U intervjuu koji je dao povodom izlaska svoje nove knjige, Vlado Simcich Vava, između ostaloga, izrekao je i rečenicu: "Ne smatram se ozbiljnim piscem, to znači biti sposoban napisati 500 stranica, ili samo 100 stranica, ali one moraju držati dinamiku, pažnju, sadržajem oboriti čitatelja". No u 21. smo stoljeću, a pojam pisac odavno je proširio svoje okvire.

I koliko god ta izjava pokazivala (makar i lažnu) skromnost onoga koji ju je izrekao, kao i svojevrsnu uputu onima koji o njegovoj knjizi pišu da je smjeste u ladicu nekakvog "bonusa" onome čime se autor primarno bavi(o), nije ona baš potpuno točna. Vlado Simcich Vava, jedna od riječkih rock legendi, više od 30 godina na sceni, kao gitarist surađivao je s Lauferom, En Faceom, Blagdan Bandom i drugima, no posljednjih godina svoje možda mirnije doba nadopunjava i književnom djelatnošću.

Anarho-guru Mi smo bili Pankrti i bili smo odmah nakon Pistolsa!

Što grupno, kroz neformalnu književnu skupinu Ri Lit, što individualno objavljivanjem knjiga. "Canzoni d’una volta" njegova je treća knjiga kojoj su prethodile zbirka priča "Odstranjivač ljubavi" i roman "Srce od gume". Ne bih baš točno znala što se podrazumijeva pod "ozbiljnim piscem" i po kojim se kriterijima netko takvim smatra, no ako je jedan od kriterija i to da uvjerljivo piše o temama koje poznaje, ne petlja se u sadržaje i forme o kojima ništa ne zna kako bi bio u trendu i vrlo pametan, riječju ako se ne pravi da je nešto što nije i izbjegava pretencioznost, ne znam kako po vama, ali po meni svakako zaslužuje da ga se uzme u obzir kao pisca.

Upravo je to slučaj s Vavom - njegove knjige, naime, daleko su od savršeno izvedene literature koja će konkurirati za godišnje nagrade i ulaznicu za vječnost, one imaju svoja dobra i loša mjesta, uspone i padove, na trenutke su bliže novinarstvu nego književnosti, no nitko ne može zanijekati kako u njima ima uvjerljivosti, šarma i kako, ne manje važno, zaokružuju sve ono što Vava jest i čime se u životu bavio.

I po tome su itekako vrijedne objavljivanja i čitanja, kod ovog drugoga treba dodati – specifičnoj i donekle u priču involviranoj publici. Ona je prije svega riječka, jer Vava uvijek piše o svome gradu, ali ona je i rokerska, "osamdesetaška". U romanu "Srce od gume" radnja je smještena u 1985. godinu, urbanu riječku scenu, među generaciju koje se tek treba ostvariti na privatnom i profesionalnom planu te je prožeta samom esencijom osamdesetih – dobrom glazbom, posve drukčijom vrstom novinarstva od današnjeg i blagom nostalgijom.

Posve sigurno, taj je roman bio građen od autobiografskih elemenata ugrađenih u fikciju, a u novoj zbirci autobiografičnost je gotovo posve odnijela prevagu. Kažem "gotovo", jer su na kraju knjige našle mjesto četiri u kojoj nije i koje za sada, uspoređene s "B stranom" ploče, tek otvaraju vrata nekoj drukčijoj proznoj knjizi.

Većinski dio ipak prati djetinjstvo i odrastanje, bilježi epizode u kojima se krećemo od obiteljskog praćenja čovjekova stupanja na Mjesec, preko štikleca iz tipičnog repertoara odrastanja u jednom vremenu i konkretnom prostoru, do nešto zrelijih mladih godina kad je autor započeo sa svojom glazbenom karijerom. Većina je priča u potpunosti prožeta glazbom, omiljenim bendovima, nabavljanjem LP-a, koncertima na kojima je bio i na kojima nije bio (što nema namjere posve oprostiti starijoj sestri), nogometnim utakmicama koje se pamte, kultnim mjestima grada itd.

U cjelini, riječ je o prozi koja uobličava specifičan generacijski i riječki senzibilitet, dopadljivoj, na trenutke duhovitoj i "nepočešljanoj", kao što je i sam pripovjedač i vrijeme o kojem pripovijeda. Jer, to i nisu klasične priče, više prozni zapisi koji imaju svoju dokumentarističku potku, bilježe trenutke poput pojave Termita ili koncerta Pankrta i EKV-a, s prijelomnom točkom - "s pune dvadeset i tri godine konačno sam sebe imenovao u čin aktivnoga gitarista", od koje i zapisi kreću u drugom smjeru i prate neke od trenutaka Vavine karijere.

Zlatne godine Najveća tajna YU rocka: Legende s jednim albumom

Među njima će čitatelj posve sigurno zapaziti onu o prevrtanju autobusa nakon povratka s jednog koncerta, jer nalikuje na neku od legendarnih priča iz povijesti rock’n’rolla i nagoni na razmišljanje – što bi bilo da nije sve ostalo na jednoj zagipsanoj nozi i okrvavljenoj glavi Srđana Sachera? Kao i u vezi njegovih prethodnih knjiga, i ovdje treba reći kako je riječ o jednoj od onih knjiga koje svoje utemeljenje imaju više u osobi autora, nego samom tekstu.

Po ozbiljnim kriterijima nedostaje tu pripovjedačke koncentracije, snage da se stvarni događaji literariziraju, stilskog i jezičnog umijeća, pa i sposobnosti filtriranja bitnog od nebitnijeg. No ova je stroga čitateljica sve to primijetila, ali nije joj pretjerano, zamislite, smetalo da sa zanimanjam, pa i nostalgičnim smiješkom pročita knjigu do kraja. Hm, ako se vratimo na početak, Vava drži dinamiku i pažnju, a i sadržaj možda obori ponekog čitatelja.