rata stvarao radove malih dimenzija neobičnoga kolorističkog sklada te pod utjecajem art décoa i romantične stilizacije slikao kompozicije pretežito simbolično-alegorijskog sadržaja. Jednu njegovu sliku imala je u svojoj sobi naša velika Irena Vrkljan, a Karlovi susjedi kažu, kad je žurio s posla da slika, u žurbi je preskakivao svaku drugu-treću stepenicu. To je i Kafka radio. Kad ne budem imao takvu strast za pisanjem, bacit ću koplje u trnje.

Express: Otkud ti prizor ubijanja seljaka iz susjednog sela kosama? To je scena iz mašte ili zbiljsko sjećanje na događaj?

Istina je, svašta se tu događalo jer na Balkanu je uvijek najjače sjala krv, a strašne su zločine počinili ustaše, evo o ovome se malo govori, ustaše su na prostoru Hrvatske poubijali oko 90 posto Roma - u Jasenovcu, logoru koji su vodili ustaše, ubijena su 16.173 Roma, 5608 djece, 4877 žena i 5688 muškaraca, a ako to ne osuđujemo, otvaramo u budućnosti puteve novim zločinima. Istina je da su partizani ušli u Brinje, bez suda su odvukli u šumu Obadine oko 50 civila, među kojima je bilo i žena, nisu ih strijeljali nego su se iživljavali nad tim ljudima, stavljali im svoje kape na glave, ubijajući ih sjekirama i noževima. Moramo osuđivati zločin bez obzira na to tko je bio na pravoj strani povijesti.

Express: Danas mi njih, sutra oni nas, ta formula nije upitna već, evo, 80 godina i ne može je nadjačati ni bjelodana činjenica da zemlja ostaje prazna, tko god nadjačao u tim cikličkim pokoljima?

Pa pogledaj malo te ljude koji nas vode, a čija je genijalnost uočljiva kao bijela pruga na crnom tvoru. Osim toga, nisam baš neki optimist da će biti bolje, naprosto jer se iz korita ne može nikako napraviti violina. Spas može biti knjiga jer, kako kaže onaj glas svetom Augustinu, čitaj knjigu, ispuni svoju prazninu, budi čovjek.

Express: Otac je traumatičniji dio tvoje obitelji, o njemu pišeš češće nego o majci. Možeš li ga danas razumjeti bolje nego prije?

Haha, oduvijek sam ga ozbiljno nervirao, kao što je on nervirao moga djeda, ali to je vječna paradigma u tim našim krajevima: moraš stalno imati nekoga s kim ćeš se sukobljavati da ostaneš u formi. Moj otac prvi me u životu naučio kako i riječi mogu biti smrtonosne, a to je bilo onda kad je na dvorištu, kad sam bio mali, na sve strane galamio kako neće da mu ja budem sin, ne shvaćajući što tad čini, pa kad odrasteš, moraš razriješiti tu dramu u sebi, što nije lako. Sad smo dobri, baš sam ga nekidan zvao i pitao što ima. Kaže - nema ništa, jedino da mu je medvjed bio u dvorištu. Ali ono što sam uvijek volio kod svog oca jest da je pošten, tome učim i svoju djecu, i da nikad nije bio nacionalist, jer nacionalizam je, kako kaže Kiš, individualna i kolektivna paranoja.

Express: “Potop” je roman o traženju slobode, o ostvarenju snova iz mladosti, kako si sam rekao. Jesmo li danas slobodni, kao ljudi i kao zemlja?

Trebalo bi pitati neku gataru jesmo li slobodni, i kao ljudi i kao zemlja. Ima kod Wendersa u jednom filmu zanimljiva rečenica, kad tip kaže: “Amerikanci su nam kolonizirali podsvijest”. I je li moguća istinska promjena? Pa kapitalizam je tako jak da financira predstave koje govore protiv njega, imali smo i Chea Guevaru, za kojeg je Sartre rekao da je najpotpuniji čovjek našeg doba, a Che Guevara je rekao kako je svako vrijeme pravo vrijeme, pa ti budi pametan.

Express: Lika, tvoj dio Like, još ti nije oprostio?

Ah ta Lika, nije tajna da u književnosti često uzimam zalet iz Like. Ona je kao topos važan formativni okvir mojeg rada i identiteta. Ali za mene je u svakom slučaju važnije da budem pisac nego pripadnik neke skupine, a najvažnije mi je da mi knjige budu na strani ljudskosti. Kao što sam već rekao, Lika je važan dio mojeg identiteta, to što sam iz Like sigurno me odredilo, ali želja da se svidim i pripadam, nikad me to nije vuklo. Tako da volim svoj kraj, volim tu prirodu, volim i te ljude, ali velika većina njih to nikad neće ni htjeti ni znati razumjeti. No dobro, tako je kako je. A to da mi nisu oprostili, ne znam što oni meni imaju opraštati, mogao bih biti bezobrazan pa reći da mi duguju sve što sam napisao o njima. Inače, nisam bio šest godina u Brinju, a neki dobronamjerni čovjek nedavno mi je predložio da idem na razgovor s novim popom, koji je došao iz Italije, da će on onda po crkvama govoriti ljudima o meni dobro, haha.

Express: Koliko dugo pišeš svoje knjige? “Potop” opsegom nije velik, stotinjak stranica, ali je stilski izbrušen do perfekcije. Koliko teksta brišeš, odbacuješ, kakve su tehnikalije tvojeg pisanja? Pišeš li kao Arsen, ujutro, redovito i kompulzivno, ili na mahove, prema navali inspiracije?

Vrlo ih dugo pišem, ali ja sam onako malo kafanski tip pisca, mora mi se javljati nekakva epifanija, ne mogu odlaziti pisati kao da idem na posao, volim i pisaću mašinu, bocu dobrog crnog vina, kod pisanja i dobru glazbu, sad sam otkrio japanski jazz sedamdesetih, pa pokušavam doći do onoga što sam zamislio, kako kaže Juan Rulfo, da idem tamo kao pisac gdje kao čovjek ne bih mogao. A kod pisanja koje ima jako puno faza, a uglavnom je to više brisanje nego pisanje, volim osluškivati svaku točku, zarez. Uglavnom, da se stvori željeni tekst koji mora biti usklađen na svim mogućim razinama. Moji književni favoriti oduvijek su bili sjajni stilisti, isto tako ja i dalje učim, kako Crnjanski mijenja vremena, kako odnose između likova rade Remizov, Platonov, pa kako pišu Kafka, Tolstoj. Jezik i stil uvijek su mi bili vrlo važni, pa mi je drago da je za upoznavanje studenata Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu s različitim stilskim modelima u korpusu suvremenog hrvatskog romana (1990-2023), upoznavanja s pristupom diskurzne stilistike i diskurznostilističke interpretacije romanesknog teksta uvršten roman “Potop”.

Express: Lani si u jednom intervjuu kazao kako si sanjao da si izgubio volove i krave koje si čuvao. Sjetio sam se Meštrovića, koji je do 12. godine čuvao ovce po Svilaji, a deset godina kasnije bio je europska zvijezda. Je li surovi svijet tvojeg odrastanja bio poticajan za tvoju prozu?

Jednog dana u planini sam palio neku vatru. Zanio sam se čitanjem knjige, sunce je zašlo i zaboravio sam da se moram vratiti kući. Do kuće je bilo nekih četiri-pet kilometara kroz šumu i seljaci su me, s ocem, krenuli po kiši tražiti. Izgubio sam kravu, a zbog Gogolja sam onda od oca dobio i ozbiljnih batina. Nasreću, kravu su ipak pronašli. Ma sve je to bilo poticajno, kao i neka druga iskustva kroz koja sam prolazio. Najlošije mi je svakako bilo iskustvo teškog ranjavanja, što sam opisao u romanu “Okretište”, kad sam izgubio i jedan vitalan organ. Ali, opet, ono što se ne doživi u sebi to nije duboko, ali iskustvo nesreće, to je često prava škola života, tako se stječe saznanje, veliki Dostojevski u tom je iskustvu išao do krajnjih granica.

Express: Rekao si mi jedanput da u svakom idućem djelu želiš napredovati. Jesi li zadovoljan razvojnom linijom svojih knjiga, uspijevaš li dostići taj cilj?

Pa odakle sam ja uopće počeo, u kući nismo imali nijednu knjigu osim Katekizma za početnike, do osmog razreda nisam imao televizor, a kasnije je došao crno-bijeli s jednim programom i užasnom slikom, još je i djed govorio za utakmice da to ne igraju ljudi, da su to igračke od gume. Kad se okrenem i, dakle, pogledam odakle sam krenuo, mora čovjek biti zadovoljan, ali kad kao dječak ideš sam iz svoga sela kilometrima kroz šumu u kino u Brinje po noći, dok oko tebe zavijaju vukovi, a moraš se po još većemu mraku vratiti, kaže Andrej Makin, tad te čuva sudbina.

Express: I za kraj - što sad pišeš?

Črčkam nešto malo olovkom po papiru, volim šetati, gledati, još je u meni ostalo one znatiželje seljačkog dječačića iz Like kada dođe u grad.