U Hrvatskoj politiku je vodio samo jedan, i to dr. Pavelić. A ovamo spada i politika nepoštovanja ljudske osobe tijekom sve četiri godine NDH. Ona je osobina svake despotske vladavine gdje vladajući jedan, sam, bez zakona i bez pravila, povlači za sobom sve svojom voljom i svojim hirovima, piše jedan autor pa nastavlja: “Ali iznad svih političkih pogrešaka, zabluda, ljudskih mana, potenciranih u jednom razdoblju, u kojem su događaji često bili jači od ljudi, katastrofa naše NDH imade svoj duboki moralni uzrok, koji leži u četverogodišnjem stalno opetovanom i sustavnom kršenju svih temeljnih i nepromjenjivih ćudorednih zasada. To kršenje oduzimalo je mnogima sposobnost zdravog prosuđivanja i tako spriječilo da pravodobno reagiraju na stranputicu kojom se vodio hrvatski narod.
Ove riječi nije napisao neki komunistički ideolog. Napisao ih je, u drugom, argentinskom egzilu, Eugen Dido Kvaternik, Pavelićev prvi suradnik iz vremena talijanske emigracije. Iz knjige “Osam dana u svibnju” donosimo kratki pregled nekoliko dramatski najzanimljivijih i politički najvažnijih likova NDH, tvorevine koja se danas nepromišljeno slavi, premda su je se odrekli čak i njezini trezveniji osnivači, poput Kvaternika, oca i sina.
PRVA DVA NASTAVKA PROČITAJTE OVDJE:
Afrić, Vjekoslav, hrvatski Faust (1906-1980)
HNK se u vrijeme NDH zvao Hrvatsko državno kazalište, a na njegovim daskama Vjeko Afrić zadnji je put nastupao kao Faust; odmah poslije toga izmaglio je u pravcu šume, gdje je osnovao partizanski teatar koji se zvao Kazalište narodnog oslobođenja. U visokoj kulturi pokreta koji se oslanjao na Francusku revoluciju, a ova na prosvjetiteljstvo (uz pokret su Krleža, Koča Popović, Pavle Savić, Pavle Jakšić - ovaj zadnji je, uzgred budi rečeno, diplomirao na École supérieure d’optique u Parizu i pripremio doktorsku tezu iz kozmičkog zračenja) treba tražiti dio razloga partizanske pobjede. Drugi dio valja tražiti u masovnom odzivu stanovništva, bijegu u šumu, do kojeg je dolazilo zbog pokolja koje su radili ustaše, četnici i ostali domaći izdajnici.
Afrićev nastup u “Faustu” na sceni Hrvatskog državnoga kazališta iskoristio je Slobodan Šnajder za svoju poznatu dramu “Hrvatski Faust”, u kojoj je Afrić glavni lik. Glumio je i režirao i u partizanima. Nakon rata prelazi u Beograd, gdje osniva Visoku filmsku školu, predaje na Akademiji za pozorišnu umetnost i postaje rektor Univerziteta umetnosti do umirovljenja 1970. Afrić je ostavio trag kao glumac, redatelj i prosvjetni inovator sve do svoje smrti 1980. u Splitu.
Vjekoslav Afrić
Budak, Mile, književnik i doglavnik (1889-1945)
Tri izjave koje mu se pripisuju ostale su masovno zapamćene iako nema dokaza da ih je izgovorio. “Srbe na vrbe” - to je fraza koju je izmislio slovenski ban Natlačen. “Trećinu pobiti, trećinu iseliti, trećinu pokrstiti”, nema dokaza ni za nju, kao ni za tvrdnju da su Srbi “nakot zreo za sjekiru”. No u listu Ustaša od rujna 1933. godine Mile Budak u pjesmi “Bježte, psine” poziva da se treba otjerati psine preko Drine, misleći upravo na Srbe koji žive u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. U pjesmi koju je objavio u svibnju 1933. u istom listu, pod naslovom “Ustaša moj” u posljednjoj kitici poziva ustaše da se vrate u Hrvatsku jer će dušmani (misli na Srbe!) zemlju uništiti: “Dušmanin gazi majčicu tvoju/Pljuje oltare, grobove skvrni,/Sestrica tvoja za tobom vapi,/Ljuba te tvoja – Hrvatska zove!/Ustašo moj, ustašo moj - Čekaju dolazak tvoj!
No prije praizvedbe “Ognjišta” u Zagrebu, Budak je došao na pokus, a glumicu Leposavu Krležu predstavio mu je Tito Strozzi. Čuvši njezino ime, srdačno ju je prodrmao i upitao: “A kako je Krleža?”.
Vojdrag Berčić, sudac istražitelj koji je ispitivao Milu Budaka, sredinom prošlog desetljeća dao je intervju splitskom Feralu. Rekao je kako ga je Budak iznenadio pohvalom Titu. “Da smo mi bar imali nekog takvog”, rekao je bivši Pavelićev doglavnik, koji je zadnjih godina rata bio u Pavelićevoj nemilosti. Zbog potpisivanja rasnih zakona osuđen je na smrt i strijeljan.
“Na moje iznenađenje”, rekao je Berčić, “Mile Budak je otpočeo s panegirikom - partizanima! Ne morate mi vjerovati, ali nikada o partizanima nisam čuo ništa ljepše. Riječi su mu navirale poput bujice, govorio je izvrsno, tečnim, ličkim dijalektom, vrlo nadahnuto: Partizani su bili toliko snažni, rekao je, da ni najveća vojna sila suvremenog svijeta, moćni Hitlerov Treći Reich, nije mogao izaći na kraj s njima - eto kolika je snaga našeg čovjeka... “
U svibnju 1945. izručen je jugoslavenskim vlastima i pogubljen.
Mile Budak, književnik i doglavnik
Budak, Mile, pulmolog, Pavelićev i Mačekov liječnik (1903-1961)
Premda je bio mason, Pavelić mu je ne samo poštedio život - a Poglavnik je popis masona dobio brzo nakon preuzimanja vlasti - već ga je imenovao i osobnim liječnikom. Budak, inače pulmolog, tako se brinuo za Pavelićevo zdravlje, a Pavelić se brinuo o njegovoj ženi, kojoj je sve do povlačenja odlazio u tajne “galantne posjete”. Usput, dr. Budak bio je i Mačekov liječnik.
Sinovac poznatoga književnika i ustaškog doglavnika, rođen je 1903. u Drvaru. Gimnaziju završava u Bihaću i Zagrebu, a 1926. diplomira medicinu. Odmah se baca u rad: prvo u Tvornici kemijsko-farmaceutskih proizvoda Kaštel, potom na zagrebačkoj Internoj klinici, gdje 1934. osniva Plućni odjel i prvi počinje liječiti tuberkulozu terakaustikom.
Već prije NDH povezan je s ustaškim pokretom i pomaže stricu pri povratku u domovinu. Tijekom rata postaje stalni liječnik Vladka Mačeka, a poslije i osobni liječnik Ante Pavelića i političkog vrha države, s činom ustaškog bojnika, liječnika PTB. Istodobno napreduje akademski: od docenta interne medicine 1941. do redovitog profesora Medicinskog fakulteta 1944. godine.
Nakon rata komunističke vlasti ga osuđuju zbog veze s NDH; od 1945. do 1947. vodi bolnicu Kazneno-popravnog doma u Staroj Gradiški. Od 1948. radi u zagrebačkoj Bolnici za tuberkulozu do kraja života 1961. Njegovi znanstveni radovi pokrivaju cijelo područje interne medicine, a s I. H. Botterijem objavljuje prvi dio udžbenika “Unutarnje bolesti” (1940/41), uz mnoge popularnoznanstveno priloge.
Strozzi, Tito, prevoditelj “Fausta”, šef Drame HNK (1892-1970)
Manje poznati Tito 1945. je malo ispaštao zbog aktivnosti u Hrvatskom državnom kazalištu, ali je brzo rehabilitiran.
Jednom je rekao da je kazalište mjesto na kojem čovjek stvarno živi, i to se u njegovu slučaju pokazalo doslovno točnim. Gotovo na pozornici, nekoliko sati nakon praizvedbe vlastitog “Buniduha Kerempuha” u Komediji, napustio je svijet koji je volio više od svega.
Rođen u kazališnoj obitelji, sin Marije Ružičke Strozzi i brat Maje Strozzi Pečić, odrastao je na sceni. Glumac, redatelj, prevoditelj, pedagog, dramatičar i upravitelj Drame HNK, nosio je hrvatsko kazalište na svojim ramenima više od pola stoljeća. Član ansambla od 1919., Strozzi je stvorio stotine uloga i režija koje se i danas navode u antologijama hrvatske scene. Njegove interpretacije Krležinih likova postale su legendarne, ali nije se bojao ni klasike: oba dijela Goetheova “Fausta” preveo je i postavio na scenu, režirao Schillera, Dumasa, Verdijeve opere, sve do Wagnera. Repertoar mu je bio gotovo nepregledan - od salonskih junaka do epskih protagonista.
U vrijeme NDH bio je na vrhuncu stvaralačke snage: vodio je Dječje carstvo, bio popularni Car Pričalo, stalno stvarao i izvodio na Hrvatskom krugovalu.
Tito Strozzi živio je kazalište. Smrt na rubu pozornice bila je posljednji čin čovjeka koji je kazalište volio svim srcem i ostavio trag koji traje i danas.
Tito Strozzi
Gotovac, Jakov, Ero s ovoga svijeta (1895-1982)
Vodeći hrvatski operni majstor. Njegova opera “Ero s onoga svijeta” (1935.) postigla je svjetski uspjeh, prevedena je na desetak jezika i izvođena u mnogim europskim kazalištima, uključujući Münchensku operu i Bečku narodnu operu.
Splitski skladatelj i dirigent, studirao je kompoziciju u Beču kod J. Marxa, a u domovinu se vraća 1922. godine, prvo u Šibenik, gdje pokreće glazbeni život, a potom u Zagreb, u HNK, gdje počinje karijeru kao korepetitor. Ubrzo postaje dirigent, a od 20. ožujka do 6. studenog 1943. i direktor Opere.
Gotovac je nakon rata podvrgnut nadzoru zbog kulturnih aktivnosti i navodnog uglazbljivanja ustaških pjesama. Uhićen je i optužen zbog suradnje s režimom. Sud časti HNK i Udruženja kompozitora Hrvatske izrekli su mu šestomjesečnu zabranu javnog djelovanja, a u zatvoru je proveo 45 dana. Nakon isteka kazne utvrđeno je da je instrumentirao himnu “Lijepa naša”, no i dalje je nosio biljeg “nepoćudnog umjetnika”. Njegova opera “Kamenih” na praizvedbi 17. prosinca 1946. organizirano je isfućkana, a kritika je djelo ocijenila negativno.
Posljednje djelo, oratorij “Petar Svačić” (1969.), praizvedeno je 1992. u Zagrebu, potvrđujući njegov trajan utjecaj na hrvatsku glazbu. Gotovac je preminuo u Zagrebu 16. listopada 1982., ostavivši iza sebe nasljeđe koje ga postavlja uz bok Ivanu Zajcu.
Jakov Gotovac
Horvat, Joža (1915-2012)
“Mulec jedan, prvi si otišel, zadnji moraš dojti”, tako je otac dočekao Jožu Horvata u skromnoj kućici na zagrebačkom Vrbiku kad se ovaj, nakon što se četiri godine naganjao s Nijemcima i ustašama, vratio u oslobođeni Zagreb u partizanskoj uniformi. Gotovo sva njegova braća i sestre bili su u partizanima, još dok su bili u ilegali u Zagrebu, otac je znao govoriti: “Meni nemojte nikaj govoriti, ja bum sve priznal”.
Joža Horvat rat je dočekao u volovskom bataljunu koji je trebao brzinom munje, iako volovi vuku dva na sat, presjeći njemačke linije i dovući topove… Uglavnom, plan je bio glup, pa su zarobljeni. Iskočio je na Črnomercu iz kamiona koji je zarobljene vojnike vozio u logor te se u kaosu prvih dana NDH uspio sakriti i povezati s partijom koja ga je stavila na ignore jer je u sukobu na ljevici stao na Krležinu stranu. Nakon što je, po zadatku, proveo mjesec-dva u domobranima kradući opremu i raspačavajući letke, zbrisao je u partizane. Tu je proveo četiri godine ratujuću svuda po Hrvatskoj, tu se vjenčao s Renatom, kćeri dobrostojećeg zagrebačkog trgovca. Za svadbeni dar dobili su pištolj. Posljednje dane rata dočekat će u Splitu kao urednik lista Naprijed, gdje će ga partija ribati jer je prenio riječi umirućeg zagorskog partizana kojem “more izgleda kak pofarbana plahta”. Ali more mu je bilo suđeno, dva puta će oploviti svijet na jedrilici i napisati najljepše retke i knjige o moru i morima.
Kad kao “mulec” dođe zadnji u Zagreb, dobit će zadatak da Krležu “zaposli”, a ujedno i pomiri s njegovim progoniteljima na ljevici (zbog kojih je i sam dobio šup kartu iz partije). Nekako će to ishendlati, ali neće ishendlati molbe tasta da spasi ovog ili onog njegovog trgovačkog prijatelja koje nova vlast hapsi i oduzima im imovinu. Uskoro će ponovno doći na udar partije zbog scenarija za film “Ciguli Miguli”, koji najsavršenije društvo prikazuje, pa, ne baš tako savršenim. Da se skloni u zavjetrinu, iznudit će stipendiju za Pariz, gdje će posjetiti nautičku izložbu i zauvijek se zaljubiti u more i plovidbu.
Franjo Tuđman i Joža Horvat
Pavičić, Viktor (1898-?)
Zapovijedao je 369. hrvatskom ojačanom pješačkom pukovnijom u Staljingradskoj bici. Krajem rujna 1942. posjetio ga je Ante Pavelić i odlikovao. Odmah zatim Pavičić vodi pukovniju u žestoke borbe iz kojih je izašla desetkovana.
Sredinom siječnja 1943. traži razrješenje i povratak u domovinu – oprostivši se od preostalih vojnika, kreće kući, ali nikad ne stiže. Njegova smrt ostala je obavijena misterijem: jedni izvori tvrde da su Sovjeti srušili zrakoplov kojim se vraćao, drugi da su ga strijeljali Nijemci zbog napuštanja položaja, a treći da su ga ubili u incidentu na uzletištu.
Nestao je 1943. godine na povratku s Istočnog bojišta.
Pavelić, Mara, doglavna poglavnica (1897-1984)
U povijesti je ostala upamćena po izreci “Jebem ti Nezavisnu u kojoj moj Ante nije Poglavnik”.
Mara Pavelić, rođena Lovrenčević 1897. u Zagrebu, supruga Ante Pavelića, bila je bankovna službenica i tajnica. Upoznala je budućeg supruga u odvjetničkoj pisarnici, a vjenčali su se 1922. Vjenčao ih je Svetozar Rittig, koji će poslije, uz Vladu Zečevića, postati najvažniji svećenik u partizanima, a kasnije i ministar bez portfelja te predsjednik Komisija za vjerske poslove NRH - dakle zadužen za odnose države i vjerskih zajednica. Rittig će se useliti u vilu u Nazorovoj, u koju će poslije ući mladi oficir JNA Franjo Tuđman. Danas cijela vila pripada obitelji Tuđman. Revolucija ne jede svoju djecu baš uvijek.
Mara Pavelić se 1929. pridružila suprugu u Italiji, gdje ostaje sve do povratka u Zagreb 1941. U vrijeme NDH pokreće mnogobrojne dobrotvorne akcije i preuzima brigu o Ustaškom dječačkom zavodu (UDZ), koji je od 1942. skrbio za djecu bez roditelja i nadarenu siromašnu djecu. Sama kreira uniforme, nadzire odgoj i školovanje, a s kćeri vodi brigu o djeci do kraja 1944.
U rujnu 1944., o Božiću, sklanja se u Austriju s kćerima, a potom 1946. u Italiju, te naposljetku u Argentinu. Nakon atentata na Pavelića 1957. obitelj se seli u Madrid, gdje je Mara Pavelić preminula 1984.
Mara Pavelić s Antom Pavelićem (dolje)
Servatzy, Vjekoslav, ustaški pukovnik, zapovjednik Zagreba 1945. (1889-1945)
Ne baš blistave inteligencije, ustaški pukovnik i jedan od “rasova”, vjerovao je 1945. da će ga partizani trebati. Trebali su ga - ali samo zbog strijeljanja.
Rođen 29. ožujka 1889. u Rumi, bio je jedan od ključnih vojnih lidera ustaškog pokreta. Završio je trgovačku akademiju, radio u drvnoj industriji u Zavidovićima i Bosanskom Šamcu, a sudjelovao je i u Prvom svjetskom ratu. Nakon uspostave Kraljevine SHS uhićen je zbog političkih aktivnosti. Ubrzo potom emigrira u Italiju. Živio je i djelovao u Rijeci i Trstu, pomažući političkim emigrantima, i distribuira ustaški propagandni materijal, a sudjelovao je i u organizaciji Velebitskog ustanka 1932. Uoči povratka u domovinu Pavelić ga imenuje časnikom za vezu s talijanskim vojnim vlastima. Nakon proglašenja NDH vraća se u Hrvatsku. U lipnju 1941. unaprijeđen je u čin ustaškog pukovnika. Organizirao je Ustašku vojsku na području Vojne krajine i 2. PTB-a u Banjoj Luci, a u kolovozu 1942. imenovan je zapovjednikom Ustaške pripreme.
Krajem 1942. postaje izaslanik, a 1943. i zapovjednik operativnog područja Like, te zapovjednik područja Sjeverne Dalmacije. Obnašao je dužnost zapovjednika PTB-a, u čijem je okviru nadzirao čuvanje uhićenih Lorkovića i Vokića, te organizaciju njihovih suđenja u rujnu 1944. U isto vrijeme, 4. rujna 1944., imenovan je Velikim županom Velike župe Prigorje u Zagrebu.
U travnju 1945. promaknut je u čin generala i pred slom NDH postaje zapovjednik Zagreba. Dana 7. svibnja 1945. povlači se u Austriju, gdje ga britanske vojne vlasti zarobljavaju i predaju Jugoslaviji. Prema službenim podacima, Servatzy je ubijen 17. lipnja 1945., prije nego što je donesena presuda. Njegova karijera ostaje upamćena kroz niz vojnopolitičkih uloga, sudjelovanje u ratu, organizaciju logora i nadzor suđenja, a priča o njemu odražava kompleksnost i brutalnost vremena u kojem je djelovao.
Tuđman, Manolić, Lončar, mladi lavovi JA
Jedan u Beogradu gleda kako se lijepe Beograđanke udaju za pobjedničke partizanske oficire, ali on čeka svoju Ankicu. Drugi će zakasniti na vlastito vjenčanje jer mora osiguravati Titovu kolonu, a treći uređuje novine u kojima mu je suradnik neki Veljko Kadijević zvani Hvalisavac.
Mladen Lorković (1909-1945)
Pravaš je još kao gimnazijalac, a nakon ubojstva Stjepana Radića i proglašenja Šestosiječanjske diktature emigrira u Njemačku, gdje postaje predstavnik ustaškog pokreta u Njemačkoj. Nijemci ga uhićuju nakon atentata na kralja Aleksandra u Marseillesu, iako s atentatom nije imao pretjerane veze, ali ga sud oslobađa. Izrazito je pronjemački orijentiran i lobira da ustaše i Hrvatska dođu pod Njemačku, a ne talijansku zaštitu. Međutim, Ante je više-manje sve dogovorio s Benitom. Nakon proglašenja NDH prvo je državni tajnik za vanjske poslove (Antiša je sebi namijenio ulogu Poglavnika i ministra vanjskih poslova), ali ubrzo postaje ministar vanjskih poslova.
Nekoliko dana prije nego što će ga uhititi 1944. godine, s ministrom obrane Vokićem, zbog puča koji možda jesu ili nisu pripremali, drugi put se vjenčao, s groficom Nadom von Ghyczy. Njezino će ime bezbroj puta napisati, kako bilježi Josip Horvat, na zidove tamnice u Lepoglavi. Ona će u njegovo ime poslati potresno pismo Anti Paveliću u kojem Lorković tvrdi kako ništa nije činio bez Poglavnikova znanja i blagoslova, kakav puč, kakvi bakrači!? Ali Ante nema sluha, a ni milosti.
Branko Pešelj svjedoči kako su u Lepoglavi Vokić i Lorković bili strogo odvojeni od ostalih zatvorenika, navodnih urotnika. Vidio bi ih tu i tamo kako u pratnji stražara šeću dvorištem. Odvojeni, naravno. Kaže i da ga je vidio na prozoru ćelije, čiji su zidovi bili ispisani imenom njegove supruge Nade, kako im maše dok njega i dio zatvorenika autobus odvozi u Zagreb. Bio je jedan od posljednjih ljudi koji su ga vidjeli. Ne računajući ustaše koji su ga likvidirali.
Mladen Lorković
Perčević von Odava, Ivan pl. (1881-1947)
“Čuli smo da si već poginuo, ali ipak živiš, kako vidim!”, pričat će istražitelju Udbe Ivan pl. Perčević o svojem posljednjem susretu s Antom Pavelićem u Rogaškoj Slatini 8. svibnja 1945. Bila je riječ o zabuni jer je krugoval, pardon 8. svibnja 1945. to je ponovo radio, javio da je umro general Perković, ali su mnogi, uključujući sad već bivšeg poglavnika, čuli Perčević. Kako svjedoči plemeniti Perčević von Odava, učinilo mu se kako mnogima nije bilo pretjerano drago da je živ.
Ivan pl. Perčević bio je stožerni časnik u K und K vojsci, a kratko vrijeme proveo je i u vojsci Kraljevine SHS, ali je ubrzo zaključio kako je stara carevina bila bolja od nove kraljevine (a nije bogme bio u krivu) pa je zbrisao u Beč, gdje se pridružio krugu bivših K und K časnika oko generala Stjepana Sarkotića, poslije krugu oko Ante Pavelića i ustaša. U vrijeme NDH bio je predsjednik Povjerenstva za promaknuća i usklađivanje činova te predstojnik Poglavnikova vojnoga kabineta. Zvuči velebno, ali vjerojatno nije imao neku moć. Sigurno ne moć poput ustaških rasova. Pratio je Antu Pavelića u posjetu Hitleru i hrvatskim legionarima na istočnom bojištu.
Veli da je na vojnoj mapi još 1. ili 2. svibnja objasnio Paveliću kako su Nijemci definitivno gotovi i kako bi trebalo… pa predati se, ali ga je Pavelić uvjerio da već uvelike pregovaraju s Englezima i Amerikancima. Možda mu je trebalo biti jasno koliko su ti “pregovori” ozbiljni kad mu je koji dan poslije banuo ministar Vrančić da ga upita kako da se ponaša kod Engleza (Perčević mu je objasnio pravila ponašanja, ali mu nije objasnio da Englezima možda nije najpametnije doći u ustaškoj uniformi, pretpostavljao je da to ovaj valjda zna). Nitko ga ne obavještava da je bijeg, pardon povlačenje, počelo, pa odlučuje ostati. Ali onda stiže naredba da se mora povući, odnosno bježati, ali mu nitko ne kaže kako, gdje, s kojim vozilima. Kad napokon dobije auto i kamion dolazi do novog preokreta - njegov šofer ga zamoli da mu dopusti da svrati do svojih. I naravno - nestane skupa s autom. Sad je Perčević, i njegova žena, već očajan, ali uz malu diplomatsku pomoć Mađara uspijeva se iskamčiti kamion za ured, i mjesta u autu za sebe. Neće stići daleko. Saveznici će ga izručiti Jugoslaviji i bit će osuđen na smrt i pogubljen 1947.
Grlić, Eva, majka režisera Rajka Grlića (1920-2008)
Zbog jedne je primjedbe na ponašanje partizana u njihovom stanu osuđena na zatvor na Golom otoku, gdje je provela dvije godine. Puštena je početkom 1953. godine. Na robiji je izgubila 16 zuba i vjeru u ideje iz mladosti. Nakon robije dobila je posao u Kemijskom kombinatu Chromos-Katran-Kutrilin kao sekretarica glavnog direktora tvornice Katran, od koje je 1957. dobila dvosobni stan. Nekoga u režimu valjda je grizla savjest zbog partizanke koja je u ratu izgubila muža i oca. Posljednjih pet godina života boravila je u zagrebačkom Domu “Lavoslav Schwarz”. Njena “Sjećanja i neobjavljene priče” postala su veliki hit i doživjele mnoga izdanja. Eva Grlić umrla je 30. srpnja 2008. godine, deset dana poslije svojeg 88. rođendana.
Eva Grlić
Radica, Bogdan, diplomat, pisac (1904-1993)
Prvorazredni jugoslavenski diplomat iz, ne tako brojne, hrvatske kvote u kraljevini Jugoslaviji. Veliki pisac čiji su memoari “Živjeti nedoživjeti” prepuni zanimljivih anegdota iz piščevih druženja sa šarenom skupinom ljudi, od Nikole Tesle do Miroslava Krleže, kojeg je posjetio već u svibnju 1945. Neposredno nakon rata on dolazi iz Amerike u Zagreb, Split, Beograd… Njegovi dojmovi su neprocjenjivi.
Goldstein, Slavko, mladi partizan i veliki nakladnik (1928-2017)
Dana 2. svibnja 1941. Ivo Goldstein, karlovački knjižar, trinaestogodišnjem sinu piše pismo koje počinje riječima: “Dragi Slavko...” Presavinuto je osam puta; tipično za uznike koji ih šalju kradom. Zapis je prekinut na kraju druge stranice. Uznika je netko odveo nad jamu, ili mu je ispalio metak u potiljak. Slavko se kao mladi partizan 1945. vraća u svoj karlovački stan, ali oca u njemu više neće biti, a pismo će dobiti 64 godine poslije. Ustaški dužnosnik Vinko Nikolić ga je, sam Bog zna zašto, nosio sa sobom od Barcelone do Buenos Airesa i natrag do Zagreba, ali ga, unatoč tome što je više puta sreo Goldsteina, nije predao sinu. Mladi će, preživjeli Židov, kasnije postati karijatida hrvatske kulture, veliki nakladnik i pisac. Poslije rata, koji je proveo kao jedan od najmlađih partizana, vratit će se svojoj istinskoj strasti i pozivu - knjigama, pisanju, izdavanju. Slavko Goldstein objavit će bezbrojna kapitalna djela koja su ovu zemlju učinila boljom. Iako prvoborac, uvijek će biti na rubu disidencije. Jer pravi intelektualac, onaj koji sumnja i propitkuje, i ne može biti ništa drugo. Bit će i jedan od utemeljitelja višestranačja u Hrvatskoj. Njegova “1941. godina koja se vraća” jedno je od najvažnijih djela hrvatske publicistike. Beskrajna ljubav prema Hrvatskoj, pokazana i dokazana prije svega kroz intelektualni rad i knjige koje je objavljivao, nikad mu neće biti uzvraćena. I dan-danas mnogi će potegnuti oštru riječ na Goldsteina. Ali to je tako u ovoj zemlji koja ne zna prepoznati i cijeniti istinske veličine. Umro je u Zagrebu 2017.
Slavko Goldstein
