Ovogodišnji 33. međunarodni slavistički kolokvij, kojemu je glavni organizator Sveučilište Ivana Franka u Lavovu, održan je u suorganizaciji Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža. Ravnatelj Zavoda dr. sc. Filip Hameršak održao je plenarno izlaganje o hrvatskim vojnicima u Prvom svjetskom ratu na području Ukrajine. Prilagođeno ga donosimo kao feljton, u povodu 110. obljetnice pogubne Brusilovljeve ofenzive.
- Gospođe i gospodo, kako rekoh, dolazim iz Hrvatske, nacije koja se još uvijek živo sjeća svoje borbe za slobodu. No, danas ću ovdje govoriti o drugom, umnogome i zaboravljenom ratu, koji se prije više od stotinu godina odvijao dobrim dijelom na današnjem području Ukrajine, uz sudjelovanje više desetaka tisuća vojnika iz Hrvatske – naših djedova, pradjedova i šukundjedova.

KRIMINOPOLIS IVANA PANDŽIĆA Slučaj Šincekovi: Lova izvučena, otpad ostavljen. Optužnice nema

U ljeto 1914., na početku Prvoga svjetskog rata, za vojsku sposobno muško pučanstvo Hrvatske (sa Slavonijom i Dalmacijom), razmjerno šarolikomu etničkom i vjerskom sastavu, pretežno je mobilizirano u 13., 15. i 16. vojni zbor (korpus) austrougarskih oružanih snaga. Uvršteni najvećim dijelom u 5. i 6. vojsku (armiju), ti su zborovi prvotno poslani u napad na Kraljevinu Srbiju, koju se doživljavalo kao sjedište razgranatoga pokreta sa svrhom možebitno i nasilnoga odvajanja hrvatskih i drugih južnoslavenskih zemalja od drevne Habsburške Monarhije. Premda su dijelovi tadašnje hrvatske političke elite, a i pučanstva vidjeli u Srbiji oslobodilačku silu, njihova je glavnina – barem u prvo vrijeme – ostala lojalna Habsburgovcima, nadajući se da će takvo držanje uroditi reformama kojima bi se poboljšao opći hrvatski položaj. Osim toga, neki političari vidjeli su već u tadašnjim jugoslavenskim idejama puku krinku za uspostavu velikosrpske hegemonije, uz potporu Ruskoga Carstva. Kako bilo, tijekom 1914. ni Austro-Ugarska niti Srbija nisu uspjele u svojim napadnim operacijama, i s početkom 1915. na Balkanskom ratištu ustalila se svojevrsna pat-pozicija, koja će potrajati do kasne jeseni. Nasuprot tomu, nakon žestokih borba, tijekom 1914. ruska vojska osvojila je habsburšku Bukovinu i istočnu Galiciju, približivši se Krakovu te izbivši na karpatske prijevoje, a tvrđavni grad Przemyśl (danas u Poljskoj) po drugi se puta našao pod opsadom. Čak se tada računalo i s ruskim napredovanjem prema Budimpešti.

U tim borbama sudjelovao je razmjerno manji broj hrvatskih vojnika, primjerice iz novosadske 6. pješačke pukovnije, petrovaradinske 70. pješačke pukovnije, karlovačke 96. pješačke pukovnije te iz bosansko-hercegovačkih pukovnija. U takvim okolnostima austrougarsko vrhovno zapovjedništvo osnovalo je operativnu skupinu pod vodstvom generala Pflanzer-Baltina (kasnije će prerasti u 7. vojsku), i toj je skupini dodijeljen hrvatsko- slavonski 13. vojni zbor. Početkom 1915. Pflanzer-Baltinove postrojbe, uključujući vojnike 13. zbora, raspoređene su u sjeveroistočnu Ugarsku, u šire područje grada Máramarosszigeta (danas Sighetu Marmației u Rumunjskoj), sa zadaćom da napredujući preko tamošnjih karpatskih prijevoja u pomalo divergentnim smjerovima okupiranih gradova Stanislava i Černovica (danas ukrajinski Ivano- Frankivsk i Černivci) ugroze lijevi bok i zaleđe ruskih snaga u Galiciji i Bukovini, prekinu željezničke komunikacije u gradićima poput Doline (60-ak km zapadno od Stanislava) i slično. Unatoč teškim gubitcima, dosegnut je tek dio ciljeva. Nakon šestomjesečne opsade Przemyśl se naposljetku predao u ožujku 1915., a za rusko povlačenje iz zapadne Galicije, pa i dalje na istok, ključna je bila ofenziva na potezu Gorlice–Tarnów, pokrenuta u svibnju te godine sa zapada. Ne ulazeći ovdje u iscrpan pregled daljnjih operacija, može se sažeto reći da je od proljeća 1915. do proljeća 1918. glavnina mobiliziranih muškaraca banske Hrvatske i Slavonije (današnja sjeverna Hrvatska) službovala na razmjerno malom području ukrajinskoga teritorija, omeđenoga s južne strane Karpatima, gradićima Nadvirnom i Kolomijom te Černivcima, s istočne rijekom Dnjestar, sa sjeverne gradovima Galičem i Bučačom, a sa zapadne rijekom Lomnicom (30-ak km zapadno od Ivano Frankivska). Riječ je nepravilnom četverokutu stranice kojega uglavnom nisu dulje od 130 km. Premda se ustroj povremeno mijenjao, osobito na razini zborova, skupina i vojska, u naznačenom je razdoblju na tom području velika većina hrvatskih pukovnija s područja sjeverne Hrvatske bila okupljena u 36. pješačkoj diviziji zajedničke vojske i u 42. domobranskoj diviziji, koje su skupa s približno polovicom 7. pješačke divizije zajedničke vojske te pridruženim topničkim i konjaničkim postrojbama brojale oko 45 000 vojnika. Zbog gubitaka znalo ih je, dakako, biti i manje, ali zbog popuna ukupno je kroz te postrojbe prošlo višestruko više ljudi. Prema dosadašnjim istraživanjima može se zaključiti da je u Prvom svjetskom ratu na svim bojištima, po bolnicama i u zarobljeništvu umrlo između 80 000 i 120 000 hrvatskih vojnika, možda i više, od kojih je barem pola moralo stradati na Istočnom bojištu ili u ruskim zarobljeničkim logorima.

Nasuprot tomu, samo mali postotak vojnika iz Dalmacije, današnje južne Hrvatske, bio je nakon povlačenja iz Srbije poslan na ovo područje, većina je polovicom 1915. bila upućena na Talijansko bojište, gdje su također dali danak u krvi od više desetaka tisuća života. Intenzitet borba i životnih uvjeti hrvatskih vojnika na području Ukrajine s vremenom su se mijenjali, što je utjecalo i na njihovu motivaciju. Glavnina transporta odvijala se željeznicom. Obični vojnici počesto su bili smještani u teretno-stočne vagone bez klupa i sjedala, kapaciteta 40 ljudi ili 6 konja, što je preraslo u raširenu doskočicu, kao pokazatelj toga da vojne vlasti jednoga konja cijene više nego šest vojnika. Nekih 20 ili 30 km od bojišnice, mjestimice i znatno dalje, vojnici bi se iskrcali iz vagona, nastavljajući pješice, kroz slabe putove, blato i snijeg. U tom pogledu osobito je po zlu zapamćeno napredovanje kroz Karpate prvih mjeseci 1915., kako zbog smrzavice, tako zbog lavina i gladnih vukova. Razmjerno dulje vremena na području Ukrajine vodio se svojevrsni mobilni rat, uključujući iznenadne ofenzive i uzmake, pa vojnici u stalnom pokretu nisu kako valja mogli pripremati ni hranu niti zaklon, a kamoli zbližiti se s tamošnjim pučanstvom, koje je i samo bilo izloženo ratnim strahotama poput gladi, razaranja i prisilnoga preseljenja. Ipak, tijekom proljeća 1915., i osobito od kasne jeseni te godine do lipnja 1916., prevladavalo je statično ratovanje, i dobrim dijelom usporedno s desnom obalom Dnjestra bio je izgrađen kompleksan sustav podzemnih rovova i zaklona. U to doba većina je hrvatskih vojnika boravila na razmjerno skučenom području oko 30-ak km sjeverno i sjeveroistočno od Černivaca, u selima poput Vikna, Pogorilivke, Dobrinivca i Zastavne. To je područje u ljeto 1916. pogodio jedan od glavnih udara Brusilovljeve ofenzive, poznat i kao Proboj kod Okne (tadašnje ime za Vikno). Najizraženije od 4. do 15. lipnja, ali i u sljedećim tjednima, ta je ofenziva imala za posljedicu najvjerojatnije između 10 i 15 tisuća ubijenih, ranjenih ili zarobljenih hrvatskih vojnika, a i više, ako se računaju gubitci na sjevernijim odsječcima te u ponovljenim ruskim udarima.

20 MILIJUNA LJUDI Jeziv sprovod Hamneija: 'Grobovi su već iskopani, bit će tri tisuće mrtvih!'

Drugo razmjerno statično razdoblje ratovanja, barem na nekim dijelovima bojišta, bilo je od kraja 1916. do ljeta 1917., kad su mnogi hrvatski vojnici bili smješteni oko 15 km jugozapadno od Ivano Frankivska, u selima poput Bohorodčana, Sadžave, Glibivke i Rosilne. Ti položaji došli su pod žestoki udar tijekom Kerenskijeve ofenzive, no nakon njezina neuspjeha tijekom ljeta 1917. ruska se vojska stala izrazito povlačiti, a i rasipati te je prema kraju te godine sklopljeno primirje, a u ožujku 1918. i mirovni ugovor između Rusije i Središnjih sila, kojemu je prethodila kratkotrajna obnova neprijateljstava. U proljeće te godine većina je hrvatskih vojnika s područja Ukrajine prebačena na Talijansko bojište, gdje će ih do kraja rata, a i u poratnom zarobljeništvu, čekati daljnja teška iskušenja. Prirodno, tijekom navedenih zatišja, vojnici su mogli graditi bolje zaklone i uporišta te uspostavljati bliže veze s pučanstvom, razmjenjujući hranu i usluge, ali i upuštajući se u ljubavne veze.

Premda u tom pogledu hrvatske vojnike zasigurno ne treba uzdizati u nekakve anđeoske stvorove, raznoliki izvori pokazuju da su zbog jezične i kulturne bliskosti hrvatski vojnici ukrajinskom pučanstvu u pravilu pristupali s više poštovanja nego što je to bio slučaj s vojnicima iz drugih, jezično udaljenijih krajeva Habsburške Monarhije. Nadalje, u dvama navedenim selima, Dobrinivcima i Glibivki, nedavno su otkriveni materijalni artefakti (zidani, kameniti i drveni spomenici s natpisima) koji zacijelo ne bi bili sačuvani da među seljanima hrvatski vojnici nisu ostali u dobroj uspomeni. Dobrinivci su čak bili poznati i po hrvatskom imenu Dobra Noć, izvedeno vjerojatno od službenoga Dobronoutz. Za rata, većina vojnika bila je pokapana razmjerno nedaleko od mjesta pogibije. Prijevoz posmrtnih ostataka u domovinu dolazio je obzir samo za malobrojne časnike. Na brojnim mjestima duž bojišta, uključujući Dobrinivce i Glibivku, uređena su tada prava vojna groblja, od kojih su neka imala jasan pukovnijski značaj. Čineći zajedničku brigadu u sklopu 42. domobranske divizije, zagrebačka 25. domobranska pješačka pukovnija i karlovačka 26. domobranska pješačka pukovnija podigle su u tim selima zajedničke spomenike za više desetaka odnosno stotina svojih poginulih drugova.

Uočiti je da su natpisi bili samo na hrvatskom jeziku, i bez habsburških insignija. Stavljeno je i Starčevićevo geslo “Bog i Hrvati”, koje se u odnosu na Habsburgovce moglo i subverzivno shvatiti. Srećom, sjedinjenim naporima hrvatskih diplomatskih predstavnika i zagrebačkih veteranskih organizacija Domovinskoga rata, uz dobrohotnost ukrajinskih vlasti, ta su groblja, zajedno sa spomenicima, prije nekolikog godina temeljito obnovljena. U Hrvatskom državnom arhivu čuva se i fotografija vojnoga groblja u selu Ustja kraj Snjatina na Prutu, na kojoj se mogu razaznati drveni križevi hrvatskih vojnika Gjure Antoneka, Martina Kunsta i Dragana Čaića, stradalih 14. srpnja 1917., ali ono zacijelo više nije u tako dobrom stanju. I u nekim drugim slučajevima može se zamijetiti nacionalno-hrvatski karakter 42. domobranske divizije, što je dijelom bilo zasnovano još odredbama Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868., ali je tijekom rata na razne načine dodatno dolazilo do izražaja, ne samo zbog udaljenosti od Beča i Budimpešte. U trenutcima slobodnoga vremena, hrvatski časnici i dočasnici na samom su se bojištu prihvaćali izdavanja niskonakladnih tzv. bojnih ili poljskih novina i časopisa (Sudrug, Brocak, Banovac, Graničar, Lancman), poznatih po sličnim značajkama i u drugim vojskama. Mimo uvriježene cenzure, uz grubi humor, moglo se u njima čitati o zaštiti od spolnih bolesti, ali s isključenjem apstinencije: “Razumljivo da čovjek, koji je junak i na sablji i na puški i na koplju bojnom zaželi svojoj snazi i navalnoj naviki dati oduška i na drugom polju viteštva a to su žene” (poručivao je liječnik Milivoj Jambrišak, budući vijećnik ZAVNOH-a i AVNOJ-a). Pisalo se pritom s mizoginom nasladom kako će nevjerne supruge dobiti batina kad im se muževi vrate iz rata, ali i krležijanski dirljivo o seljanki koja je prodala najvrjedniju imovinu kako bi u gradu mogla posjetiti ranjenoga supruga, ali je naposljetku zatekla samo mrtvo tijelo. Premda u redovima hrvatskih vojnika na području Ukrajine, koliko znamo, nije bilo brojnijih pojava neposluha, kako je rat odmicao borbenost se postupno smanjivala. Za nesigurnu budućnost Habsburške Monarhije sve se teže izlagao život. Svoj su utjecaj imale i ruske revolucije, napose boljševizam. Jednom kad su vojnici bili pušteni na kućni dopust u sve su većem broju izbjegavali povratak na bojište. Na užem, političkom polju povećala se privlačnost jugoslavenske ideje, uključujući i mogućnost oružane borbe protiv Austro-Ugarske, na tragu Češke legije, sastavljene od ratnih zarobljenika i prebjega.

Slične južnoslavenske postrojbe bile su osnovane u Odesi pod srpskim zapovjedništvom, ali opterećene neravnopravnošću, pa i prisilnim novačenjem zarobljenika, što je potkraj 1916. dovelo do sukoba, s najmanje 13 smrtno stradalih. Pogubnost tih zbivanja za jugoslavensku ideju kasnije će istaknuti i Miroslav Krleža: “U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u Kanatnom zavodu, gdje se masakriralo en masse i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, jer to su Hrvati.” Što se tiče svagdašnjega života i slobodnoga vremena, kad se nisu bavili pribavljanjem hrane i trijebljenjem ušiju, kako se može zaključiti, časnici i vojnici, među ostalim, bavili su se pjevanjem, pijenjem, čitanjem knjiga i osobito novina, kartanjem i snimanjem fotografija, naročito namještenih. Pismeni su nerijetko vodili dnevničke bilješke, što nije bilo zabranjeno, a mogli su se i dopisivati s obitelji i prijateljima. Vjera je nesumnjivo bila velika utjeha, ali vojne vlasti vodile su računa i o drugoj strani ljudske prirode, osnivajući službena bludilišta. Unatoč raširenosti sveslavenskih sentimenata, tadašnji hrvatski intelektualci mahom su zazirali od autoritarnosti ruskoga carizma. Prema običnim pripadnicima ruske vojske mržnja se u pravilu nije iskazivala, ali za Kozake odnosno Čerkeze vjerovalo se da su sadističkih sklonosti i da ne uzimaju zarobljenike, pa ima navoda kako se i s njima znalo recipročno postupati. Još za rata u Hrvatskoj je o Istočnom bojištu objavljeno mnoštvo poluistinitih, promidžbenih pa i fantastičnih vijesti, u kojima su se stanovita opća mjesta ponavljala. Naravno, preživjeli sudionici svašta su pripovijedali članovima svojih obitelji i prijateljima. Primjerice, i autor ovoga teksta na taj je način doznao da mu je jedan pradjed bio ranjen na jednom od dnjestarskih mostobrana u srpnju 1915., a da je drugi pradjed za nekoliko pedalja izbjegao ruska zrna kraj Vikna u lipnju 1916. Već 1917. Juraj Oršić Slavetićki objavio je fragmentarna, modernistička sjećanja na početne konjaničke okršaje sjeverno od Lavova, i to upravo u Beogradu, u kojem je uređivao okupacijske novine.

Sjećanja s Istočnoga bojišta u međuratnom su razdoblju objavili i radnik Grgo Turkalj, pedagog Viktor Kralj te farmaceut Antun Vrgoč, ali znatniji su odjek vjerojatno imala samo sjećanja visoko odlikovana djelatnoga časnika Pere Blaškovića, i to zato što su im dijelovi preuzeti u pregled hrvatske vojne povijesti iz pera Slavka Pavičića, tiskan prvi puta 1943. Znatno veći utjecaj imala je Krležina prozna i dramska književnost, pa i roman Milana Begovića o ženi čiji je muž pao u rusko zarobljeništvo, a predmnijeva se da je poginuo. Nasuprot prijašnjim razmišljanjima, glavnina je hrvatske lijepe književnosti borbe u Galiciji i Bukovini prikazala kao potpuno besmislen plod tlačiteljskoga habsburškoga poretka. U tom sklopu može se na oprječne načine tumačiti i tužna činjenica da je dosad o Istočnom bojištu snimljen jedan jedini pravi hrvatski igrani film, Josef (2011) redatelja Stanislava Tomića. Spajajući uglavnom realističan prikaz rata sa spekulacijama o identitetu Josipa Broza Tita, film bi mnogima mogao biti zanimljiv i zbog glume Marka Perkovića Thompsona, inače primarno angažiranoga na glazbi za nj.

Zapravo, nakon stidljivih početaka potkraj 1970-ih (Istočno bojište dobilo je svoje mjesto u sjećanjima slavista Josipa Badalića i publicista Josipa Horvata), zanimanje je u većoj mjeri oživilo tek s hrvatskom samostalnošću, napose u trećem tisućljeću, i uz 100. obljetnicu Prvoga svjetskog rata. Uz pretiske starijih sjećanja (ponajviše u nakladi Antikvarijata Biblos), prostor dopušta da spomenemo samo ranije nepoznata sjećanja Frane Dubravčića, opsežan dnevnik Stjepana Kolandera (internetski dostupan zahvaljujući Hrvatskom povijesnom muzeju), više internetskih i tiskanih izdanja Hrvatskoga državnoga arhiva (dopisnice s bojišta Stjepana Sertića, sjećanja Radovana Švrljuge, sve s fotografijama) te najnovije objavljene zapise Vladimira Vasiljevića (Srednja Europa). Okupljeni oko Udruge 1914–1918, autori poput Nikole Tominca i Filipa Katanića javljaju se i stručno utemeljenim radovima o Istočnom bojištu. Još 2013. televizijska ekipa Krešimira Čokolića snimila je spomenik u Dobrinivcima, nakon čega je to groblje, kao i ono u Glibivki, obnovljeno, a u Odesi i Lavovu podignuti su novi spomenici. Tim pothvatima pridonijeli su i hrvatski Ukrajinci, napose pokojni profesor Jevgenij Paščenko, i nekadašnji saborski zastupnik Boris Graljuk. Desetci hrvatskih entuzijasta putovali su proteklih godina u Ukrajinu, odajući počast i palima u Prvom svjetskom ratu, i suvremenim žrtvama. U današnjim okolnostima zacijelo se ne može mnogo učiniti oko daljnjega istraživanja i uređenja materijalnih tragova hrvatskih vojnika na području Ukrajine, ali oživjelo sjećanje na njih ne bi smjelo ponovo zamrijeti.