Ako je kazalište, riječima Oscara Wildea, najveća od svih umjetnosti koja ljudskom biću omogućuje da s drugim na najizravniji način podijeli osjećaj što to uopće znači biti ljudskim bićem, a dobar glumac, kako tvrdi Sam Shepard, ključan test vrijednosti svakog kazališnog predloška, što je glumac u kazalištu za djecu?

Upitali smo to Dragu Utješanovića, ravnatelja zagrebačke Žar ptice, koji je život posvetio upravo predstavama za djecu, prvo kao dugogodišnji glumac – od 2003. do 2016. kroz tridesetak predstava u matičnome kazalištu, da bi potom preuzeo čelno mjesto teatra na Bijeničkoj, s nizom pohvalnih ostvarenja od 2016. do danas. Temeljeći svoj repertoar na kombinaciji obrade stranih i domaćih klasika i suvremenih autorskih komada, Žar ptica nastavlja svoju misiju obrazovnog alata temeljenog na kvalitetnom i poticajnom sadržaju koji istodobno malim gledateljima pruža bogato estetsko iskustvo.

Za njegova mandata pokrenut je projekt 'Dječje kazalište bez granica' u sklopu kojega je Žar ptica nedavno gostovala u Turskoj, u Antaliji, a u svibnju putuje i u rusku kulturnu meku Sankt Peterburg. Upravo se sprema za novi natječaj za ravnatelja, a na početku posljednje godine njegova aktualnog ravnateljevanja, s Dragom Utješanovićem razgovaramo o ulozi kazališta za djecu danas, o tome kako bi ono trebalo izgledati da bi odgovaralo zahtjevima modernog doba, te o njegovom životnom putu od glumca do kazališnog menadžera.

Da glumac postane ravnatelj kazališta nije neuobičajeno – možda je i nekako prirodno da netko tko dolazi iz samog sustava, tko dobro poznaje kako funkcionira kazalište, preuzme vodstvo jedne tako specifične institucije. Međutim, biti ravnateljem u stvarnosti uopće nije osobito romantično. Koji su bili najveći izazovi s kojima ste se suočili tijekom svojeg dosadašnjeg ravnateljskog mandata?

Mene je, što bi se reklo, iznjedrio kolektiv. A kada imate podršku ljudi oko sebe onda je sve puno, puno lakše. Ima neki vrag u glumcu koji ga goni na razmišljanje – kako bi to izgledalo kad bi mogao više utjecati na nastanak predstave? Što bi, s kim i kako radio? Zato mnogi glumci režiraju i pišu. To je onaj romantični dio ravnateljskog posla, okupljati ljude oko zajedničke ideje na stvaranju kazališne predstave. Imao sam veliku sreću naslijediti dobro uhodano kazalište, uređeno na svim razinama, i biti okružen zbilja sjajnim ljudima koji vole i odlično rade svoj posao, tako da mi je ovaj teži dio ravnateljskog posla puno lakše pao. Nažalost najveći izazovi za ravnatelje kazališta često su daleko od nekakvih umjetničkih dosega, nego smo izgubljeni u bespućima vatrodojavnih sustava, probušenih krovova i povratnih ventila. Tako da svakodnevno imam priliku naučiti nešto novo.

Da bi bio uspješan, za ravnatelja je najvažnije da bude dobar menadžer. Kosi li se vaša umjetnička priroda s menadžerskom prirodom toga posla? Pridjev 'gradsko' neizbježno implicira i određeni upliv politike – je li Žar ptica ostala pošteđena toga? Jeste li zadovoljni odnosom Grada prema kazalištu?

Završio sam matematičku gimnaziju i studirao ekonomiju ali to nije ni u kojem slučaju presudno za dobro vođenje kazališta. Sve počinje i počiva na dobroj i kvalitetnoj predstavi, to je osnova svega, to je kazališni proizvod. Dobar menadžer će možda dobro prodavati predstavu ali kako će je proizvesti – to je teže pitanje. Za nastanak dobre predstave potrebno je odabrati prave ljude i izbalansirati njihove vrline, mane, a počesto i ega. Kad se sve to dobro posloži može ponekad, ako ste imali i dosta sreće, nastati odlična predstava. Svaka bi prava umjetnička priroda trebala podrazumijevati empatiju prema ljudima, a to jako dobro dođe pri vođenju svakog kolektiva. Uvijek kažem da ravnatelj može napraviti puno više štete nego koristi. Mi smo u Žar ptici, možda malo i zbog fizičke dislociranosti, ostali po strani što se skandala i politike tiče. Radimo svoj dio posla najbolje što možemo, služimo kazalištu i zajednici, i to je to. To je prednost manjeg interesa javnosti za kazalište za djecu. Gradski proračun je svake godine sve veći, a naša potpora od Grada, unatoč rezultatima, sve manja. Ne znam zašto je to tako i da li bi to tako trebalo biti.

U glumačke ste vode uplivali prije gotovo 25 godina, 1995., kroz brojne angažmane na filmu i televiziji. Okušali ste se čak i u pisanju scenarija za televizijsku seriju, a radili ste i kao radijski autor i voditelj. Koriste li vam ta iskustva u kazalištu i što ste najvažnije iz njih naučili? Što vas najviše privlači baš kazalištu?

Kad se sve zbroji i oduzme, ipak je na kraju krajeva kazalište 'glumčeva majka'. Tko tvrdi drugačije samo još nije spoznao istinu. Kazališno iskustvo je korisno za sve ove druge angažmane. Dakle, upravo je suprotno. Kad igrate 180 predstava godišnje, imate utreniranu koncentraciju koja vam odlično dođe i u drugim i drugačijim glumačkim angažmanima. Glumcu su sva iskustva dobrodošla, pa i ona životna su itekako upotrebljiva pri radu na ulozi. Kada pišete dijaloge za televizijsku seriju, sinkronizirate crtane filmove ili vodite radijsku emisiju, radite to iz kazališnog iskustva, ako ste te sreće da ga imate.

U Žar ptici ste od 2003. Jesu li djeca danas drugačija u odnosu na djecu u vrijeme kad ste vi počinjali? Koliko suvremene tehnologije i komunikacija putem društvenih mreža utječu na najmlađe generacije? Je li sav taj 'napredak' dobar ili loš?

Gledajući s pozornice ne vidim neku razliku u djeci kao kazališnoj publici prije 15 godina i danas, a puno se toga promijenilo u njihovu načinu odrastanja. Možda je i to potvrda da će kazalište uvijek pronaći svoj put do svake generacije publike, i dječje i odrasle. Suvremene tehnologije donose puno prednosti u svakodnevnom životu. Za mene kao roditelja najveći je problem što oduzimaju vrijeme za neke važne aktivnosti za razvoj djeteta. Kad kažem sinu da ponese loptu i ostane malo poslije škole, on odgovara 'S kim? Svi žure doma igrat igrice'. Mobitel je sjajna stvar – loše je samo to što su djeca od njega grbava.

U klasičnom smislu, kazalište za djecu podrazumijeva edukativnu zabavu prilagođenu ciljanoj dobnoj skupini. Živimo u dobu ubrzanja demonskih proporcija na svim iskustvenim razinama - djeca modernog zapadnog svijeta, kojemu i mi pripadamo, gotovo da ne poznaju život u kojemu se neprekidno ne događa nešto novo. U takvim okolnostima, klasičan pristup može se protumačiti kao čuvanje tradicionalnih vrijednosti, ali i kao nefleksibilnost, ili nesposobnost prilagodbe. Što je važnije za dječje kazalište, edukacija ili zabava? Koja je tajna dobre kazališne predstave za djecu?

Zašto ne bi postojale različite predstave, kao što postoje različiti filmovi i različita glazba? Ima sjajnih predstava za djecu koje su brze, dinamične, služe se modernim tehnologijama i, ako baš želite da upotrijebim tu riječ, moderne su. Zar sve moraju biti takve? Zar tako treba raditi i Sanju Pilić i Heidi? Treba nam i jedno i drugo. Često slušamo rasprave kako današnja djeca žive brzo, kako nemaju strpljenja za 'klasično' kazalište. Dijete kod kuće gleda 'Ratove zvijezda', a sad će tu gledati lutku na štapu. Pa da, gledat će, jer u 'Ratovima zvijezda' nema lutaka na štapu! Kazalište, kad je dobro, ima nešto vrlo važno, a to je emocija, i ta točno prenesena emocija nikoga ne ostavlja ravnodušnim, pa ni 'najmodernije dijete'. Naše je iskustvo da ih upravo taj kazališni ritam, taj neki nerealan protok vremena zatekne, iznenadi i privuče im pažnju. Vremena se mijenjaju, a djeca su uvijek i svuda ista, samo treba malo zagrebati do te njihove dječje nutrine. Tajna dobre predstave je samo u poštenom i iskrenom pristupu, dati sve od sebe, pa što bude. Možete imati manje ili više uspješnu predstavu ali svaka mora biti pošteno i zanatski izvrsno napravljena. Kad tako pristupate onda je jako velika vjerojatnost da vam se tu i tamo 'zalomi' i izvrsna predstava, da je zaslužite. Kad razgovaram s redateljima na samom početku rada, pokušavamo razmišljati na sljedeći način: 'Predstava je gotova, zastor je zatvoren. Djeca se ustaju i oblače jakne. O čemu dijete razmišlja? Što osjeća? O čemu mi želimo da razmišlja?', To je jako bitno, a kada to odredimo 'samo' treba naći način da dođemo do toga. Nemojte misliti da nismo svjesni da većina djece gleda na sat i misli 'Tooo!! Nećemo stići na matematiku'. Ali dobro, možda mu navečer, sutra ili za deset godina nešto prođe kroz tu glavicu.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Jedan od vrhunaca vašeg aktualnog mandata je legendarni Milčecov 'Zvižduk s Bukovca', a vi ste u svojoj karijeri glumili i u dramatizacijama romana poput 'Lažeš Melita' i 'Čudnovata istina', koji su bili kultni za generacije koje su odrastale u 70-ima i 80-ima. Preduvjet za dobru predstavu za djecu je razumjeti dječji svijet. Svijet iz tih predložaka daleko je od svijeta u kojemu žive današnja djeca.  Je li drugarstvo – ključni lajtmotiv tih romana – danas postalo arhaičan pojam?

Na repertoaru imamo jako uspješnu predstavu 'Družba Pere Kvržice' koju smo izveli preko 200 puta. Osnovni lajtmotiv su prijateljstvo i sloga. Promatrajući sa scene kako djeca reagiraju, nikad nisam imao dojam da oni imaju neki problem s razumijevanjem i prihvaćanjem tog sadržaja zato što danas ne idu bosonogi u školu tjerajući vola pred sobom i pjevajući lako pamtljive napjeve. Naprotiv, čini se da se dobro zabavljaju i poistovjećuju s licima iz predstave. Možda to drugarstvo prepoznaju kao neku vlastitu potrebu koja se u današnjim okolnostima odrastanja u velikom gradu ne može u toj mjeri realizirati. To je moć bezvremenske literature. Dobra priča je uvijek dobra priča. Tu se radi o mlinu pa to oni ne razumiju jer ne znaju što je mlin, a da je umjesto mlina susjedov mobitel sve bi im bilo jasno. Djecu danas zanimaju dinosauri, gusari i vitezovi ali ih ne zanima kako je njihov tata išao u školu. Meni tu nema logike. Zašto nas to toliko opterećuje? To nije za današnju djecu. A što jest za njih? To je više problem nekakve naše ograničenosti i kompleksa nas odraslih. Inače živimo u okruženju koje je sklono podcjenjivanju djece. 'Šta ti znaš, ti si mali' je rečenica iz narodnog folklora koja valjda proizlazi iz vlastitih slabosti. Kako odrastao čovjek zna što je za djecu, a što nije? Djeca se rađaju s tako snažnom urođenom intuicijom i instinktima koje smo mi putem davno pogubili.

Čini se da su danas u društvu teme rastavljenih roditelja ili klasnih razlika zamijenile neke druge, često vrlo kontroverzne, ali itekako važne i posve aktualne – teme koje pogađaju upravo djecu, kao što je ljubav prema istome spolu, odrastanje u istospolnoj zajednici, ili želja za promjenom spola. Smatrate li da bi suvremeni teatar za djecu ipak trebao progovarati i o takvim temama? Kako tome pristupiti i pritom izbjeći dociranje?

Mi smo kao gradsko kazalište dijelom financirani od Grada Zagreba, a za oko 20 posto sredstava se moramo sami pobrinuti, i ta nas činjenica stavlja na tržište. Publiku naših predstava 97 posto čine organizirani dolasci djece. Nastavnici su uglavnom ti koji biraju što će djeca gledati. Slažem se da bi suvremeni teatar za djecu trebao progovarati o svim temama, ali do toga možemo doći samo postupno i kroz svojevrsnu evoluciju društva. Nastavnik će uglavnom prije odabrati lektirni naslov nego predstavu o promjeni spola, što je u našim današnjim okolnostima i razumljivo. Sad je na svima nama da polako mijenjamo te okolnosti. Tu su i nastavnici u nezavidnom položaju jer bi predstave koje se bave za društvo bitnim temama trebale biti obavezni dio školskog programa, a ne ostavljene nekome na izbor. U Austriji imaju sustav u kojem nema nikakvog kontakta između škola i kazališta. Postoje komisije koje pogledaju predstave i odrede koja predstava, u kojem trenutku i za koji uzrast. No stvari se polako kreću nabolje. Postoje izvrsne predstave koje se bave takvim problemima, doduše uglavnom na nezavisnoj sceni, koja je u tim istupima možda malo hrabrija. Danas u Zagrebu postoje predstave o posvajanju djece, maloljetničkoj trudnoći, delinkvenciji itd. Drugi je problem kako i u kolikoj mjeri te predstave pronalaze put do publike. Evo, naša sljedeća premijera bavi se vršnjačkim nasiljem. Dakle, idemo naprijed, polako, ali idemo.

Terminologija koju tražimo kad govorimo o teatru za djecu je - poticati maštu, dati djeci uzbudljiva nova iskustva. Moraju li sve dječje predstave nužno biti didaktičke ili mogu biti i subverzivne? Naravno, pitanje je i što 'subverzivno' danas znači.

Već sam govorio o problemu 'igranja na sigurno'. Moramo mijenjati percepciju da kazalište za djecu nije samo 'Crvenkapica', a za to treba vremena. Uvijek treba krenuti od pitanja što želimo postići s nekom predstavom. Zašto je radimo? Ako želimo djecu naučiti zbrajati, onda takva predstava ne može ne biti didaktička. Ako želimo mijenjati svijest o nekim društvenim problemima i razbijati tabue, onda je takvo djelovanje na neki način i subverzivno. Drugo je pitanje koja sredstva odabrati. Naša najgledanija predstava u 2018. godini, 'Kako je tata osvojio mamu' Mire Gavrana, govori o razvodu roditelja. Ona nikad ne bi bila toliko gledana da iza nje ne stoji lektirni pisac. Tako da je moguće pomiriti ta dva svijeta. Dvije krasne i talentirane dame, redateljica Slađana Kilibarda i dramaturginja Ana Prolić, rekle su mi: 'Mi smo samohrane majke, želimo napraviti predstavu za djecu za koju bismo voljele da je postojala kad smo se mi razvodile'. To je sjajan početak rada na predstavi i tako treba raditi kazalište za djecu.

Nedavno je u Zagrebu gostovao teatar Campo iz Genta s predstavom 'Pet lakih komada' u kojoj djeca-glumci u dobi od osam do 13 godina postavljaju na scenu priču o zloglasnom belgijskom ubojici djece Marcu Dutrouxu. Izvanredan i uznemirujući komad, u kojemu mali glumci dokumentaristički oživljavaju nezamislivu traumu. Predstava je igrala u HNK Zagreb i nije bilo ni jednog djeteta u publici, čak ni starijeg adolescenta, iako su djeca svakodnevno u medijima izložena posve necenzuriranim sadržajima o strašnim vrstama nasilja. Mislite li da bi i takvim predstavama trebalo biti mjesto na pozornici dječjeg kazališta? Biste li vi svoje dijete odveli na takvu predstavu?

Ja svakako s djecom ne bih gledao takvu predstavu, a zanima me tko bi volio da njegovo osmogodišnje dijete glumi u toj predstavi? Mi smo svi izloženi sadržajima o strašnim vrstama nasilja, ali gledati to usput na televiziji ili u kazalištu dva su posve drugačija iskustva. To je snaga kazališta koja se temelji na neposrednom ljudskom odnosu. Ono što čovjek sa scene može prenijeti čovjeku u publici puno je snažnije od svih vrsta ekrana. Probajmo zamisliti da od sadržaja prosječnih televizijskih vijesti napravimo predstavu. Kakva bi ta predstava bila? Nasilna, uznemirujuća, prepuna odvratnih i zloglasnih tipova raznih vrsta. Biste li odveli djecu na tu predstavu? Biste li je sami pogledali? Ja ne bih, niti jedno niti drugo. S druge strane, sasvim je normalno igrati se s djecom na tepihu ispred televizora u pola osam dok baka gleda četvrte vijesti zaredom i komentira broj žrtava zadnjeg bombardiranja. Ja sam davno gledao predstavu gdje su na pozornici klali kokoši i to sam zapamtio za cijeli život, a jučerašnjih vijesti se ne sjećam, iako su puno krvavije.

Kazalište za djecu uvijek nekako prolazi ispod ili na marginama medijskih radara. Biti glumac u dječjem teatru vjerojatno nije osobito lukrativno niti osigurava zvjezdani status. Znači li to da biti glumac za djecu svakako podrazumijeva i neku drugu vrstu entuzijazma?

Danas na ovom prostoru ni jedan vid bavljenja glumom nije lukrativan i svaka je umjetnost u manjoj ili većoj mjeri entuzijazam, a umjetnost izvan institucija, takozvano slobodnjaštvo, entuzijazam je na granici mazohizma. Što se tiče medijskog praćenja dječjeg teatra, tu ima značajnih pomaka, pa i ovaj razgovor govori tome u prilog. Mnoge kolege glumci iz kazališta za djecu igraju u televizijskim serijama i u večernjim predstavama u drugim kazalištima i češće na nezavisnoj sceni. Tako da je percepcija javnosti glumaca u kazalištu za djecu puno drugačija nego prije 30 ili 40 godina.

Koju predstavu sanjate postaviti na daske Žar ptice, imate li neku neostvarenu želju?

Nikad ne sanjam o dobrom naslovu, nego uvijek o dobroj ideji. Prečesto i najbolji naslov propada zbog nedostatka ideje kako i zašto nešto napraviti. Sanjam o nekom novom susretu s nekim redateljem ili dramaturgom koji ima strast prema nekom tekstu i zna što želi od njega. Želja mi je da naš kazališni prostor malo afirmiramo i u nekom poslijepodnevno-večernjem terminu. Nakon 'Zvižduka s Bukovca' imali smo puno upita od generacije roditelja kad mogu pogledati predstavu. Postupno bismo željeli uvesti jedan termin za takve potrebe.

Upravo se spremate prijaviti na novi natječaj za ravnatelja. Budete li ponovno imenovani, ostajete na čelu Žar ptice do 2024. Koji će biti prioriteti vašeg mandata? Kakva je vaša vizija Žar ptice za recimo 20 godina?

Prioritet je uvijek dobra predstava, kazališni standard ispod kojeg se ne može ni slučajno pasti. Volio bih da Žar ptica, a i sva ostala kazališta za djecu, s vremenom postanu dijelom boljeg i povezanijeg sustava u kojem će kazalište biti sredstvo učenja i odgoja te pomoć roditeljima i nastavnicima. Što, naravno, ne znači da se pri tome svi skupa nećemo dobro zabavljati.