Razgovarati s Dragom Štambukom o njegovoj novoj zbirci pjesama ‘Uzgon’ znači zaviriti ispod kože nagrađivanoga pjesnika, prevoditelja i antologičara, ali i uspješnog liječnika i diplomata, iskrenoga domoljuba koji je, zahvaljujući vlastitoj nomadskoj prirodi, dobro upoznao mnoge dijelove svijeta. I gdje god je taj kozmopolit živio tijekom bogate diplomatske karijere – u Velikoj Britaniji, Indiji i Šri Lanki, Egiptu, Japanu, Koreji i Brazilu – iza sebe je ostavio dubok trag; s jednakom je pažnjom i zahvalnošću prigrlio raznolike kulturne, religijske i jezične utjecaje, koji se zrcale u njegovoj poeziji. U Londonu se družio, među ostalima, s Margaret Thatcher i princezom Dianom, u Indiji je prijateljevao s Majkom Terezom, Sonijom Gandhi i Dalaj-lamom, u Japanu je kontaktirao s carskom obitelji i književnikom Harukijem Murakamijem. Posljednje dvije godine Drago Štambuk djeluje kao veleposlanik u Teheranu, a zabrinutost zbog apokaliptične slike suvremenog svijeta nadilazi duhovnim uzgonom i nadom u civilizacijsku i poetsku preobrazbu. Nova zbirka ‘Uzgon’ žanrovski varira između pjesama u prozi i lirskog dnevnika, a objavila ju je Školska knjiga u biblioteci Rukovet (urednica Miroslava Vučić). 

 BestBook:  ‘Uzgon’ je nastavak ‘Theurgije’, zbirke pjesama u kojoj su tematske opsesije iz hrvatske povijesti, jezika, kulture i duhovnosti sljubljene s dubokim utjecajima civilizacija i kultura koje ste kao diplomat imali prilike dobro upoznati. Možemo li ‘Uzgon’ čitati i kao pjesnički apel za spas čovječanstva, na tragu upozorenja koje je uputio prirodoslovac David Attenborough u svojem ‘Životu na našem planetu?’ 
Nezahvalno je komentirati vlastito djelo. Ono postaje autonomnim nakon što je napisano i tiskano, a u odnosu prema čitatelju ima posvema ini autohtoni životni tijek koji autor, i kada bi htio, ne može više kontrolirati. Piščeva namjera može biti jedno, a književni ostvaraj i smjer kojim misao potaknutog čitatelja kreće, opet, nešto sasvim drugo. Postoje i skrivena značenja, no nije na meni da ih otkrivam jer time ništim draž čitateljskih razotkrivanja. Osobno sam zabrinut smjerom kojim svijet tehnološki ‘napreduje’, hita neizostavno ususret svojem duhovnom i općem propadanju. Zagrijavanje planeta, nestanak staništa i brojnih životinjskih i biljnih vrsta, širenje zagađenja i rast planina smeća, kontinenti plastike što plutaju oceanima i truju ribe koje će onda zatrovati čovjeka; sve novije boleštine i pošasti, prijetnja nuklearnih i inih sofisticiranih oružja koja su u stanju zaustaviti život na Zemlji... Bezobzirna profitokracija, ratovi za geopolitičku prevlast i sirovinske izvore, migracije, siromaštvo i uza nj vezan terorizam; umjetna inteligencija koja drastično prijeti našoj iskonskoj ljudskosti... Kad bih mogao izabrati metaforu koja ilustrira stanje svijeta, bio bi to ouroboros, zmija koja jede vlastiti rep. Čovječanstvo je sebi najveći neprijatelj; uništimo li Zemlju, a uništenje sve je izvjesnije, uništili smo i preduvjete svojega postojanja. Spasit će se samo oni koji svemirskim brodovima krenu u pravom trenutku na neki drugi životvorni planet i ljudskim potrebama primjerenu destinaciju. Nije dobro biti Kasandrom ako se proroštvom ne namjerava potaknuti ljudstvo na sprječavanje nahodeće katastrofe. Stoga je nužno zadržati dionicu optimizma jer pesimizam sam neće pridonijeti spašavanju našega plavog planeta. Zagovarati je ekološku, mirotvornu i asketizmu blisku haiku svijest. Geslo za opstanak jest ‘manje je više’; ono poništava razorni nagon opsesivnoga gospodarskog rasta, pretjerane potrošnje i demona konzumerizma.

 BestBook:  Pandemija koronavirusa snažno ilustrira vašu tvrdnju da današnji svijet postaje sve manji; što god da se događa na jednom njegovu kraju, osjeća se i drugdje, zajedno smo u istom zemaljskom čamcu koji se ljulja. Zanimljiva je koincidencija da je nedugo nakon prošlogodišnjeg zagrebačkoga potresa snažan potres magnitude 5,1 zaljuljao i Teheran, grad u kojemu ste završili rukopis ‘Uzgona’ i obogatili ga iranskim referencijama i motivima. 
Velepošast krunatoga virusa sabila je odavna smanjujući svijet u mišju rupu. Raspada se sustav koji poznajemo, a novoga još nema na vidiku; svi se trude vidjeti budućnost, no ona je zamagljena, mutna i uglavnom zloguka; virtualna je i prepuna prijetnji tehnološkog i robotizirajućeg, otuđujućeg napretka. Sadašnjost nas pritišće kao mlinski kamen. U svijetu koji postaje sve tješnji, ne proširimo li svoja srca, ne dademo li oduška plemenitim nagonima i prostora ‘uzgonu’, ne zazovemo li solidarnost i pružimo ljubav jedni drugima kao kruh svagdašnji, nećemo opstati. Naveli ste trusni sinkronicitet između Zagreba i Teherana koji govori više od bujica riječi. Odčitavati nam je znakove vremena – nevremena jer nas poučavaju i usmjeravaju, upućuju na rješenja. Ona su tu, u nama, samo ih nismo u stanju prepoznati. Usvajanje univerzalnih i vječnih vrednota, rast u plemenitosti i u razlikovanju dobra od zla najveći su izazovi i zadaće suvremenoga čovjeka. U svijetu kojim vlada zamjena teza i koji laž predstavlja istinom, zlo dobrim, a sebičnost pretpostavlja žrtvovanju za druge, osobito za one potrebite, ponižene i odbačene – u takvome svijetu nema mjesta za uspravnog, plemenitog čovjeka. A bez vertikalnog čovjeka nema ni višim vrijednostima strukturiranog društva, zajedništva unutar kojega bismo podržavali, tješili, hrabrili i uzajamno snažili jedni druge. Gdje god jesam, gdje god služim svojoj Domovini, pokušavam razumjeti duh tuđe zemlje i njenog naroda, staviti ga u suodnos s mojom hrvatskom popudbinom. ‘Milovanje duša’ pojam je koji sam razradio u svome pjesništvu i, ako vrijedi u pojedinačnim odnosima, vrijedi i za odnose među zajednicama, narodima i rasama. Svi smo toliko povezani, isprepleteni i svezani danas da se nevolja na jednom dijelu planeta neizostavno prelijeva u ine njegove dijelove i cijelo čovječanstvo ćuti bol jednog svog, pa i najmanjeg trpećeg odvojka. Holistički pristup na pojedinačnoj razini i partikularni na globalnoj te njihovo prihvaćanje odnos je ruke i rukavice. Potonje navodim bez rukavica jer imamo sve manje vremena popraviti nepopravljivo. Odavno nam već zvoni zvono na uzbunu.
 

BestBook:  U zbirci spominjete i iransku naftu, američko oružje, bombu… Kako izgleda svakodnevni život u zemlji opterećenoj, među ostalim, financijskom krizom, američkim sankcijama i ubojstvom Mohsena Fakhrizadeha, najistaknutijeg iranskog nuklearnog znanstvenika? 
Sućutan sam s pukom koji pati zbog krunate pošasti, već u četvrtom valu, zbog sankcija i udaraca koje prima izvana i iznutra. Narod je to složene, duboke povijesti i grandiozne uljudbe, ponosan i obrazovan, talentiran i mudar, bogat darovima zemlje i neba; narod pjesnika, ruža i slavuja. Svakodnevni život hrvanje je s pobrojenim nedaćama, vježba je u preživljavanju i ustrajnosti. No svatko i svuda, ne samo u Iranu, ima svoju dozu nevolja, na sreću i običnih radosti, pa tako jedno blaži i uravnotežuje drugo. Novi američki predsjednik Joe Biden izjavio je da namjerava vratiti SAD u Nuklearni sporazum s Iranom, koji Europska unija snažno zagovara i uz koji čvrsto prianja. Barack Obama bio ga je odobrio, Donald Trump je iz njega izašao, a sad nam se nadati američkom povratku u nj. Sporazum je važan, zbog sigurnosnih razloga, za cijeli svijet, a supotpisnice su mu, uz Njemačku, Francusku i EU – Velika Britanija, Kina i Rusija.
 BestBook:  U ‘Uzgonu’ spominjete i prijateljicu Doris Lessing, englesku nobelovku koja vas je u Londonu upoznala s Raymondom Carverom i Tess Gallagher. Nakon Carverove smrti naslijedili ste njegov prsten, a Haruki Murakami dobio je za uspomenu Carverove cipele. Što vas povezuje s tim književnim figurama, po čemu ih pamtite? 
Doris spominjem jer je rođena u Kermanshahu, u zapadnom Iranu, blizu Bistuna, glasovitog po kamenim reljefima Dariuša Velikoga, koji prikazuju i narod Harvatije kao njegove podanike, a spominje ih u popratnom klinastom zapisu na tri jezika: staroiranskom, elamitskom i babilonskom. Tess mi je nakon Carverove smrti, došavši u London, predala njegov glasoviti prsten i, usprkos mojemu prvotnom odbijanju, zamolila da ga zadržim. Napisao sam o rečenoj predaji pjesmu ‘Prsten Raymonda Carvera’, objavljenu u mojoj indijskoj zbirci ‘Uklesano u planinama’. A glede Harukija Murakamija, s kojim sam prijateljevao u vrijeme služenja u Japanu, čuo sam od Tess priču kako je Haruki nakon smrti pisca kojeg je prevodio i obožavao zamolio njegovu udovicu da mu pošalje neki osobni Carverov predmet za uspomenu. Tess mu je poslala, predmnijevam, ne bez zadnjih misli, Raymondove cipele, što je moglo sugerirati nasljedovanje Carverove literarne veličine i načina jer upravo to i znači ‘ući u nečije cipele’.

 BestBook:  Tijekom liječničke karijere u Londonu skovali ste naziv kopnica i sudjelovali u jednom od najvažnijih svjetskih istraživanja u kojemu se tražio lijek i cjepivo za sidu. Danas u pjesmama često upotrebljavate medicinsko nazivlje: neuspješna venesekcija, zloćudna tkiva, mitoza staničja, spazmodično disanje, perikardijalna tekućina, abdominalna aorta… Žalite li za liječničkom profesijom? 
Medicinu sam, kao prvi na prijamnom ispitu, upisao u Zagrebu i završio u rekordnom roku s odlikom. Potom sam specijalizirao internu medicinu, subspecijalizirao gastroenterologiju i hepatologiju, a u Londonu infektivne bolesti i AIDS. Potonju sam bolest nazvao kopnicom jer su u početnom i ranom stadiju epidemije moji pacijenti naglo gubili tjelesnu težinu i kopnjeli ubrzano poput snijega, otud izvedenica – kopnica. U suglasju s narodnim nazivima za tuberkulozu – sušica, za epilepsiju – padavica itd. To više što je i francuski naziv za bolest – sida bio ponavljanje hrvatskog ženskog imena (Sidonija, poput pjesnikinje Side Košutić). Skrbiti nam je za jezik, a prevođenje medicinskih i tehničkih izraza obveza je pripadnika struke i jezikoslovaca. Dobio sam tri Šreterove nagrade za tvorbu hrvatskih naziva (proširnica za stent; oznak za brend; disajnik ili dišnik za respirator). Također sam smislio naziv ritmodajnik za pacemaker, napravu koja upravlja srčanim ritmom. Otprilike pet godina u Londonu sam, od 1986. do 1991., radio usporedno dva posla: svoj medicinski istraživački rad na cjepivu HGP-30 protiv AIDS-a i na azidothymidinskoj eksperimentalnoj terapiji za oboljele, kao i na promicanju ideje o preventivnoj diplomaciji koja bi trebala zaustaviti rat u bivšoj državi. Prvi sam put termin preventivna diplomacija službeno upotrijebio 1988. na sastanku s predstavnikom Foreign Officea zalažući se za britanski angažman u sprječavanju rata koji je po mojim tadašnjim procjenama zasigurno slijedio; kad je generalni tajnik UN-a Boutros Boutros Ghali uime UN-a 1992. javno predstavio koncept preventivne diplomacije, konačno sam došao na svoje. Nakon što sam 1991. prihvatio diplomatsku ulogu opunomoćenog predstavnika RH u Ujedinjenom Kraljevstvu, moja majka mi je rekla: ‘Sine, ti nisi normalan; toliko si energije uložio da postaneš vrstan liječnik i višestruki specijalist, a sad si sve to odbacio’. Odgovorih joj: ‘Nisam imao izbora jer je ovaj posao, tragičnim slijedom događaja, izabrao mene’.
 

BestBook:  Često ističete da je vaša diplomatska karijera počela posve neslužbeno i neplanirano. Kakvu su ulogu u njoj, ali i u priznavanju neovisne Hrvatske, odigrale princeza Diana i Margaret Thatcher, koja će ostati zauvijek zapamćena po izjavi: ‘Rat u Jugoslaviji nije građanski rat, to je rat komunističke Srbije protiv demokratskih država Hrvatske i Slovenije’?
Već sam dijelom odgovorio na rečeno pitanje; nisam birao, bio sam izabran. Gospođu Thatcher i princezu Dianu, Michaela Foota i druge javnosnike upoznao sam i prije službenog angažmana. Toliko me u ljudskom smislu potresalo sve čemu sam svjedočio i što sam predviđao da će se dogoditi u bivšoj državi da zaista na kraju nisam imao mogućnost uzmaka; ćutio sam duboku potrebu za angažmanom, ponajprije zbog humanih i humanističkih razloga. A poznanstva koja ste naveli, kao i mnoga druga, mojim prijenosom činjenica i viđenja političkog raspleta u SFRJ pomogla su, vjerujem, britanskom boljem razumijevanju stanja i odnosa u bivšoj državi.

 BestBook:  Vi i zagrebački student, neovisno jedan o drugome, smislili ste najbolju novu hrvatsku riječ – dišnik, koja bi trebala zamijeniti respirator. Osim toga, umjesto koronavirusa predlažete naziv krunski ili krunati virus. Kako kao liječnik gledate na pojavu i posljedice krunskog virusa te kakvu budućnost slutite? 
Predložio sam disajnik i dišnik, a dotični student samo dišnik. Držim da je disajnik bolja varijanta jer sugerira i uključuje napor disanja i rad naprave koja diše umjesto bolesnika. Dišnik je preblizu riječi dušnik (za tracheu) i zvuči kao dodatni organ. No što je, tu je, prosudbeno povjerenstvo tako je odlučilo. Glede budućnosti ne očekujem skoro popuštanje velepošasti; još godinu-dvije, predviđam, ovaj virus bit će s nama; razvit će se i mnoge mutacije, tako da će cjepiva trebati slijedno prilagođavati novim sojevima i cijepiti populaciju godišnje kao i protiv uobičajene gripe. Virtualizacija koja zbog pandemije trenutačno vlada našim životima samo će ojačati i bojim se da će virtualna tehnologija postati uteg našoj ljudskosti, zbog čega nam je biti na oprezu – eda nam kiborzi ne postanu vladarima, a čovjek njihov novovjeki rob. 

 BestBook:  Niste običan diplomat, barem prema domaćim mjerilima: često spominjete poniznost i predanost služenju, a usto ste kritični prema aktualnim društvenim, političkim, pa i crkvenim odnosima. Je li Hrvatsku i dalje, kako je to tvrdio Boris Maruna, lakše voljeti izdaleka?
Vjerovati mi je da ne biti običan, kako kazaste, može biti moja prednost. Moguće su drugi diplomati ti koji su neobični u današnjem vremenu zamjene teza, kad norme postaju onakvima kakvima ne bi trebale biti s obzirom na društvene okolnosti te ljudsku narav i potrebe. Za mene je pravo uvijek iznad moći, a principi vazda iznad interesa, dok etika i estetika idu rukom pod ruku. Ljepota će spasiti svijet, kaza Dostojevski; gdje ljepota znači sve one vrednote koje su sastavnice plemenitog i uzdignutog čovjeka. Takvom je biti i diplomatu, onomu koji ne manipulira, a nosi ljepotu i istinu svoje domovine na reveru i njenu otvorenu dobronamjernost prema svjetskom bratstvu težeći pravednosti u svjetskom poretku. Maruna je, vjerujem, za sebe u pravu; no svi smo različiti i nikada ne dijelimo poglede istim smjerovima i u jednakim razmjerima. Uvijek se više voli iz daljine (iako vrijedi i ona – daleko od očiju, daleko od srca), no o samoj lakoći voljenja nije jednostavno zboriti.

 BestBook:  Majka Tereza bila je položena u grob u prisutnosti samo najbližih prijatelja, među kojima ste bili i vi. Osim Majčine hrvatske putovnice, koju ste joj isposlovali na svoj prijedlog i njezin zahtjev, a čiju poništenu prvu varijantu čuvate kao uspomenu, što još baštinite od ove katoličke svetice koja je služila siromašnima i bolesnima? 
Bitna poruka koju sam naučio od ove, siromasima i bolesnicima predane, sićušne žene herojsko je i primjerno njeno nastojanje da se odbačenima, s ruba društva, pomaže i čini dobro. Također, da svetost nije u savršenstvu jer bila je i ona kao što i svi jesmo – ljudski nesavršena; već je svetost u junačkoj odlučnosti da se kvarnome svijetu usuprot djeluje sućutno i s ljubavlju prema bratu čovjeku.

 BestBook:  Nedavno ste postali akademik. Čime ćete se baviti u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti?
Akademikom se postaje, prema mišljenju i preporuci drugih akademika, na temelju vlastita djela. Bavit ću se svime čime sam se i do sada bavio. Skrbiti o hrvatskome jeziku, njegovoj poetskoj riječi, identitetu i, zašto ne reći – svekolikoj hrvatskoj i svjetskoj sudbini. Predmnijevam da bi dio osobne stvaralačke energije, preostane li je, valjalo utrošiti na jačanje same institucije, uložiti u njen intelektualni i neovisni, a za Domovinu presudni, nadstranački suverenitet višega reda i dobra.