Prava je umjetnost, i jedna od najvećih spisateljskih vještina, zamutiti granicu fikcije i fakcije, stvarnost učiniti pričom, a priču ispreplesti stvarnošću. Posebno je to važno za suvremenu književnu produkciju, u vrijeme tržišne preplavljenosti stvarnosnom prozom, stvarnosnom ili autofikcijom, novodobnog trenda posvemašnjeg, gotovo ekshibicionističkog odbacivanja plašta autorske sigurnosti i radosnog valjanja u kaljuži zamućenoj razotkrivanjem obiteljskih, prijateljskih i vlastitih tajni.

U vremenu kad autor stoji usred svojeg autorskog opusa, druga su krajnost pisci u grčevitoj borbi za zaštitu svojeg identiteta. I možda baš zbog onih prvih potonji i dobivaju toliko medijske i čitateljske pozornosti. Japanski pisac Haruki Murakami, kao jedan od rijetkih svoje vrste, stoji negdje u sredini. Dovoljno prisutan da ne ostavi mjesta sumnji o izvorištu svojega rada, a odsutan taman toliko da otvorenim ostavi pitanje o stvarnom identitetu svojih pripovjedača. U slučaju nedavno objavljene zbirke priča "Prvo lice jednine", prve nakon izdanja "Muškarci bez žena" iz 2014., Murakami vještim postupcima manipulacije čitateljskom percepcijom u pitanje dovodi i pluralnost pripovjedačkih perspektiva. Naime, unatoč bezimenosti većine pripovjedača (izuzev Harukija Murakamija u priči "Zbirka pjesama o momčadi Yakult Swallowsa"), odmicanjem od njihova početka postaje jasno kako nikad i nisu trebale biti "Prva lica jednina". Jer lice je, čini se, uvijek isto.

Svaku od priča, ispripovijedanih iz perspektive prvog lica jednine, čitatelj promatra kroz, uvijek istu, perspektivu sredovječnog muškarca na pragu prvog ozbiljnijeg susreta sa starošću, muškarca nespremnog priznati da, osim svijeta kojim caruju glazba (poglavito jazz) i bejzbol, stari i on sam. I s time se, kao i osjećajem nadiruće samoće, teško miri, što ga navodi na okretanje, prevrtanje prošlosti i prebiranje po postojećim, kao i pomalo neuvjerljivim uspomenama. Začudo, premda pisane od kraja 2019. pa do sredine 2020. godine, Murakamijeve pripovijesti ne odražavaju duh vremena u smislu refleksije na pandemiju, virusom izazvanu skučenost života unutar granica vlastitog doma ili intenzivnu samoću dekretom propisanu najstarijim članovima društva. Njegove priče, zapravo, duh vremena pretvaraju u duh svevremenosti prikazujući teme čiju smo važnost posljednjih godina osvijestili kao stalno prisutne, ali nedovoljno vidljive.

Upozoravanje na neuralgične točke emocionalnog života pojedinca i njihovo prelijevanje u suvremeno društvo, ipak, Murakamijevu kratku prozu ne čini depresivnom, ali obavija je finom koprenom elegične melankolije, nostalgije za nepovratno izgubljenim vremenima. Naravno, Murakami ni ovdje ne propušta priliku za literarnim raslojavanjem laganih filozofskih koncepata, po čemu je od svojih početaka najpoznatiji, no to ni ovaj put neće smetati poklonicima njegova rada. Njegovi pripovjedači, naizgled, čvrsto drže konce vlastite sudbine, ali priče ih naposljetku ipak razotkrivaju kao izgubljene ili životnim promjenama zbunjene. Sa ženama ili bez njih.