Na prvom Internacionalnom festivalu književnosti Bookstan u Sarajevu svojedobno je premijerno predstavio prvijenac ‘Kad sam bio hodža’ – roman specifične strukture i jezika, o osluškivanju topota vojničkih čizama koje odvode na prisilni rad, zlostavljanje i u smrt, o junacima kojima je ljudskost u nevremenima osnovna odlika i odluka te o zlu koje bez dobra ne može egzistirati. Pet godina kasnije na istome mjestu – nedavno završenom Bookstanu, promovirao je novi roman, nastavak ‘Hodže’, pod nazivom ‘Ko sam ti ja’. Vrijeme između bilo je ispunjeno prijevodima i nagradom ‘Mirko Kovač’, pripremama scenarija s redateljem Ademirom Kenovićem za film i seriju prema romanu te stvaranjem muzičkih numera inspiriranih njime. Važan lični i profesionalni iskorak prije objavljivanja novog djela podrazumijevao je i napuštanje stalnog zaposlenja te osnivanje vlastite izdavačke kuće, kojoj je drugi Ovčinin roman ujedno prvo objavljeno izdanje. O traženju autentičnog izraza, vremenu rata i onog 20 godina kasnije, u kojem zatičemo istog junaka u novim okolnostima, netipičnim autorskim i ličnim izborima te potrazi za vlastitom istinitošću putem pisanja za BestBook govori bosanskohercegovački književnik Damir Ovčina. 

 BestBook:  Rekao si, govoreći o načinu pisanja romana, kako si decenijama tražio ritam u sebi koji bi bio istinit. Onima koji te poznaju otprilike je i jasno zbog čega nisi izabrao neki od uobičajenih ‘ritmova’, ali kako se obraćamo ljudima koji te uglavnom ne znaju, možeš li pokušati objasniti taj proces stvaranja autentičnog ritma, koji u našim jezicima nema prethodnike a sumnjam da će imati i nasljednike. Zbog čega ti je bilo važno ne samo da ispričaš priču nego i način na koji ćeš to učiniti? 
Način je određujući. Njime prilazimo likovima. Ljudima. Građi koja se opire. Otvaramo svijet. Možemo doprijeti do vrijednog. Književnost je način. Sva događajnost nije toliko vijest koliko je svježina govora put ka prepoznavanju treptaja života u nečemu skoro neprimijećenom dotad. U pisanju ‘Hodže’ imo sam jasan cilj. Tu sliku snijega na jednom krovu u jednom sarajevskom predgrađu. Ritam misli mi je bio put do te slike. Bez njega bi moguće zaluto. Pogubio se. Disciplina u govoru drži me usmjerenim. Budnim. Svjesnim cilja. To držanje cilja i usmjerenost snage neophodna je i za ratovanje i za moje pisanje. Mislim za svaki ozbiljan poso. A svaki ozbiljan poso je težak. Težak što ne da rutini. Ne da inerciji da oposli išta. Ne da s lakše strane. 

 BestBook:  Dvadeset godina je prošlo između objavljivanja tvoje knjige poezije ‘Jesenji dani’ i prvog romana, ‘Kad sam bio hodža’. Sumnjam da si tih 20 godina ‘samo’ tražio ritam. Pretpostavljam da bi dinamika objavljivanja bila bitno drugačija da nisi razmišljao o ‘Hodži’ ili pripremao ga. Kako je bilo živjeti bez objavljivanja, a znati što posjeduješ, jer ja duboko vjerujem da su ljudi s talentom, ako usput imaju i inteligenciju, tog talenta itekako svjesni? 
Dvadesetak godina jesam neprestano mislio i o pisanju, a i o neobjavljivanju. Objavljivanje je precijenjeno. I poslije romana nije se puno promijenilo. Imo sam goleme sreće da nisam objavio puno u to vrijeme. Da nisam išo laganim putem. Imo sam sreće da u nečemu nisam imo sreće. Teško nas jača i u pisanju. Negdje sam sadaku dao pa me nisu primili na fakultet (primili kao profesora, op.a.). Vjerovatno bi mi to bilo najopasnije da se desilo. Taj strah od prosječnog me držo na potrebnoj daljini. Imo sam osjećaj da mi udaljenost godi, ali me i obavezuje da udarim jako iznenada. Da nema puno prilika. Da je nešto obično ustvari odvratno u ovom poslu. A pisanje je neprestan put razmišljanja o svemu jer se sve naše misli, poslovi, postupci, čitanja… osjete u napisanom. Pripremanje je stvaranje zalihe slika. Zalihe života. 

  BestBook:  ‘Niko ne misli sa uzvičnikom’, rekao si govoreći o svedenosti vlastitog jezika i ‘manjka’ interpunkcije na Bookstanovoj promociji novog romana ‘Ko sam ti ja’. Koliko je jednostavnost teška i koliko odstupanja od uobičajenog u jeziku kompliciraju proces pisanja, uz činjenicu da si u novom romanu u toj svedenosti otišao i najmanje jedan korak dalje? Ili kako je to svojedobno rekao Miljenko Jergović, da pišeš tako da bi čitalac prestao primjećivati rečenicu.
Pa to Miljenkovo me nosi. To sam, i ne misleći, tad htio. Da izađem iz pravila kao lažnog i, ako ništa, dosadnog okvira. Neke stvari, posebno imena, uspio sam napisati tek kad sam se skroz riješio pravopisa i lektura. Kad sam odbacio sve do kraja osim svog osjećaja istine i uvjerljivosti. To je sukobljavanje sa štreberskim u nama. S naivnim uvjerenjem da nam netko nekim pravilima može valjat. Da je jezik određen. Da netko zna što može a što ne može. Može samo ono što ja osjećam. Drugo neću taman da je svaka riječ dukat napisana po pravilima. Jednostavnost je najteža i zato najvrednija u svemu. I u tenisu, i vožnji, i poslu, i drugarstvu, pa i u pisanju. To je znak rasterećenosti, pa i ostvarenosti. Za mene je pisanje traženje te vlastite istinitosti. Ispitivanje sebe. Čitaoci koje ne znam u većini, a znači mi svatko tko i minut misli o mom radu, moraju osjetiti uvjerenost pisca. Moraju ići s njim u nepoznato. U svakom smislu. I u načinu i u povjerenju u vrijednost, pa i u isplativost čitanja. 

 BestBook:  Uz objavljivanje romana ‘Ko sam ti ja’ desile su se i vrlo važne i prilično hrabre promjene na tvom profesionalnom planu, a koje podrazumijevaju izlazak iz onoga što označavamo kao ‘sigurnost stalnog posla’ i odlazak u samostalne izdavačke vode, čiji je početak obilježilo objavljivanje vlastitog drugog romana. 
Da se sve dešava u nekoj drugoj zemlji, možda ne bismo imali razloga govoriti o hrabrosti, ali s obzirom na to da je riječ o Bosni i Hercegovini, postoji itekako osnova da govorimo o hrabroj odluci. Kako si se odlučio na nju, i kakvi su ti dalji izdavački planovi?
I to je pitanje uvjerenosti. Ja godinama sebi, pa i drugima, govorim da je sloboda puno važnija od sigurnosti. Da je poduzetništvo ipak pitanje časti. Doraslosti. Kad sam sebi davno reko da je to i pitanje hrabrosti, više nisam imo izbora. Moro sam tim putem. Čekajući trenutak, imo sam masu prilika vidjet svu gadost svijeta i kroz budžetske ovisnike. To je zlovoljan i jadan svijet kojem je nerijetko svak’ kriv i svijet dužan. Ove lažne privatnike koji posluju s vlašću isto držim za još odvratnije. Nagledo sam se ološa, ali me borba i sukob nadahnjuju i pročišćavaju. Ne treba ni to pustit. Treba otet lopovima vlast i čast. Nastavnicima odbrane i zaštite. Ka ve pravnicima. Pedagozima. Psiholozima. Nesposobnim matematičarima. Ogađivačima knjiga. Sporta. Nauke. Svega. Svršenicima lažnih fakulteta. Ima ih puno i drže se skupa. Od kursista notornih sarajevskih političkih nauka, preko desetina još gorih aperiona i kozmetologija, do zlovoljnih i nesposobnih teta po inspekcijama i ministarstvima s frizurama, a i poetikom, Lepe Brene. Godinama misleći o poslu, nisam skonto najizvjesnije i najprimjerenije za sebe. Knjige. I u tom zamišljanju poduzetništva isto je ko u pisanju. Došavši najbliže sebi i pojednostavivši sve što sam mogo, smirio sam se. Tako sam godinama piso za svoj sajt. Nazvo ga Impruva. I u tom je nešto mog uvjerenja o mogućnostima, pa i obavezama, prema sebi i drugima. Onda mi sinulo da je to dovoljno i za prodaju. Dvije-tri rečenice na internetu i mejl umjesto prodavnice. Knjige koje me zanimaju. Opremljene kako ja mislim ne nudeći se nikom i ničim. A namjerio izdat svoja dva romana uz ono ponešto što mi se čini ljekovito, spasonosno, nepročitano, okrepljujuće… Dvojicu Rusa za početak. 

 BestBook:   ‘Kad sam bio hodža’ veliki je antiratni roman i pohvala ljudskosti u nevremenima. Sa svojim sadržajem može biti smješten u bilo koje konfliktno područje jer tvoja namjera nije bila dnevnopolitičko prebrojavanje krivaca i žrtava. S kakvim namjerama je nastajao ‘Ko sam ti ja’ i je li teže pisati o vremenu koje bi trebalo podrazumijevati mir, a u suštini je ovo sve negdje samo privid mira?
Pa s drugim ovim romanom ko da gledam da je rat uvijek oko nas, samo manji il’ veći. Da nas karakter određuje i vodi u sukobe. A priča je tamo gdje je sukob. Ljudski odnosi su jedina tema književnosti, a svi odnosi su neki oblik sukoba. Traženja istine. Pravde. Mjere. Osjećaja. Smisla. Vrijednosti. Teže mi je bilo pisat o običnom životu. Puno teže. Rutina je opasna i uništava sve. Udaljava. Hladi. Opet, izazov je bio jači da u skoro nevidljivom nađem duboki i trajni rat koji se teže vidi u komforu svakodnevice. 

 BestBook:  Iza romana ‘Kad sam bio hodža’ su četiri izdanja, što je prilično rijetko u domaćim izdavačkim prilikama. Do sada je objavljen važan njemački i prijevod na slovenski jezik. Za njega si dobio nagradu ‘Mirko Kovač’. Napisao si songove prema njemu od kojih je nastala pjesma ‘Snijeg’ i videospot, a neke pjesme će tek nastati. S Ademirom Kenovićem napisao si scenarij za film i seriju. Jesam li nešto izostavila i kako vidiš nastavak života ‘Hodže’ u novim medijima? 
Imam osjećaj da trebam još. Scenarij ću moguće još doradit. Prilagodit, a u tom navijam naći i meni dosad nevidljive detalje. Bolje i pažljivije osjetit likove i mogućnosti  priče. Namislio sam kol’ko iduće sedmice počet pisat i dramu. To mi je tuđa i naporna forma, pa i zbog toga hoću. Pa i ovako pred tobom preuzimam odgovornost da je sastavim. Zamislio sam i strip. I neki zvučni fazon drame. Al’ sve forme me vraćaju prvom. Osećaju svijeta. Djetinjstvu. Mladosti. Hoću da likovima i vremenu priđem s raznih strana. 

 BestBook:  ‘Ko sam ti ja’ nastavak je romana ‘Kad sam bio hodža’. U njemu zatičemo istoga glavnog junaka i svijet koji se potpuno promijenio. U ‘Hodži’ je postojala osoba koja spašava glavnog junaka, postoji li u njegovom nastavku i u društvu kakvo imamo danas netko tko može da ga spasi?
Ima. On sam. U tom se pojavi netko. Niko neće ako mi nećemo i nikog nema da pokuca na vrata i nudi. Tražimo način pa nekad i nađemo cijelu vojsku spremnu ginut za nas. U moja dva romana to su dvije žene. Vojska dvoje. 

 BestBook:  Grbavica kao mjesto radnje romana ‘Kad sam bio hodža’ jedan je od najmračnijih toponima stradanja tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, koja kao tema, osim u tvom romanu, nikad nije bila dovoljno prisutna u našem javnom prostoru. Njom je vladao jedan od najzloglasnijih ratnih krvnika u BiH, zbog kojeg je, između ostalih, stradao Goran Čengić, u pokušaju da spasi komšiju. Godine su bile potrebne da bi se na jedvite jade sportska dvorana na Grbavici nazvala po imenu ovog tragično preminulog rukometaša. Da li na ovom, kao i na nizu drugih primjera, vidimo koliko je poratna stvarnost jednako nemilosrdna i prema žrtvama, kao i prema njihovim porodicama, te prema pravednicima koji su postojali i u našem kao i u svim drugim ratovima. Jesu li na gotovo jednakom gubitku? Svi oni pokušavaju živjeti izvan porodično-partijskih interesnih zajednica.
Jesu. I u tome je smisao života. Njegova ljepota. Sve što vrijedi košta. Stvarnost jest odvratna u mnogo čemu, ali život je vrijedan kad mu tražimo nešto izvan nas samih. Književnost svedena na jednu misao je da volimo život. I kad je težak. I kad je nepravda na sve strane, a skoro uvijek jest. Za svaku vrijednost se mora žestoko sukobljavat. Kod nas i gdje god. Ovdje treba dosta snage. Da je lako, svak’ bi valjo. 

 BestBook:  Zbog čega je po tebi Grbavica kao mjesto stradanja prilično zapostavljena tema? Je li to zbog toga što je između predsjedništva i Grbavice neusporedivo manja udaljenost nego između predsjedništva i Prijedora, na primjer. Hoću da kažem da su postojale mnogo veće šanse da bosanske snage spase Grbavičane nego žrtve Trnopolja. Je li takav odnos prema Grbavici, uvjetno rečeno, bio olakšavajuća okolnost za pisanje prvog romana, za razliku od tereta koji je imala Jasmila Žbanić stvarajući film ‘Quo Vadis, Aida?’, gdje se morala isključivo držati fakata jer bi se svako skretanje u artificijelnost zamjerilo, uz činjenicu da je ogroman teret praviti umjetničko djelo bez ijedne pozitivne priče, kako je bilo nužno u njenom slučaju? I koliko neovisno o ova dva primjera politizacijom tragedija mi dodatno činimo težu našu poratnu stvarnost? 
Jutros sam prije ovih pitanja objavio priču o poljima trnja. I to se moralo. Sve su priče neispričane jer umjetnost uvijek traži novi način. Grbavica je blizu, a daleko bila. U tom je moja priča. Ali i u Trnopolju je nešto naše. Prije Kozarca sam dotaknuo pričom Skelane. Zaturene. Nepoznate i nama. Pa Nedžariće, gdje sam svaki dan, a opet i ne znam i osjećam da ima masa toga za pronaći. Na kraju i svugdje u svijetu, ali se teško prepoznaje. Umjetnost osvijetli nepoznato ko svoje i značajno. Mene fakti zanimaju, ali tražim i ono iza njih. Tu je zanimljivije. Pisati o Lenjinovoj ulici ili o Čajniču teško je i kad je poznato i nepoznato. Sve se čini prazno i već rečeno ili opasno dok se ne nađe način. Kad nađemo svoj istinit fazon, nema više ničije reakcije o kojoj puno mislimo. Nikakva korektnost mene ne zanima. Ni što kome smeta. Pisati o patnji nije lako. Olako blebetanje ili nerijetka opsjednutost svojim uspjehom autora žednih nagrada kao da hoće cijeli narod žrtvovat za nekakvo priznanje. Ponizit dodatno samo da se dokopa nečeg za sebe. Naš svijet me ne zanima prikazan kao jadan i nemoćan. To je nepodnošljivo, pa i neprihvatljivo. 

 BestBook:  Pretpostavljam da ti je i razmak između događaja koje opisuješ u dva romana od 20 godina mogao poslužiti i za analizu onoga što živimo u 25 godina kompromisnog dejtonskog mira. Kako objašnjavaš činjenicu da ništa, pa ni aktualna pandemija, nije poslužilo kao povod da se konačno preispita u čemu toliko griješimo i pokuša pronaći način da se nekako izađe na pravi put? Da li po tebi uopće i postoji nada za društvo koje je naviklo da stvarnost podnosi tako što će je promatrati kroz crni humor i ironiju?
Postoji. Sve je do nas i u nama. To pitanje našeg neuspjeha mora riješit umjetnost. Koliko god puta pokušo saslušat nekog pravnika ili ekonomistu, a kamoli političara il’ socijalnog radnika ovdje, ne mogu se sjetit ničega uvjerljivog. Pitanje uspjeha je jednostavno za reć, a nitko ne umije skoro ni to, a teško za postić jer je jednostavnost teška i uznemirujuća. Pitanje svih pitanja svijeta je pitanje slobode. Postić dovoljno reda u malo propisa i puno slobode uz još više odgovornosti. Eto što treba. Na kraju pitanje svega među ljudima je pitanje sebičnosti. Zato je rješenje da svako radi za sebe, a država samo daje pošteno uređenu pijacu. Slično je i u tim nacionalnim i političkim pitanjima. Najotvoreniji i najpošteniji će na kraju nadjačat. Istina i pravda kao sloboda za ljudske misli, uvjerenja, poslove… cilj su sami po sebi i može ih se postić sutra ujutro. 

 BestBook:  Kad spominjem pandemiju, zanima me tvoja prognoza mogućeg razrješenja ove agonije u bosanskohercegovačkom okviru. Čini mi se da su sve prilike da ćemo, kad neko konačno označi kraj, da se ponašamo kao nakon završetka rata i provedemo, ako ne nekoliko godina, onda nekoliko mjeseci, u euforiji i nastavimo dalje, kao da ništa nije ni bilo, noseći nove nagomilane traume, uz činjenicu da ni prethodne nismo procesuirali. Da li griješim i ima li prostora za nadu da je moguć neki novi scenarij?
Ja i to vidim kao pitanje svoje odgovornosti. Neće nitko ništa drugi. Moram sam. I ja i ti. Ako smo u pravu, a jesmo, onda ćemo, nađemo li način, privuć tisuće sličnih i napravit nešto. Svatko tko govori istinu ima najjače oružje na svijetu. U svemiru. Osjećaj nemoći našeg ovog svijeta malog da ne kažem društva pored svih nebrojenih uzroka ipak je lako rješiv. Osvještavanje ide od shvaćanja, onda i mijenjanje od samo jednog uvjerenog a uvjerljivog čovjeka. 

 BestBook:  Jedna od tema tvojih kritika je školstvo. Je li takav stav posljedica kontaminiranosti temom kroz roditeljsko iskustvo i kroz vlastito sudjelovanje u obrazovnom procesu, koje je, iako ti ne pričaš o tome, bilo za primjer, i je li obezvrijeđenost znanja jedan od razloga zbog kojih kriješ vlastite akademske titule u vremenu kad ljudi titulu ispred imena stavljaju i prilikom potpisivanja na društvenim mrežama? 
Ovo pitanje me pogađa duboko. I treba. Više kroz moje iskustvo rada. A sinu sam, kol’ko sam umio, govorio i šuteći da je škola nešto što je prilika da vidi što ne valja i zašto, a da zadrži upornost i samosvojnost. Čestitost. Opet koliko god sustav bio nikakav, prilika je za svakog đaka, roditelja i nastavnika da unatoč svemu, poštenjem, otvorenošću, poduzetnošću, slobodoumnošću… mijenja stvari. Svatko je odgovoran. Istina je dostupna svima. Škole su stari fazon, skoro prevaziđen, ali se mogu iskoristit ko i sve drugo. Nagledo sam se u njima svega. Svakog jada i gada. To su ipak sindikalne podružnice s nekakvom obaveznom kao nastavom bez izbora i predmeta i nastavnika zasnovane na suđenjima i ocjenjivanjima kao stalnim sredstvima ucjene djece i roditelja. Ali nije me obeshrabrilo. Moguće je i da svako dijete napravi svaki dan nešto valjano. U tom je ljepota. U nastavnicima i inspekcijama, u nepismenim doslovce direktorima i jadu po ministarstvima je nepravda svijeta, koju ipak sama djeca, željna života i ljepote, mogu mijenjati. Titule su provincijski i kompleksaški fiks. U tome tko je kakvu lažnu školu završio leži njegova nesreća i nevolja. 

 BestBook:  Nesudjelovanje poput tvog u tipičnom bosanskohercegovačkom književnom životu sebi mogu dozvoliti samo oni na koje svakako nitko i ne računa. Za razliku od tih autsajdera, tebi uspijeva da budeš čitan, nagrađivan i prevođen, bez prisustva u književnim bratstvima. Takva pozicija čini se prilično nedostižnom. Kako si se izborio za nju? 
Nisam o tome mislio. Tjero što sam znao, a milo mi da sam usamljen na neki način. Pisanje je sukob i samoća. Udruženja, pa i družine tupe i glupe.