Kako svijet sve više djeluje sve više kao nemirno i nesigurno mjesto, na kojem sa svih strana iskrsavaju problemi poput prirodnih katastrofa, ratova, ekonomskih kriza, te društvene krize koje se manifestiraju kroz nagli rasti populizma s kojim neminovno ide i nacionalizam i razni oblici šovinizma ne čudi nagli porast potrebe da se osiguraju razna dobra bez kojih je moderna civilizacija nezamisliva. 

Nedavni razmjeri izbjegličke krize, brexit ali i sveopći i osjećaj građanske nemoći pred navirućim problemima i birokratskom impotencijom, sve zapakirano pod velom besperspektivnosti i općeg osjećaja beznađa, doveli su do sve veće evokacije sjećanja na užase prošlog stoljeća, i strah od novih ratnih sukoba. 

U takvom raspoloženju i s ciljem prevencije mogućih posljedica raznih katastrofa otvoreno je i Svalbardsko globalno skladište sjemena 2008. godine koje se već samo sedam godina kasnije pokazalo kao itekako korisno kada je u rujnu 2015. godine u njega prva morala posegnuti Sirija jer njihov Centar za poljoprivredna istraživanja zbog rata nije mogao obavljati funkciju rasadnika koji distribuira sjeme diljem Bliskog istoka. 

No nije uništenje zaliha hrane jedini problem koji bi mogao, ako ne već uništiti čovječanstvo, a onda ga barem unazaditi. Naime, na sve te katastrofe nisu imune niti knjige kao glavni medij prenošenja civilizacijskih dosega i ljudskog znanja. 

Da je pisani medij itekako podložan uništenju radi ostvarivanja opskurnih ideala i olakšavanja manipulacije masama vidljivo je iz duge kronike rasplamsavanja ljudske gluposti u tih 451 Fahrenheita koja započinje još nesretnim "Spaljivanjem knjiga i pokapanja učenjaka" kako se u povijesti naziva period na kraju dinastije Qin koji je trajao od 213. Pr. n. e. do 206. pr. n. e. odnosno čistka tokom koje je došlo do nestanka tadašnjih Sto škola mišljenja. 

Upravo iz tih razloga, pokrenuta je inicijativa za izgradnju "knjižnice sudnjeg dana" u kojoj će se čuvati digitalne kopije knjiga na klasičnom filmu. Naime novu tehnologiju pohranjivanja razvila je tvrtka "Piql", a filmovi će se čuvati duboko u rudniku koji je zamrznut u permafrostu, što mu osigurava stalnu temperaturu između minus 5 i minus 10 stupnjeva. Katrine Loen iz Piqla rekla je za norveški NRK kako vjeruju da podaci mogu ostati sigurni i do 1000 godina. 

Ususret pokretanja izgradnje tog trezora, u kojem će svoje naslove prve pohraniti domaćin Norveška uz Brazil i Meksiko, odlučili smo pitati naše poznate i etablirane domaće književnike kojih 5 djela domaće ili svjetske književnosti bi oni predložili kao nezaobilazne kanone svjetske baštine. 

Pa je tako naš poznati publicist, književnik i novinar, jedan od pokretača časopisa Zoon Politikon na zagrebačkom fakultetu Političkih znanosti 1978., Marijan Grakalić, koji se u svojoj karijeri može pohvaliti radom u gotovo svim relevantnim redakcijama, autorstvom u oko 10 knjiga ali i organizacijom Gornjogradskog književnog festivala koji svake godine u nekoliko dana okuplja veliki broj pisaca s područje bivše države ali i šire, na naš upit predložio sljedeće naslove: 

Apulejevu priču o lakomislenom mladiću Luciju koji se želio pretvoriti u pticu no koji zbog pogreške postaje magarac. U tom obliku on, nakon otmice razbojnika, sudjeluje u brojnim razbojničkim pothvatima te se nakon brojnih nedaća i patnji, taj mladić s ljudskom sviješću a zatočen u tijelu magarca, uz pomoć boginje Izide vraća u ljudski oblik. "Zlatni magarac" zasigurno predstavlja kanonsko djelo svjetske književnosti koje je svojim romanesknim stilom anticipiralo razvoj romana kao žanra i utjecalo na mnoge kasnije pisce ali i predstavljalo svojevrsnu prekretnicu prema srednjovjekovlju. 

Sljedeći prijedlog Marijana Grakalića, također predstavlja kanonsko djelo i nezaobilaznu lektiru unutar povijesti svjetske književnosti, kao i, uz Bibliju, najprevođeniju knjigu na svijetu: roman "Bistri vitez don Quijote od Manche" najvećeg španjolskog renesansnog pisca i pjesnika Miguela de Cervantesa Saavedre. Riječ je naime o Cervantesovu životnom djelu u kojemu je objedinio u uspješno povezao u cjelinu tri tradicije ranijih romana- viteškog, pastoralnog i pikarskog. 

Tako priča o osiromašenom plemiću Alonsu, koji pod utjecajem brojnih viteških romana umišlja kako je i on sam vitez te kako mu je sudbina odredila brojne podvige i pustolovine, a koje se uglavnom svode na "borbu s vjetrenjačama", svakako je jedno od onih djela za koja je gotovo nezamislivo da se ne nađu pohranjena u norveškim rudnicima.

Treće djelo na popisu "dramski je spjev" utemeljitelja njemačkog romantizma i kako ga se često naziva najvećeg njemačkog književnika svih vremena: "Faust" Johanna Wolfganga Goethea. 

Ta "tragedija" kako ju je sam autor nazivao, pisana monolozima i dijalozima, nastalo je na temelju srednjovjekovne pučke legende o čovjeku koji je prodao dušu vragu za sreću i zadovoljstvo na ovome svijetu. Upravo to djelo predstavlja pokušaj pomirivanja nasljeđa unekoliko obnovljenog klasicizma s romantizmom u svojevrsnom univerzalizmu. Priča o Faustu tako predstavlja vječitu čovjekovu težnju za spoznajom i preispitivanje "prvih i posljednjih" pitanja, potrebe za metafizikom, smislom i problem istinskog zadovoljstva i sveukupne spoznaje.

Kako se jedna književna kultura, gotovo poput Fenixa, u jednom stoljeću može niknuti i probiti se na sam vrh svjetske književnosti, govori nam primjer ruske književnosti. Naime, zbog društveno-političkih razloga, čestih okupacija i odvajanja od svog primarnog izvora kulture- Bizantskog carstva nakon njegova raspada, ruska je kultura u svojevrsnoj Osmanskoj izolaciji propustila renesansu i sve do 18. stoljeća bila van kulturnog razvoja na zapadu. 

Tek od 18. stoljeća Rusija uz pomoć vladara  poput Petra I. Velikog ali i prosvjetitelja poput Katarine II. Velike, započinje proces europeizacije ruskog višeg staleža i razvoj kulture što će u 19. stoljeću utabati put velikanima poput Puškina, Ljermontova, Gogolja, Gogolju, Turgenjevu i ostalima. Jedno od svakako najvećih imena svjetske književnosti koje će svoje mjesto van svake sumnje imati i u tom "trezoru civilizacije" je i Fjodor Mihajlovič Dostojevski, koji se veličinom i kvalitetom svakako može stati uz bok Cervantesu ili Shakespeareu. 

Roman "Idiot" koji nam Grakalić predlaže kao potencijalnog kandidata za trezor, svojevrsni je pokušaj Dostojevskog da književno uobliči pozitivan lik. Protagonist knez Miškin, naivni je epileptičar, koji među svojim boljkama svakako ne može istaknuti visoku inteligenciju, no koji svakako posjeduje veliku osjećajnost, spremnost na žrtvu, i koji sreću drugih uzdiže iznad sebe, no kojega upravo ta "ženska" osjećajnost u doticaju s pojedincima demonske privlačnosti dovodi do niza okolnosti koje će ga dovesti na posljetku do sloma i "kliničkom idiotizmu neizlječivog ludila" 

Posljednje u nizu prijedloga Marijana Grakalića, pustolovno-fantastični je roman "Priča Gordona Pyma" američkog pripovjedača i pjesnika Edgara Allana Poea, u čijim su pjesmama nalazili uzore i poticaje prvaci i osnivači modernizma. Miljenik svih ljubitelja "priča strave i užasa", kriminalističkih romana kao i virtuozno satkanim detektivski pripovijetki,  Poe, svojim genijem ali i tragičnim životom, svakako se uzdigao nad 19. stoljeće i ostavio neizbrisiv trag koji bi se svakako mogao pronaći i u "civilizacijskom" trezoru. 

Sljedeći kojeg smo upitali koja djela domaće i svjetske književnosti smatra vrijednim za pohranjivanje u "knjižnicu čovječanstva" diplomirani je inženjer računarstva, autor vrlo zapaženih i prodavanih Balkan-noir romana i pjesnik Želimir Periš. U svojem opusu Periš ima tri romana od kojih su "Mučenice" po izboru Jagne Pogačnik u Jutarnjem listu proglašene kao jedna od deset najboljih knjiga u 2013. godini dok su po izboru Gradske knjižnice Umag proglašene knjigom godine. 

Prošle godine Periš je objavio zbirku poezije "X" u kojima autor  rado propitkuje moraline anemične mase plasirane od strane vladajućih ali i religijskih institucija. Njegova etika je intuitivna, zdravorazumska, na tragu kategoričkog imperativa, te u tom smislu apolitična. Periš na naš upit o 5 djela koja smatra vrijednima uvrštenja u trezor, navodi sljedeće naslove:

Prva na popisu je prevoditeljica, spisateljica, dramaturginja i književna kritičarka Daša Drndić poznata po vrlo zapaženim tekstovima objavljenim u srpskim književnim listovima "Književnost", "Delo", "Savremenik", "Vidici" i "Književna revija" ali i po 12 romana koji sačinjavaju nezaobilazno štivo svakog ljubitelja dobre knjige. Njen roman "Sonnenschein " osvojio je 2007. godine nagradu Fran Galović za najbolju knjigu zavičajne tematike i nagradu Kiklop za prozno djelo godine. 

Dobitnik je nagrade Independent za najbolju stranu beletrističku knjigu po izboru čitatelja (Independent Foreign Fiction READERS Prize) za 2013. godinu. Daša Drndić dobitnica je međunarodne književne nagrade Prozart 2014. U romanu autorica postavlja mnoga povijesna i egzistencionalistička pitanja koja su protkana u roman kroz povijesne probleme društva i njihove implikacije u sadašnjici kroz teme poput: Lebensborn-djece, deportacije Židova, logora smrti, pitanja neutralnosti Švicarske u Drugome svjetskome ratu, SS komando-odredi i povijest Gorizije- sve uobličeno kroz  povijest jedne židovske obitelji iz Gorice i sudbinu mlade žene Haye Tedeschi. Roman tako predstavlja negativ ljudskog bića u dvadesetom stoljeću, kada su se sve najgore strane čovjekove strane poput Kiklopa nagnule nad Europu i zavele stari kontinent u crno. 

"Ime ruže" izuzetno je popularan roman kojim se, svjetski poznati teoretičar moderne književnosti, Umberto Eco ironično poigrava s čitateljem, smještajući radnju u imaginarni samostan u srednjem vijeku u obliku imaginarne kronike. Roman obiluje opširnim pripovijedanjem, mnoštvom opisa i rasprava, a jedina poveznica između svega je kriminalistička istraga. Roman obuhvaća sve dileme kraja srednjeg vijeka, a sama istraga je ironizirana činjenicom da do rješenja se dolazi sasvim slučajno. 

Samo ime protagonista i ingenioznog istražitelja Vilima od Baskervillea priziva u sjećanje glasoviti kriminalistički roman Conana Doylea "Baskervilski pas" dok je priča ispripovijedana pomoću lika Adsona iz Melka, koji neodoljivo podsjeća svojom ulogom na Watsona koji također gotovo u sva 4 romana i u svih 56 pripovjedaka pripovijeda o zgodama Sherlocka Holmesa. Sve to uokvireno je autorovom napomenom u Predgovoru kako se radi o pronađenom rukopisu, koji je preveden i prerađivan, i koji je opet on preveo i preradio; tj. kako se radi o svojevrsnom "razgovoru među knjigama" čime predstavlja epohalno djelo postmoderne i svakako svojom kvalitetom i domišljatošću, kao i inovativnošću, zaslužuje mjesto u norveškoj "apokaliptičkoj" knjižnici.

Periš također smatra poželjnim pohranjivanja u tom u arhivu daleko od svih prijetnji suvremenog svijeta je i kultni roman klasicističkog irskog književnika Jonathana Swifta- "Gulliverova putovanja". Djelo predstavlja oštru sveopću satiru uobličenu kroz  fantastični putopis o četiri Gulliverova putovanja pomoću kojih se Swift kroz razne perspektive u kojima se pojedinac može naći spram vladajuće i moćne klase izruguje spletkarenju, taštinama i ratovima koji pokreću politiku i zbivanja, a da se ona, čim okrenemo perspektivu, pokazuju beznačajnima, besmislenima i u svakom pogledu zapravo sićušnima. 

Swift se također izruguje i cjelokupnoj tadašnjoj znanosti koja je protkana metafizičkim načelima s često besmislenim istraživanjima. Čestim preuveličavanjima, manipuliranjem ustaljenim značenjima, promjenama perspektive pripovjedača ali i čestim ponavljanjima Swift je zanimljiva opaska umišljenosti i taštini društva koje sebe smatra superiornim i naprednim dok je stvarnost često upravo suprotna; većina ljudskih postupaka i mišljenja su poprilično smiješna i besmislena. 

Upravo zbog te kritičke oštrice uperene ka društvu, Swift bi svakako trebao biti pohranjen u arhiv čovječanstva kao vječno lebdeće svjetlo razuma koje nas podsjeća kako su prečesto niske strasti i umišljenost iza osjećaja superiornosti i prevelike bitnosti čovjeka spram prirode i bunilnog traganja za transcendentalima u raznim granama ljudskog spoznavanja.

Djelo koje je svakako utkano u same korijene zapadne civilizacije, i bez kojeg je gotovo nezamisliva povijest, čak i van religijskog konteksta, zasigurno predstavlja Biblija. Po svom utjecaju ta sveta knjiga Židova, svojim utjecajem na razvoj kulture i društva, sastavni je dio temeljnih civilizacijskih djela poput Epa o Gilgamešu ili Veda. 

Gledano s aspekta povjesničara književnosti, Biblija predstavlja zbornik cjelokupne jedne razvijene i bogate književnosti koja je, uz veliki religijski značaj,  bila ogroman izvor nadahnuća brojnim velikanima književnosti koji su u njenoj poetici nalazili uzor i nadahnjivali se njenim književnoestetskim značajem. 

Kao jedan od temelja civilizacije, sam trezor u koji bi se pohranjivalo znanje, iskustvo, umjetnički izričaj i dosezi jedne civilizacije, bio bi u potpunosti nezamisliv bez jednog takvog djela kao što je Biblija.

Posljednje po redu djelo koje Periš predlaže je kontroverzno djelo poznatog britanskog zoologa, etologa, teoretičara evolucije i popularno znanstvenog pisca Richarda Dawkinsa- "Iluzija o Bogu". Djelo predstavlja autorovo promišljanje o genealogiji religija te znanstvenom jasnoćom i logikom ukazuje na besmisao vjerovanja u "vrhunaravnoga tvorca" koje je svojom iracionalnošću nanosi ozbiljne štete društvu kroz cjelokupnu povijest. 

Knjiga obiluje zanimljivim citatima poput onoga osnivača protestantizma Martina Luthera: "Razum je najveći neprijatelj vjere". Možda je ovo "svjetlo" razuma R. Dawkinsa najbolje opisati citirajući autora trilogije "Njegove tamne tvari" Philipa Pullmana: "Dawkins pogađa religijske vođe punom snagom kojom razum može vladati, razarajući njihove naknadne pokušaje dokazivanja postojanja Boga, njihove uobražene tvrdnje da je religija jedini temelj moralnosti te da su njihove svete knjige od riječi do riječi istina." 

Ovo djelo svakako bi moglo poslužiti u budućnosti kao svojevrsni korektiv toksičnih implikacija ljudske iracionalnosti koja i prečesto služe kao sredstvo manipulacije masama i kao savršen moderator slobode.

Sljedeći kojeg smo zamolili da nam predloži 5 autora i djela koje smatra važnima za konzervaciju u tom arhivu ljudskog znanja i iskustva, mladi je književnik, pjesnik glazbeni kritičar i diplomirani komparatist Sven Popović, koji se u svojoj karijeri može pohvaliti brojnim gostovanjima na natjecanjima i festivalima kao i publicističkim angažmanom koji prelazi granice Lijepe naše. Sven je također uvršten 2011. godine u antologiju mladih hrvatskih prozaika a objavljivan je i u prestižnim kulturnim časopisima "Quorum" i "Zarez". 2015. godine objavio je zapažen roman "Nebo u kaljuži". Trenutno boravi u pazinskoj "Kući za pisce" gdje radi na novome romanu.

Prvi prijedlog predstavlja magnum opus jednog od najznačajnijih argentinskih književnika-Julija Cortazara. Riječ je o romanu "Školice" koje predstavlja jedno od najvažnijih djela hispanoameričke književnosti čije bogatstvo je protkano u vještom korištenju jezika, stilova, pripovjednih modusa te prepletu eksperimentalnoga, poetičnoga i realističnoga. Djelo obiluje smjelim humorom i ironijom sa sklonošću ka mistici i nadrealnome. 

"Školice" su svakako poslastica za sve istinske ljubitelje vrhunske proze, kojima poveći format romana, sklonost improvizaciji i zamršena struktura ne predstavljaju manu već istinski užitak probijanja kroz pripovjedne šume ovog zaista izvanrednog djela.

"Tako se dešava da u životu često povjerujemo da smo izgubljeni, dok u stvari uvijek idemo ka određenom cilju, ponekad vođeni našom najočiglednijom, ali u drugim prilikama, možda i bitnijim za naš život, nekom snažnom i nepokolebljivom voljom i nama samima neznanom, u susret mjestima, osobama ili stvarima koje, na ovaj ili onaj način, jesu, ili su bile, ili će da budu, od odlučujuće važnosti za našu sudbinu, voljom koja ide u prilog našim prividnim htijenjima ili ih osujećuje, pomaže ili odmaže našim težnjama i često, što nas još više začuđuje, vremenom dokazuje da je budnija od naše svjesne volje." - citat je iz sljedećeg književnog prijedloga mladog književnog gurmana i pisca Svena Popovića koji je svojom selekcijom naslova iskazao zanimljiv ukus i sklonost ka eksperimentalnom izrazu i misticizmu. 

Naime, riječ je o eseju argentinskog fizičara i književnika Ernesta Sábata u kojoj autor progovara o krizi čovjeka našeg doba i o smislu književnog stvaralaštva.

Sljedeći na popisu nalazi se poznati engleski pisac i novinar Eric Arthur Blair, poznatiji pod pseudonimom George Orwell. Roman koji nam predlaže Popović je "Kataloniji u čast" Orwellova je kritika tadašnjeg španjolskog društveno-političkog stanja koje se očitovalo u nedostatku klasnog društva u revolucijom zahvaćenim područjima Španjolske koje je posjetio. 

Naime, Orwell je vjerovao kako je radnička revolucija u Španjolskoj  izdana od strane ondašnje komunističke partije koja je bila u dosluhu sa Sovjetskim Savezom. Sve implikacije te propasti revolucije i dvosmislenog djelovanja Komunističke internacionale na španjolski narod Orwell je vješto uobličio u "Kataloniji u čast".

Svakako zanimljivo djelo vrijedno svake pažnje je i ispovjedna proza francuskog diplomata, pisca, filmskog režisera i pilota iz 2. svjetskog rata- Mile Ajara, pravim imenom Roman Kacew, a poznatog također pod imenom Romain Gary- "Pseudo". Djelo predstavlja svojevrsnu autorovu polemiku sa „svim i svačim“, napisanu, kako sam autor kaže, od klinike do klinike, u terapijske svrhe,iz potrebe za javnim pražnjenjem, ispod koje možemo bez poteškoća slijediti drugi sloj, oblika gotovo klasične priče s fabulom i jasno ocrtanim likovima. 

Djelo predstavlja potragu za identitetom suvremenog pojedinca sablažnjenog nad užasima stvarnosti, upitnim vrijednostima, ozbiljnosti "velikih" pitanja i ostalih fenomena koji najjasnije isplivavaju u trenucima nadolazećih katastrofa. 

Zadnje na popisu djela koja nam je predložio mladi pisac Sven Popović nalazi se klasik- poema "Pusta zemlja" engleskog pisca američkog podrijetla, nobelovca i nosioca čak 16 počasnih doktorata- Thomasa Stearnsa Eliota. Poema predstavlja autorovu svijest o krizi suvremene kulture i izgubljenost modernog čovjeka koja su iznesene kroz izravne aluzije na jalovost suvremenog života i duševnu pustoš koju izaziva moderna civilizacija.

Posljednji u nizu pisaca koje smo zamolili da nam predloži naslove koje oni smatraju vrijednima pohranjivanja u tu doomsday riznicu čovječanstva, mladi je pjesnik, prozaik, urednik, esejist, publicist i član programskog odbora Goranovog proljeća- Marko Pogačar. U svojoj je karijeri obuhvatio gotovo sve relevantne punktove suvremene hrvatske književnosti te svoje radove i kritiku redovito objavljuje u domaćoj i inozemnoj periodici, na internetu, te na Trećem programu Hrvatskog radija. Bio je stipendist fondacija Civitella Ranieri, Passa Porta, Milo Dor, Brandenburger Tor, Internationales Haus der Autoren Graz, Rhollets-Paris, itd. Nagrađivan je za poeziju, prozu i esejistiku, a tekstovi su mu prevođeni na tridesetak jezika. 

Prvi na ovom popisu koji nam je predložio Pogačar, nalazi se jedan od najvećih i najplodnijih suvremenih pisaca na njemačkom jeziku- austrijski književnik i dramatičar Thomas Bernhard. Njegov opus obiluje opisima likova izloženim duševnom i tjelesnom propadanju o kojima autor pripovijeda obilato koristeći ironiju, skepsu te uvelike naglašavajući  životni apsurd i besmisao. U opisu likova uvelike je autoru pomogla činjenica da je neko vrijeme radio kao novinar crne kronike kao sudski izvjestitelj. „Sječa šume“ roman je u kojemu autor kroz opise ljudi iz svijeta umjetnosti i njihovih duboko dekadentnih odnosa, u kojemu je duboko ukorijenjen snobizam, izvještačenost, glad za ugledom i profitom progovara o mračnim zakulisnim stranama umjetničkih krugova.

Sljedeći na popisu je jedan od najistaknutijih postmodernista u književnosti, američki pisac- Thomas Pynchon. Riječ je o piscu koji u svojim romanima kreira svjetove protkane stvarnim i izmišljenim povijesnim događajima u kojima kroz crni humor, plošne i ponekad groteskne likove progovara o otuđenosti, smislu i suvremenoj društvenoj problematici. Pogačar predlaže Pynchonov prvi roman pod zanimljivim nazivom "V." koji donosi priču o potrazi za entitetom V. koji se kroz različite dijelove romana pojavljuje na različite načine. 

Zanimljivo je kako se u romanu pojavljuje povijesna epizoda iz relativno nedavne hrvatske povijesti vezana za opskurnog talijanskog pjesnika i političara iredentista Gabrielea D'Annunzija koji je 1919. godine zauzeo Rijeku i priključio je Kraljevini Italiji, s ciljem podcrtavanja atmosfere moralne i političke dekadencije u jednoj od brojnih fabularnih linija.

Zanimljivo je osvježenje slovenski neo-avangardni pjesnik nakon drugog svjetskog rata Tomaž Šalamun koji je u svojoj zavidnoj karijeri 40-ak zbirki poezije. Bio je član konceptualističke grupe OHO s kojom je izlagao i na velikoj svjetskoj izložbi u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku (MOMA), 1970., što mu je otvorilo mnoga vrata kasnijih brojnih, kraćih i dužih boravaka, kao pjesnik, u Americi. Dobitnik je velikog broja slovenskih i međunarodnih književnih nagrada. 

Njegov „Izbor iz poezije“ svakako predstavlja antologijsko djelo koje bi svaki zaljubljenik u pisanu riječ trebao posjedovati u svojoj kućnoj biblioteci. Stoga je svakako za pretpostaviti mjesto u trezoru za Šalamuna koji je svojim utjecajem ostavio popriličnog traga na generacijski razvoj i smjer južnoslavenske, srednjoeuropske i mediteranske poezije.

Također je zanimljivo kako su i Pogačar i Popović u svoj izbor smjestili već opisani Cortezarov roman „Školice“ što je odličan znak kako se u kanon svjetske književnosti sve više probijaju i autori van zapadnog književnog kruga i kako je njihova recepcija kod nas sve bolja i bolja. 

Posljednji na popisu nalazi roman „Teško je naći dobra čovjeka“ u kojemu američka spisateljica i esejistica Flannery O'Connor nevjerojatnom lakoćom opisuje šokantne situacije u nastojanju da navede čitatelja na aktivno promišljanje i izlazak iz ugodnosti mentalnog ljenčarenja. Smještajući radnju na američki jug, daleko od urbanih zona, autorica karikira, pretjeruje i namjerno izobličuje ljude i situacije, naglašavajući zle i ružne strane života, kako bi istaknula iskrivljenost modernog života i poremećenost vrijednosnih kriterija. Roman je izvrsno štivo za poticanje promišljanja o svijetu koji nas okružuje i o moralnim vrijednostima koje smo stavili na pijedestal a tako prečesto ih izvrćemo ili u potpunosti kompromitiramo. 

Svakako su zanimljiv izbor djela ponudili naša 4 književnika koje smo zamolili da nam predlože svojih 5 naslova za knjižnicu u Norveškoj i svojim izborom ukazali kako itekako postoji kritička oštrica u našoj književnoj inteligenciji i ukazali na romane, koji i prečesto zaobilaze mainstream medije a koji su svojom tematikom, kvalitetom i stilom itekako poučno i korisno društveno štivo.