Prijevodi njegovih knjiga još ne postoje na našim jezicima, ali osjećala bih propustom da ga barem nakratko ne približim i našem prostoru. Andreu Claret rođen je 1946. godine u Acsu u Francuskoj, kao dijete političkih izbjeglica. U Barcelonu je došao na studij, sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Radio je kao novinar za katalonske i španjolske dnevne i tjedne novine koje su djelovale protiv Francova režima.

Više je puta uhićen i priveden zbog antirežimskog djelovanja i podržavanja socijalističke opozicije, a tijekom osamdesetih je djelovao i kao član predsjedništva Komunističke partije Španjolske. Nakon izlaska iz politike posvetio se književnom i kulturnom radu. Djelovao je kao ravnatelj ili aktivan član u odborima niza institucija posvećenih međunarodnom promicanju katalonske kulture, s naglaskom na prostor Mediterana. Od 2008. godine primarno se bavi književnošću. Objavio je pet romana, u kojima se vraća u ta razdoblja diktature, izbjeglištva, progona, represije, ali i nade. Prilikom susreta u Barceloni razgovarali smo o njegovu odrastanju, životu nalik na neki od njegovih romana, novinarskom i političkom djelovanju u vrijeme Francove diktature, kao i trenutačnoj situaciji po pitanju manjinske kulture i neovisnog kulturnog djelovanja - u Španjolskoj, ali i u svijetu.

BestBook: Za početak, pitala bih vas ukratko o vašem odrastanju. Dolazite iz obitelji intelektualaca - vaš je otac bio istaknuti katalonski političar. Rođeni ste i odrasli u egzilu, u Francuskoj. U vrijeme vašeg djetinjstva i ranog odrastanja kakav je bio odnos unutar vaše obitelji i bliže okoline prema Kataloniji koju su napustili? Sjećate li se kako su vam o tome govorili?

Dok smo živjeli u egzilu, stalno se govorilo samo o situaciji u Kataloniji - kako u mojoj obitelji, tako i među ostalim Kataloncima koji su napustili zemlju nakon Francove pobjede. U sjećanju mi je to ozračje koje se može opisati kao mješavina jedne nostalgije za Katalonijom koju su napustili i s druge strane, osjećaja odgovornosti za poraz Republike. To pitanje - kako smo uspjeli izgubiti - obilježilo mi je djetinjstvo. To, kao i neprestano zamjeranje Francuskoj i Velikoj Britaniji zbog svoje politike “nemiješanja”, kakvu su provodile dok je Franco uživao potporu Hitlera i Mussolinija. Moj je otac k tome najoštrije kritizirao politike Španjolske Republike i katalonske vlade. Smatrao je kako su upravo unutarnje podjele i sukobi doveli Franca na vlast. “Nije Franco dobio rat, nego smo ga mi izgubili”, govorio bi.

BestBook: Kako ste unutar obitelji održavali svoj katalonski identitet ? Čime ste si kao dijete predočavali tu daleku Kataloniju?

Prvenstveno, uvijek smo govorili svoj jezik. Kad sam došao u Barcelonu 1964., govorio sam tečno katalonski, znao sam i francuski, na kojemu sam se školovao dotad, no moj je španjolski bio prilično slab. Kako to obično biva kod ljudi koji žive daleko od domovine, za mene je Katalonija bila idealizirana zemlja, bio sam uvjeren kako bi bila najbolje mjesto za život u Europi da nije došao Franco i pretvorio je u crni mrak. Neprestano su nam stizale vijesti o tome koliko teškim životom žive naši rođaci i prijatelji koji su ostali u zemlji. Neki od njih proživljavali su i ozbiljnu represiju i progone. U početku su nam govorili o stvarima kao što su nedostupnost hrane, svakodnevna nesigurnost, siromaštvo… Kasnije je temom postala zabrana korištenja katalonskog jezika u javnom prostoru, pa i potpuni nedostatak ikakve ljudske slobode.

BestBook: A politička situacija? Možete li nam približiti taj diskurs među izbjegličkom zajednicom tog vremena?

Dugo se govorilo o ratu i posljedicama rata. Početkom šezdesetih ljudima koji su živjeli u izbjeglištvu bilo je teško pojmiti kako je Franco uspio uspostaviti u toj mjeri stabilnu diktaturu, kao i to koliku je podršku uživao od strane tog stanovništva iscrpljenog neprestanim ratovima unazad dva desetljeća. Ono što se meni, ali i mnogima dogodilo nakon godina izbjeglištva, jedno je otuđenje od stvarne situacije, a onda i teška psihološka barijera, prepreka da zaista razumijemo novo društvo koje je upravo nastajalo u Španjolskoj.

BestBook: Kad ste napokon došli na studij u Barcelonu, jeste li imali osjećaj da se vraćate doma ili je osjećaj ipak bio bliži dolasku u strano mjesto? Kakav je bio odnos stvarne društvene klime u odnosu na vaša očekivanja?

Oboje. Bio je to istovremeno povratak tom idealiziranome mjestu, ali i posjet stranoj zemlji. Postojala je osjetna razlika između onoga što su mi govorili u djetinjstvu i što me tad dočekalo. U usporedbi s mojim očekivanjima, prvi su prizori bili u najmanju ruku šokantni. To se promijenilo kad sam shvatio kako ispod strahote Francove Barcelone postoje ljudi koji se bore kako bi si život učinili boljim. Otkrio sam u tome više nade nego sam je ikad mogao zamisliti. Život je nesumnjivo bio težak, ali veliki dio stanovnika zaista je vjerovao u bolji život za sebe i svoju djecu. A to je nešto što ne vidimo danas u velikom dijelu Europe!

BestBook: Je li to bio poticaj da se počnete baviti novinarstvom?

Studirao sam novinarstvo iz slučajnosti. Prvo sam upisao ekonomiju. Kad me režimska policija uhitila zbog prosvjeda, bio mi je zabranjen povratak na ijedan državni studij u Španjolskoj na dvije godine. Tako da je jedna od preostalih mogućnosti bila da upišem studij novinarstva na crkvenom učilištu koje nije bilo pod kontrolom režima. Počeo sam pisati za lokalne novine, prvo honorarno i preko ljetnih praznika. Tad sam shvatio važnost lokalnog i dnevnog novinarstva. Jedan od prvih angažmana mi je bio u magazinu Cambio 16, koji je nastao prema modelu anglofonih magazina tog vremena, a pokrenula ga je grupa demokratski orijentiranih poduzetnika.

BestBook: Kao nekoga tko je karijeru počeo unutar režima i s nedvojbenim antirežimskim stavom u praksi, moram vas pitati - kako danas gledate na tu ulogu nezavisnog medijskog djelovanja unutar diktature? Imate li danas osjećaj da je vaše izvještavanje pridonijelo makar i malim promjenama?

Neosporno je važno. Tad je bilo važno i za Kataloniju i za Španjolsku. Novine poput madridskog lista El Pais, Tele-Expressa iz Barcelone, kao i tjednika Triunfio i spomenutog Cambio 16 odigrale su ključnu ulogu. U doba demokratske tranzicije, mi smo novine zvali “Parlament naroda”.

BestBook: Danas promatramo uspon autoritarizma i korporativne kontrole medija na globalnom planu. Vjerujete li da je još moguće nezavisno medijsko djelovanje u funkciji istinske opozicije?

Dva su primarna izazova s kojima se današnje novinarstvo suočava - procvat autoritativnih državnih politika i iskorištavanje društvenih mreža. Očito je nazadovanje po pitanju pluralizma, što poprima užasavajuće razmjere u kontekstu pritiska koji trenutačno vrši Trumpova administracija. Manipulacija društvenim mrežama pak dovodi do toga da je gotovo nemoguće razlučiti točne informacije od netočnih ili iskrivljenih. Ti izazovi dovode do toga da je nezavisno novinarstvo, ako me pitate iskreno - gotovo nemoguće. Nikad prije nije bilo u ovoj mjeri novinarima ograničeno djelovanje.

BestBook: Radili ste i kao dopisnik španjolskih novina iz Afrike i Srednje Amerike. Kako je to iskustvo - boravak na nekom drugom području gdje su ljudi raseljeni zbog posljedica ratova i sukoba - utjecalo na vaše poimanje vlastitog identiteta? Je li vam se promijenila ideja o poziciji Katalonije u slici svijeta?

Svakako da se moja perspektiva na svjetsku politiku produbila tijekom tih godina. Posebno u kontekstu Katalonije. Prvenstveno po pitaju politike i vrijednosti Europske unije - postao sam izrazito skeptičan po pitanju razdvajanja od Španjolske i time izlaska iz EU, s obzirom na to da sam osvijestio kakve bi to posljedice imalo po pitanju sukoba sa španjolskim, ali i europskim vlastima, a koji se ne bi dobro odrazili po Kataloniju. O tome sam razgovarao i s Carlesom Puigdemontom, u vrijeme kad je bio na čelu katalonske vlade i zagovarao raskid odnosa sa španjolskom vlasti. No moj glas, kao i glasovi mnogih uostalom, nisu tu imali svoje mjesto.

BestBook: Svojevremeno ste i sami djelovali unutar politike kao istaknuti član PSUC-a (Ujedinjena socijalistička partija Katalonije). Katalonija ima dugu socijalističku tradiciju, barem po pitanju teorijskih nazora. Što je vas osobno privuklo socijalističkoj misli i načelima? Kako ste doživljavali vezu sa socijalističkim tendencijama tog vremena, ako govorimo o pretežno sovjetskom utjecaju, u odnosu na danas?

Sve kreće od obitelji, pa tako i politika. Moj je otac bio među osnivačima stranke Esquerra Republicana de Catalunya (op.a., separatistička socijaldemokratska stranka u Kataloniji), dok je majka iz vrlo komunistički nastrojene obitelji. Dok sam studirao, tijekom Francova režima, većina onih koji su zagovarali demokratska načela učlanjivali su se u PSUC. Ta je stranka nastala na staljinističkoj tradiciji, no krajem šezdesetih i u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća sve se više udaljavala od sovjetske u korist, recimo to tako, “eurokomunističke” tradicije. Kritike prema politici koju je provodio SSSR - i vanjskoj i unutarnjoj - postajale su opravdano sve oštrije.

BestBook: Nedostaje li vam politika?

Ne, zaboga nipošto! Napustio sam politiku sredinom osamdesetih. Bilo je to jedno uzbudljivo iskustvo, pogotovo tijekom Francova režima. S početkom demokracije u Španjolskoj, sve više sam gubio interes za aktivno političko djelovanje.

BestBook: Vjerujete li u pisanje kao politički čin?

Da, tako i je u većini literature. No političko izjašnjavanje ne smije biti osnovni poriv pisca.

BestBook: Što vas je odvelo u književnost?

Bila je 2008., kad sam počeo pisati fikciju. Imao sam potrebu otići dalje od novinarstva. Ispričati vlastite osjećaje. Otišao sam u Egipat, u Aleksandriju, i tamo sam proveo sedam godina istražujući sam sa sobom tu novu perspektivu.

BestBook: Danas ste među najčitanijim piscima na vašem jeziku. Što biste izdvojili kao najveće izazove s kojima se katalonski pisci suočavaju - radi li se o institucionalnoj podršci, odnosno nedostatku iste, načinima ostvarivanja prijevoda, medijskoj vidljivosti...? Je li pisanje na katalonskom, da se vratim na jedno od prethodnih pitanja, samo po sebi na neki način politički čin?

Za pisce koji pišu na katalonskom izazov je prvenstveno to koliko katalonski jezik slabi među velikim dijelom katalonskog društva. Tržište je daleko manje od onoga za španjolsku književnost - ipak španjolski ima više od 400 milijuna govornika. Ne smatram pisanje na katalonskom političkim činom. To je naprosto stanje stvari, to je moj jezik.

BestBook: Prošlo je osam godina od referenduma (op.a., referendum iz 2017., kojim je premoćnom većinom od 92 posto izglasana uspostava nezavisne države Katalonije u formi Republike, da bi španjolski parlament proglasio referendum protuustavnim). Koliko su se od tada promijenili kulturna klima i svijest o nacionalnoj pripadnosti? Kad smo razgovarali ranije, spomenuli ste kako nove generacije, dakle mala djeca, sve manje koriste katalonski na svakodnevnoj bazi...

Situacija po pitanju održavanja katalonskog jezika u govoru nije jednostavna, no ne bih to izravno povezivao s političkim procesima unazad posljednjih desetak godina. Činjenica je da postoji ta konotacija, pa se katalonski često doživljava kao pobunjenički jezik, čime nastaje animozitet među onima koji se protive nezavisnosti - iako to ne znači i da se nužno protive održavanju katalonske kulture unutar španjolske države. Najveći je problem svakako među mladim ljudima, s obzirom na izloženost tehnologiji i društvenim mrežama, gdje je prisutna hegemonija engleskog i španjolskog. Nastavni programi provode se na katalonskom, no čim djeca izađu na igralište, počinju međusobno razgovarati na španjolskom.

BestBook: Što biste onda predvidjeli za sljedećih deset godina po pitanju španjolsko-katalonskih odnosa?

To prvenstveno ovisi o političkoj volji. Ako će postojati suradnja između španjolske i katalonske vlade - kao što je to slučaj u ovom trenutku - i ako obje strane budu poticale uporabu katalonskog, u suživotu sa španjolskim, vjerujem da je moguća bolja i zdravija situacija. Ako se to ne dogodi, bojim se da bi katalonski mogao postati jezikom elita, rezerviran za birokraciju, intelektualce i, dakako, pisce. Ali to nema smisla ako ga se ne čuje na ulici - ili ako se na njemu ne repa!

BestBook: Ne govorimo sad o konkretnoj političkoj opciji - već koju politiku smatrate najboljim modelom za održavanje stabilnosti tih odnosa unutar trenutačne Španjolske?

Socijaldemokratski federalizam.

BestBook: Što je s promicanjem katalonske kulture na međunarodnom planu - kako doživljavate rezultate trenutačne vlasti, s obzirom na njihovu unionističku orijentaciju?

Nije to jednostavno pitanje. Rekao bih da je važno promatrati, a onda i promicati katalonsku kulturu kao dio šireg europskog i mediteranskog konteksta. Nismo otok - tu kulturu čine i utjecaji onih koji su ovdje došli iz drugih država, kultura i religija.

BestBook: Htjela bih da se dotaknemo i vašeg književnog rada, u nadi da ćemo uskoro imati i hrvatske prijevode. Vaš posljednji roman ‘Paris eramos nosotros’ bavi se temama izbjeglištva, odnosa prema domovini, identitetom i sjećanjem - priča uvelike podsjeća i na vašu biografiju. Koliko je toga vašeg u romanu i vas u likovima?

Puno! U posljednjem romanu više nego ikad. Za mene je pisanje neodvojivo od proživljenog. Ne mislim da je moja biografija nešto zanimljivija od drugih, ali to je jedina koju imam i jedino što me goni na pisanje. To je ono što mi zovemo “vécu”.

BestBook: Vašim je likovima Pariz simbol slobode. Gdje je taj prostor slobode za vas osobno?

Prije nekoliko desetaka godina Pariz je bio univerzalni simbol slobode. Nama koji smo živjeli pod diktaturama, Pariz je predstavljao ideal osobne i društvene slobode. Tijekom Hladnog rata došlo je do tragičnog i potpuno pogrešnog razdvajanja slobode od društvene emancipacije. Dugoročno, nijedno društvo nije održivo bez osobnih sloboda. Da, moguć je gospodarski napredak - pogledajmo, na primjer, Kinu. No tako nećemo riješiti sve veće izazove 21. stoljeća. Ovo što se događa u SAD-u pod Trumpom, bilo da govorimo o ograničavanju sloboda na sveučilištima, sloboda kretanja ili govora, to nas sve vodi u veličanstvenu propast.