Pojam “cancel culture”, odnosno “kultura otkazivanja”, kako se najčešće prevodi na hrvatski, iako bi možda mnogo primjereniji bio izraz “kultura brisanja”, novijeg je datuma. Bez obzira na to, vrlo brzo je dobio svoju natuknicu na Wikipediji. Koristi se, također, i izraz “call-out culture”, odnosno “kultura prozivanja”. O čemu se tu zapravo radi? Radi se o pojavi da se određenog pojedinca, uglavnom neku od poznatih osoba, isključi iz određenih društvenih skupina, najčešće na društvenim mrežama, što se neminovno odrazi i na njihov status u javnom prostoru, i to zbog određenog stava koji je taj pojedinac izrekao, a koji je po mišljenju “većine” neprihvatljiv ili uvredljiv. Radi se o nekoj vrsti bojkota i rigidne cenzure koji su najčešće bazirani na političkoj ili nekoj drugoj vrsti korektnosti, rodnoj, ideološkoj ili religijskoj. Keith Hampton, profesor medijskih studija na Državnom sveučilištu Michigan, tvrdi kako “kultura otkazivanja” u SAD-u pridonosi polarizaciji društva, a da pritom ne dovodi do promjena u mišljenju. U principu se radi o svojevrsnom ukopavanju u vlastite rovove. S druge strane, to kod nekih osoba dovodi do neke vrste autocenzure, da pojedinci ne žele izreći vlastito mišljenje jer se boje ekskomunikacije iz svijeta kojemu pripadaju, a koja je danas, u svijetu društvenih mreža, gotovo trenutačna. Međutim, ovdje treba napraviti određenu ogradu: “kultura otkazivanja” ima svoj učinak samo u onoj kategoriji stanovništva koja to prihvaća. Radi se o homogenoj masi koja prihvaća nametnuta pravila igre, odnosno onima koji “priznaju samo sud vlastite partije”. Zanimljivo je da “kultura otkazivanja” dolazi s liberalno-lijevog političkog spektra, koji za razliku od desnog, koji svojata patriotizam, domovinu i naciju, na isti način svojata umjetnost i kulturu. Najpoznatiji sličan slučaj, koji se danima provlačio po medijima, bio je onaj vezan za J. K. Rowling, koja je u jednom trenutku postala meta “kulture otkazivanja” zbog svojih komentara o transrodnim osobama. Spisateljica se u lipnju prošle godine suočila s kritikama zbog nekih svojih tvitova u kojima je ismijavala rodnu korektnost, odnosno izraz “ljudi koji imaju menstruaciju” za transrodne osobe. “Poštujem sve transrodne osobe i njihovo pravo da žive na način koji je za njih autentičan i ugodan. No u isto vrijeme, moj život je oblikovala činjenica da ja jesam žena. Ne smatram da je znak mržnje to reći”, napisala je J. K. Rowling. Da je nešto slično izjavila neka nepoznata osoba, netko drugi iz mase istomišljenika, čisto sumnjam da bi to naišlo na bilo kakav odjek u javnosti. Ovdje je J. K. Rowling iskorištena, čini mi se, isključivo zbog svoje globalne medijske vidljivosti, čime cenzori kao po nekom pravilu dobivaju dodatno na važnosti. Tko bi, inače, ikad čuo za određene osobe koje su tom prilikom napadale poznatu spisateljicu? 

Ovo je, po mojemu mišljenju, vrlo važan segment “kulture otkazivanja”, svojevrsno samopromoviranje preko tuđih leđa. Dakle, iako je definiran relativno nedavno, pojam “kultura otkazivanja” ne predstavlja u suštini ništa novo: radi se o nekoj vrsti modernog ostracizma. Ostracizam je pojam koji potječe iz atenske demokracije, odnosno procedura kojom se moglo iz Atene protjerati uvaženoga građanina na rok od deset godina. Najčešće je bio posljedica nepopularnosti žrtve, ali se koristio i kao preventivna mjera, u onim slučajevima kad se smatralo da je određena osoba prijetnja za društvo, da se radi o potencijalnim tiranima. Radilo se o političkom, a ne pravosudnom procesu. Izraz ostracizam danas se koristi kao sinonim za društveno odbacivanje. Osnovna novina kod “kulture otkazivanja” sastoji se u tome što danas ne postoji jedinstven javni prostor u kojemu vrijede određena pravila, nego se radi o cijelom nizu “jednopartijskih organizama” koji se s nepodnošljivom lakoćom rješavaju vlastitih disidenata. Onome tko to promatra sa strane, sve to često djeluje apsurdno. Početkom 90-ih na ovim prostorima najčešće citirana izjava bila je ona koja se pripisuje Voltaireu: “Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš”. Tom izjavom se najčešće opisivao koncept slobode govora u zapadnim društvima, za razliku od bivših socijalističkih država u kojima je sloboda govora bila reducirana. Dakle, ako bi ovu izjavu vratili natrag “njezinim vlasnicima”, shvatili bi da po konceptu “kulture otkazivanja” ona u zapadnim društvima više ne vrijedi. Tu dolazimo do jednog paradoksa: u bivšim socijalističkim državama ona još vrijedi, uzmimo na primjer ove prostore, gdje su se izgubili bilo kakvi kriteriji i obziri, gdje možete nesmetano promovirati i najnazadnije stavove. Riskirate, u najgorem slučaju, da vas netko nazove fašistom, komunjarom, homofobom, što vam, opet, s druge strane, može biti čak i kompliment, tamo gdje je jedini relevantan sud onaj “vaše partije”. Ovdje se radi o nekoj vrsti partikularne “kulture otkazivanja”, odnosno “kulture brisanja”. Postoji anegdota iz doba staljinizma da su pojedini Staljinovi suradnici, nakon što su bili uklonjeni iz javnog života, “brisani” sa zajedničkih fotografija. Tu dolazimo do najopasnije “kulture otkazivanja”, a to je ona koju provodi vladajući režim. Upravo zbog toga taj pojam na ovim prostorima ima efekt već viđenog. Ta staljinistička “kultura brisanja” čest je književni motiv. U Orwellovu romanu “1984.” glavni lik romana Winston Smith radi u arhivskom odjeljenju Ministarstva istine koje na dnevnoj bazi “briše” i “prepravlja” medijske i druge zapise, da bi službena povijest bila u skladu s aktualnom partijskom politikom. Dakle, neka vrsta neumoljive bitke za bolju prošlost pomoću tehnika “kulture otkazivanja”. Zanimljivo je da se i sam Orwell, iako mrtav već više od sedamdeset godina, našao na meti agresivne “kulture otkazivanja”. Lijevo orijentirani novinar Ben Norton nazvao je Orwella “podlacem” koji je svojom kritikom staljinističke Rusije pomagao nacistima. “Osim što je bio vladin doušnik, prevarant George Orwell je proveo Drugi svjetski rat demonizirajući SSSR dok je pobjeđivao nacizam. Dok je Crvena armija žrtvovala milijune boreći se protiv Hitlera i dok je nacistički režim gurao Židove u plinske komore, Orwell je pisao ‘Životinjsku farmu’. Podlac”, napisao je Norton na Twitteru. Ipak, najupečatljiviji i najradikalniji književni primjer “kulture otkazivanja” nalazimo kod Danila Kiša, u njegovoj priči “Grobnica za Borisa Davidoviča”. Nakon što je krajem 1930. godine uhićen, Boris Davidovič Novski suočava se s optužbom da je špijunirao za Englesku. Istražuje ga istražitelj Fedjukin, koji od njega mučenjem pokušava izvući lažno priznanje. Novski, iako iscrpljen i izmučen, odbija potpisati lažno priznanje jer bi na taj način bio isključen iz povijesti kao revolucionar. On pred Fedjukinom “brani” vlastitu biografiju opirući se “brisanju”. Treće večeri nakon uhićenja Novski i Fedjukin provode cijelu noć u razgovoru, boreći se za svaku riječ priznanja. Postižu dogovor. Međutim, dva mjeseca kasnije Fedjukin neočekivano izmijeni optužnicu, nakon čega, nezadovoljan novim tekstom, Boris Davidovič pokušava izvršiti samoubojstvo. Međutim, neuspješno. 

Na suđenju Novski očekuje smrtnu kaznu strijeljanjem, ali biva prognan u Gulag, gdje je tragično skončao. “Istorija ga je sačuvala pod imenom Novski”, piše Kiš, “što je, nema sumnje, samo pseudonim (tačnije rečeno: jedan od njegovih pseudonima). No ono što odmah izaziva sumnju jest pitanje: da li ga je istorija zaista ‘sačuvala’? U Granatovoj Enciklopediji i njenom aneksu među dvesta četrdeset i šest autorizovanih biografija i autobiografija velikana i pratilaca revolucije njegovog imena nema. (...) Tako je, ‘na začuđujući i neobjašnjiv način’, taj čovek koji je svojim političkim principima dao značenje jednog rigoroznog morala, taj žestoki internacionalista, ostao zabeležen u hronikama revolucije kao ličnost bez lica i bez glasa.” U biografskoj knjizi “Vatra u vatri” njemačkog publicista Michaela Martensa postoji jedan pomalo komičan primjer “kulture brisanja” u kojemu je u glavnoj ulozi Ivo Andrić. JNA je 1951. godine organizirala izložbu o otporu njemačkoj okupaciji. Među izloženim eksponatima bila je fotografija snimljena u bečkom Belvedereu tijekom potpisivanja Trojnog pakta. Na fotografiji su se, uz Ivu Andrića, nalazili i Adolf  Hitler te njegov ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop. Andrić, nakon što je vidio fotografiju, odlazi kod Milovana Đilasa, koji je u to vrijeme važio kao neprikosnoveni partijski autoritet, prvi do Tita, te ga je zamolio da se ta fotografija ukloni s izložbe. Đilas je odmah nazvao nadležnoga generala i sporna fotografija je uklonjena. Ta fotografija postoji i danas u Vojnoistorijskom arhivu u Beogradu, gdje se čuva, s tim da je Andrićev lik s nje “izbrisan”, retuširan, a negativ uništen. Na meti “kulture otkazivanja” našli su se i glumac Kevin Spacey i Woody Allen, redatelj, glumac i scenarist. Međutim, “kultura otkazivanja” u tom je segmentu u određenoj mjeri limitirana jer uklanjanje sa “skupne” filmske fotografije nije moguće. Što napraviti u ovom slučaju? Uništiti sve kopije filmova “L.A. povjerljivo” ili Mendesova “American Beautyja”, filmova u kojima je Spacey ostvario maestralne uloge? Zabraniti “Zeliga”, “Crvenu ružu Kaira” ili “Annie Hall” Woodyja Allena? Možemo i nastaviti niz. Zabraniti djela Knuta Hamsuna ili Ezre Pounda, osoba koje su zbog svog javnog djelovanja zaslužile najdublji prezir? “Kultura otkazivanja” dovedena do krajnjih granica značila bi smrt umjetnosti i kulture, smrt dijaloga i razmjene mišljenja, smrt civilizacije kakvu poznajemo, to je zapravo svijet koji opisuje Orwell u svojoj “1984.”, zastrašujući svijet u kojemu milijuni malih staljina jednim klikom eliminiraju “nepoćudne”, brišući ih zauvijek iz javnog prostora i kolektivne memorije, kao što to čini Orwellov Winston Smith. Sredinom prošle godine u američkom časopisu Harper’s Magazine skupina od 150 poznatih intelektualaca oštro se obrušila na teror “kulture otkazivanja”. Među potpisnicima “Pisma o pravdi i otvorenoj debati”, kako je nazvan ovaj apel, našli su se tako Noam Chomsky, J. K. Rowling, Margaret Atwood, Salman Rushdie... U pismu se tvrdi da porast “javnog sramoćenja i izopćavanja”, kao i “zaslijepljena moralna isključivost” nisu korisni po pravičnost ili debatu. Tvrdi se da je “kultura otkazivanja” svojom rigidnošću otišla predaleko i da u svojoj biti isključuje svaku debatu. Ona, rekli bismo, sudi bez prava na obranu. O “kulturi otkazivanja” na najbolji način govori jedna ranija izjava koju je dao Noam Comsky, prije pojave fenomena “kulture otkazivanja”: “Goebbels je bio za slobodu govora u stavovima koji se njemu sviđaju. Isto tako i Staljin. Ako ste zaista za slobodu govora, onda ste i za slobodu govora upravo onoga s čime se ne slažete. U suprotnom, niste za slobodu govora.” 

Chomsky je ovdje na neki način samo parafrazirao onu navodnu Voltaireovu izjavu ranije spomenutu u ovom tekstu. Svijet umjetnosti i kulture već trpi ozbiljne posljedice “kulture otkazivanja”. “Već plaćamo cijenu visokog rizika među piscima, umjetnicima i novinarima koji se nekad boje čak i za svoje živote ako se u svojim razmišljanjima maknu od općeg konsenzusa. Moramo zadržati mogućnost neslaganja u dobroj vjeri, bez da trpimo osobne i profesionalne posljedice”, navodi se na jednome mjestu u spomenutom pismu. “Urednike otpuštaju zbog objavljivanja kontroverznih članaka, povlače se knjige s polica, novinarima se brani da pišu o nekim temama, profesore se istražuje zbog nepoćudne literature na njihovim predavanjima, a istraživači dobivaju otkaz jer u optjecaj stavljaju javno dostupne i recenzirane studije, a čelnici pojedinih organizacija difamiraju se zbog nekad uistinu nespretnih pogrešaka.” I sami potpisnici ovoga pisma suočili su se odmah, čim je pismo objavljeno, s brojnim kritikama. Pred novinarima, piscima, umjetnicima i intelektualcima postoji samo jedan izbor: ustuknuti pred kritikama ili im se suprotstaviti, riskirajući time agresivnu javnu odmazdu, računajući pritom na jednu uznemiravajuću činjenicu, da u tim “polemikama” glas svake anonimne budale vrijedi podjednako kao glas Noama Chomskog ili Salmana Rushdieja. Jer to je vrhunaravno pravilo digitalnog svijeta u kojemu živimo, u kojemu je jedino i moguć fenomen sličan “kulturi otkazivanja”, koji u suštini, da ponovim, nije ništa novo, nego se radi o nekoj vrsti digitalnog staljinizma.