O Slavenki Drakulić: Nije naučila kuhati. Naučila nas je misliti

Vijest da nas je napustila Slavenka Drakulić stigla mi je porukom koju je poslao kolega koju minutu nakon što sam ugasila kompjuter, cijeli se dan baveći njezinom novom knjigom "Zašto nisam naučila kuhati", čitajući je u pdf-u i ispisujući konture budućeg teksta. Stavila sam točku na kraj teksta, to je bar lako i podložno izmjenama, ali ne znam kako staviti konačnu točku na život i opus te iznimne, hrabre žene koja je svojim publicističkim i književnim tekstovima odigrala jednu od najznačajnijih formativnih uloga u životu moje generacije, osobito njezina ženskog dijela. Otvarala nam je vrata i širila obzore – feminizmom, uvođenjem tema tijela i bolesti, svakodnevice koja nikada nije banalna, pisanjem u prvom licu, preciznom dijagnozom ratne i tranzicijske svakodnevice, unatoč sramotnim nacionalističkim i mizoginim napadima kojima je bila izložena. Bila je na mnogo načina uzor; međunarodno priznata, inteligentna, elokventna i iznimno hrabra i to je nasljeđe koje obavezuje. Odlučila sam tekst koji slijedi uglavnom ostaviti u obliku kakav je pisan prije no što sam saznala tužnu vijest, nakon što sam se sa Slavenkom Drakulić intimno oprostila na možda najljepši način, čitajući njezinu novu knjigu.

"Priča se da neke žene vole kuhati. Ovo nije knjiga za njih", citat je na početku knjige s podnaslovom "Ilustrirano i poučno štivo". Potpisnica je te dvije rečenice Peg Bracken, autorica knjige "I Hate to Cook Book" objavljene 1960., za koju do sada nisam znala i to držim propustom. Premda je prva informacija, koju ćete pronaći kad Bracken malo istražite, kako je riječ o autorici humorističkih knjiga o kuhanju i kućanskim poslovima, u tome ne vidim baš ništa humoristično. Gledam naslovnicu "Zašto nisam naučila kuhati" na kojoj je ilustracija mlade žene kojoj je iskipjela, reći ćemo, šalša ili juha, svakako nešto od rajčice pa se sada crveno prelijeva po štednjaku, crveno poput ženina ruža koji odudara od cijele atmosfere. Na stražnjoj strani korica situacija je još dramatičnija; beba u sjedalici za hranjenje očito plače, dok se vrlom mužu ne vidi lice, samo tjeme s razdjeljkom, ostatak je lica prekriven novinama kojima krati vrijeme čekanja da mu obrok bude poslužen, distanciran od kaosa oko njega. Jasno mi je kakva očekivanja mogu imati od ove knjige, opremljene i drugim ilustracijama, a to su redom zidnjaci iliti zidne krpe na kojima je žena uvijek s pregačom, a muškarac u finom odijelu, kakve ste, ako niste baš rođeni prekjučer, sigurno vidjeli u nekim od kuhinja kroz koje ste u životu prošli, recimo bakinim. "Svaka žena koja voli muža/uvijek njemu dobar ručak pruža", jedan je od natpisa koji iskazuje poželjno ponašanje žena u patrijarhatu, toliko poželjno da ga treba zapisati na zidnjak iako je najpopularniji od njih svakako onaj "Domaćice manje zbori/ da ti ručak ne zagori", poznat gotovo kao nekakvo "narodno blago". Sjećam se kako sam ga prije dosta godina ugledala u kuhinji jedne davne prijateljice i do danas ne znam je li ga tamo postavila s ironijskim odmakom, a još se uvijek pitam. No neka se ja prvo "outam" pa ćemo dalje. Dok čitam zapise u kojima se miješaju opisi neuspjelih pokušaja pripremanja hrane, nešto kao recepti i nostalgični štikleci o mirisima i okusima iz prošlosti, u sobu ulazi moja kći i upita me što čitam. Odgovorim joj tako da naglas izgovorim naslov, na što ona zajedljivo, premda i sama za tu vještinu nema neki interes, prokomentira – "Aha, dakle knjigu s kojom se možeš potpuno poistovjetiti". Eto, i to smo riješili, postoje, naime, žene koje ne vole kuhati, ali ovo nije knjiga samo za njih.

"Zašto nisam naučila kuhati?" funkcionira kao neka vrsta bilježnice u koju se uvezuje nekoliko razina ove, hajde, mogli bismo reći, zbirke priča sa završnim dijelom koji prelazi u esej (poučni dio!). Prva je razina ono što sam malo prije učinila i sama, razotkrivanje, autorica ne voli kuhati i to bi trebalo biti posve legitimno, a razlog za to nalazi – s čime se u potpunosti slažem – u oduzimanju previše vremena. Ako se u kuhanje i upuštala, tu je bujica misli koje je od kuhanja odvajaju, a odgovaranje na jedan običan mail može rezultirati zagorjelim mesom (o, da!), posljedično osjećajem krivnje. Drugi je - i opet sam posve suglasna – skepsa prema toj famoznoj vezi između ljubavi koja navodno prolazi kroz želudac, što mogu razumjeti oni koji nisu izjelice ni gurmani, nego u obrocima vide jedan od preduvjeta preživljavanja. Knjiga tako sadrži priličan broj epizoda u kojima se to naglašava; mnoštvo je tu neuspjelih pokušaja i skepse prema jelima koja se pripremaju dugo, u korist povrtne juhe ili rižota (o, da!), ima tu i domaćeg kruha koji je ispao pretvrd ili pohanja koje živcira jer zahtijeva puno strpljenja. No posve je promašeno misliti kako ona(j) koja(i) ne voli kuhati istovremeno nema nikakav odnos prema hrani i na tome Drakulić bazira velik dio prvog dijela svoje knjige. Hrana je miris i okus, a mirisi i okusi okidači su sjećanja, nije tako samo Proustu. Prvo kušanje banane u Italiji dok je u Jugoslaviji još bila nepoznato voće, pronađeni okus štrudle od jabuka kakvu je pripremala mama, mirisi kuhinja i gradova u kojima je odrastala, s jakim asocijativnim potencijalom, učinit će od ove knjige i podsjetnik na neka prošla vremena i ljude. I hrani dati mjesto koje doista ne ovisi o tome volimo li je ili ne volimo pripremati. Žudnja za poznatim mirisima, naime, žudnja je za domom, zapisat će dok uspoređuje "riblju kulturu" mjesta u kojem je odrastala i mjesta na europskom sjeveru u kojem je živjela. Priprema hrane i kuhanje ovdje svakako nije postavljeno kao problem, ono, dapače, ponekad može ispasti i užitak, ali problem nastaje kad kuhanje i objedi postaju obredi kojima se potvrđuje model ženskog ponašanja kakav se dokumentira na zidnjacima.

I tako dolazimo do onoga što u prozi ove autorice nekako i očekujemo; blagih prelazaka između autobiografskog i dokumentarističkog, osobnog i javnog, s osviještenom ženskom vizurom pripovijedanja. Sitni detalji svakodnevnog života, prošlosti i sadašnjosti, koje na okupu drži (ne)kuhanje kao žarište, nakon pogovora koji je napisala autoričina kći Rujana Jeger, s transgeneracijskim naslovom "Zašto ni ja nisam naučila kuhati", prelaze u "poučno štivo". Riječ je o tekstovima o zidnim krpama koje su se uobičajeno nalazile iznad štednjaka i zapravo su neka vrsta sažetka tradicionalnih ženskih priručnika koje je autorica proučila, naslonivši se na dostupnu literaturu (Dubravka Zima, "Djevojka u gradu") i izložbu "Sa zida na zid", postavljenu u Etnografskom muzeju u Zagrebu prošle godine. Točnije, dolazi do "Knjige za svaku ženu" koja je moju generaciju srećom već preskočila i uglavnom bila percipirana kao feministička noćna mora. Na koncu, tu je i zapis o Peg Bracken s kojom smo i započeli. Pošavši od svoga osobnog (ne)iskustva, Slavenka Drakulić, u specifičnom književno-publicističkom stilu, u prvom licu jednine i s odličnom opremom i ilustracijama, zapravo ispisuje još jednu od svojih tipičnih knjiga u kojima kroz osobno iskustvo i pouke ženama koje se odnose na kolektivni odgoj jednog vremena, progovara o patrijarhatu i poniženju koje ide toliko daleko da žene same na kuhinjskim krpama vezu savjete kako da budu dobre domaćice, majke i supruge. Od poniženja gore je možda samo samoponiženje pa duhoviti autobiografski zapisi u ovoj knjizi imaju i gorak okus, poput onog zbog maila zagorjelog mesa. Bilo bi lako kad bi ovo bila samo knjiga o perfektu, no pogađate da nije tako. Točka na opus Slavenke Drakulić vrlo je čitka i indikativna i bez obzira na ležernu formu i opremu, tematski zaokružuje onaj njegov dio s kojim je i krenula; pisanje o ženskoj svakodnevici koje prelazi u kritiku patrijarhata i tradicionalizma.