Ako je kazalište, riječima Oscara Wildea, najveća od svih umjetnosti koja ljudskom biću omogućuje da s drugim na najizravniji način podijeli osjećaj što to uopće znači biti ljudskim bićem, a dobar glumac, kako tvrdi Sam Shepard, ključan test vrijednosti svakog kazališnog predloška, što je glumac u kazalištu za djecu?
Upitali smo to Dragu Utješanovića, ravnatelja zagrebačke Žar ptice, koji je život posvetio upravo predstavama za djecu, prvo kao dugogodišnji glumac – od 2003. do 2016. kroz tridesetak predstava u matičnome kazalištu, da bi potom preuzeo čelno mjesto teatra na Bijeničkoj, s nizom pohvalnih ostvarenja od 2016. do danas. Temeljeći svoj repertoar na kombinaciji obrade stranih i domaćih klasika i suvremenih autorskih komada, Žar ptica nastavlja svoju misiju obrazovnog alata temeljenog na kvalitetnom i poticajnom sadržaju koji istodobno malim gledateljima pruža bogato estetsko iskustvo.
Za njegova mandata pokrenut je projekt 'Dječje kazalište bez granica' u sklopu kojega je Žar ptica nedavno gostovala u Turskoj, u Antaliji, a u svibnju putuje i u rusku kulturnu meku Sankt Peterburg. Upravo se sprema za novi natječaj za ravnatelja, a na početku posljednje godine njegova aktualnog ravnateljevanja, s Dragom Utješanovićem razgovaramo o ulozi kazališta za djecu danas, o tome kako bi ono trebalo izgledati da bi odgovaralo zahtjevima modernog doba, te o njegovom životnom putu od glumca do kazališnog menadžera.
Da glumac postane ravnatelj kazališta nije neuobičajeno – možda je i nekako prirodno da netko tko dolazi iz samog sustava, tko dobro poznaje kako funkcionira kazalište, preuzme vodstvo jedne tako specifične institucije. Međutim, biti ravnateljem u stvarnosti uopće nije osobito romantično. Koji su bili najveći izazovi s kojima ste se suočili tijekom svojeg dosadašnjeg ravnateljskog mandata?
Mene je, što bi se reklo, iznjedrio kolektiv. A kada imate podršku ljudi oko sebe onda je sve puno, puno lakše. Ima neki vrag u glumcu koji ga goni na razmišljanje – kako bi to izgledalo kad bi mogao više utjecati na nastanak predstave? Što bi, s kim i kako radio? Zato mnogi glumci režiraju i pišu. To je onaj romantični dio ravnateljskog posla, okupljati ljude oko zajedničke ideje na stvaranju kazališne predstave. Imao sam veliku sreću naslijediti dobro uhodano kazalište, uređeno na svim razinama, i biti okružen zbilja sjajnim ljudima koji vole i odlično rade svoj posao, tako da mi je ovaj teži dio ravnateljskog posla puno lakše pao. Nažalost najveći izazovi za ravnatelje kazališta često su daleko od nekakvih umjetničkih dosega, nego smo izgubljeni u bespućima vatrodojavnih sustava, probušenih krovova i povratnih ventila. Tako da svakodnevno imam priliku naučiti nešto novo.
Da bi bio uspješan, za ravnatelja je najvažnije da bude dobar menadžer. Kosi li se vaša umjetnička priroda s menadžerskom prirodom toga posla? Pridjev 'gradsko' neizbježno implicira i određeni upliv politike – je li Žar ptica ostala pošteđena toga? Jeste li zadovoljni odnosom Grada prema kazalištu?
Završio sam matematičku gimnaziju i studirao ekonomiju ali to nije ni u kojem slučaju presudno za dobro vođenje kazališta. Sve počinje i počiva na dobroj i kvalitetnoj predstavi, to je osnova svega, to je kazališni proizvod. Dobar menadžer će možda dobro prodavati predstavu ali kako će je proizvesti – to je teže pitanje. Za nastanak dobre predstave potrebno je odabrati prave ljude i izbalansirati njihove vrline, mane, a počesto i ega. Kad se sve to dobro posloži može ponekad, ako ste imali i dosta sreće, nastati odlična predstava. Svaka bi prava umjetnička priroda trebala podrazumijevati empatiju prema ljudima, a to jako dobro dođe pri vođenju svakog kolektiva. Uvijek kažem da ravnatelj može napraviti puno više štete nego koristi. Mi smo u Žar ptici, možda malo i zbog fizičke dislociranosti, ostali po strani što se skandala i politike tiče. Radimo svoj dio posla najbolje što možemo, služimo kazalištu i zajednici, i to je to. To je prednost manjeg interesa javnosti za kazalište za djecu. Gradski proračun je svake godine sve veći, a naša potpora od Grada, unatoč rezultatima, sve manja. Ne znam zašto je to tako i da li bi to tako trebalo biti.
U glumačke ste vode uplivali prije gotovo 25 godina, 1995., kroz brojne angažmane na filmu i televiziji. Okušali ste se čak i u pisanju scenarija za televizijsku seriju, a radili ste i kao radijski autor i voditelj. Koriste li vam ta iskustva u kazalištu i što ste najvažnije iz njih naučili? Što vas najviše privlači baš kazalištu?
Kad se sve zbroji i oduzme, ipak je na kraju krajeva kazalište 'glumčeva majka'. Tko tvrdi drugačije samo još nije spoznao istinu. Kazališno iskustvo je korisno za sve ove druge angažmane. Dakle, upravo je suprotno. Kad igrate 180 predstava godišnje, imate utreniranu koncentraciju koja vam odlično dođe i u drugim i drugačijim glumačkim angažmanima. Glumcu su sva iskustva dobrodošla, pa i ona životna su itekako upotrebljiva pri radu na ulozi. Kada pišete dijaloge za televizijsku seriju, sinkronizirate crtane filmove ili vodite radijsku emisiju, radite to iz kazališnog iskustva, ako ste te sreće da ga imate.
U Žar ptici ste od 2003. Jesu li djeca danas drugačija u odnosu na djecu u vrijeme kad ste vi počinjali? Koliko suvremene tehnologije i komunikacija putem društvenih mreža utječu na najmlađe generacije? Je li sav taj 'napredak' dobar ili loš?
Gledajući s pozornice ne vidim neku razliku u djeci kao kazališnoj publici prije 15 godina i danas, a puno se toga promijenilo u njihovu načinu odrastanja. Možda je i to potvrda da će kazalište uvijek pronaći svoj put do svake generacije publike, i dječje i odrasle. Suvremene tehnologije donose puno prednosti u svakodnevnom životu. Za mene kao roditelja najveći je problem što oduzimaju vrijeme za neke važne aktivnosti za razvoj djeteta. Kad kažem sinu da ponese loptu i ostane malo poslije škole, on odgovara 'S kim? Svi žure doma igrat igrice'. Mobitel je sjajna stvar – loše je samo to što su djeca od njega grbava.
U klasičnom smislu, kazalište za djecu podrazumijeva edukativnu zabavu prilagođenu ciljanoj dobnoj skupini. Živimo u dobu ubrzanja demonskih proporcija na svim iskustvenim razinama - djeca modernog zapadnog svijeta, kojemu i mi pripadamo, gotovo da ne poznaju život u kojemu se neprekidno ne događa nešto novo. U takvim okolnostima, klasičan pristup može se protumačiti kao čuvanje tradicionalnih vrijednosti, ali i kao nefleksibilnost, ili nesposobnost prilagodbe. Što je važnije za dječje kazalište, edukacija ili zabava? Koja je tajna dobre kazališne predstave za djecu?
Zašto ne bi postojale različite predstave, kao što postoje različiti filmovi i različita glazba? Ima sjajnih predstava za djecu koje su brze, dinamične, služe se modernim tehnologijama i, ako baš želite da upotrijebim tu riječ, moderne su. Zar sve moraju biti takve? Zar tako treba raditi i Sanju Pilić i Heidi? Treba nam i jedno i drugo. Često slušamo rasprave kako današnja djeca žive brzo, kako nemaju strpljenja za 'klasično' kazalište. Dijete kod kuće gleda 'Ratove zvijezda', a sad će tu gledati lutku na štapu. Pa da, gledat će, jer u 'Ratovima zvijezda' nema lutaka na štapu! Kazalište, kad je dobro, ima nešto vrlo važno, a to je emocija, i ta točno prenesena emocija nikoga ne ostavlja ravnodušnim, pa ni 'najmodernije dijete'. Naše je iskustvo da ih upravo taj kazališni ritam, taj neki nerealan protok vremena zatekne, iznenadi i privuče im pažnju. Vremena se mijenjaju, a djeca su uvijek i svuda ista, samo treba malo zagrebati do te njihove dječje nutrine. Tajna dobre predstave je samo u poštenom i iskrenom pristupu, dati sve od sebe, pa što bude. Možete imati manje ili više uspješnu predstavu ali svaka mora biti pošteno i zanatski izvrsno napravljena. Kad tako pristupate onda je jako velika vjerojatnost da vam se tu i tamo 'zalomi' i izvrsna predstava, da je zaslužite. Kad razgovaram s redateljima na samom početku rada, pokušavamo razmišljati na sljedeći način: 'Predstava je gotova, zastor je zatvoren. Djeca se ustaju i oblače jakne. O čemu dijete razmišlja? Što osjeća? O čemu mi želimo da razmišlja?', To je jako bitno, a kada to odredimo 'samo' treba naći način da dođemo do toga. Nemojte misliti da nismo svjesni da većina djece gleda na sat i misli 'Tooo!! Nećemo stići na matematiku'. Ali dobro, možda mu navečer, sutra ili za deset godina nešto prođe kroz tu glavicu.
Nastavak na sljedećoj stranici...
