Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća općina Jakovlje ponudila je na prodaju dvorac Oršić, jednokatnu plemićku kuriju smještenu na brdašcu u središtu tog zagorskog sela koja je tijekom stoljeća više puta mijenjala svoj izgled - i svoje vlasnike. U zgradi se tada nalazila osnovna škola, a općina se prodajom dvorca željela riješiti troškova održavanja i prikupiti novac za dovršetak i opremanje nove, suvremene škole. Ponude su poslali obližnja tvornica cipela koja je trebala prostor za skladište, poznata šansonijerka Tereza Kesovija koja je navodno u dvorcu željela otvoriti hotel, te dvije strukovne udruge likovnih umjetnika, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika (HDLU) i Udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske (ULUPUH). Vodstvo općine opredijelilo se za likovnjake i od tada je dvorac u Jakovlju poznat i kao Dvorac umjetnika. Ne treba posebno ni naglašavati da je - unatoč svim naporima entuzijasta i povremenim pokušajima obnove - već ionako trošno stoljetno zdanje nastavilo polako propadati. Osim poslovičnog “zuba vremena”, koji je u suradnji s vlagom, hladnoćom i vremenskim nepogodama postupno razarao strukturu građevine, dvorac je djelomično stradao i u velikom požaru 1979. godine, te u nekolicini slabijih potresa. Međutim, kako se čini, posljednja dva potresa – zagrebački i sisačko-petrinjski iz 2020. – osigurala su dvorcu Oršić priliku za novi početak. Entuzijastično i čini se vrlo sposobno vodstvo dvorca utjelovljeno u voditelju projekta akademskom kiparu Alenu Novoselcu, napravilo je plan cjelokupne građevinske obnove vrijedan više od 10 milijuna eura prema kojemu bi kroz nekoliko godina dvorac Oršić trebao zasjati novim/starim sjajem, odnosno postati nešto poput sličnih plemićkih zdanja prenamijenjenih u kulturne institucije kakvih ima diljem Europe i kojima se izdaleka divimo i kojima zavidimo.

Možda je pretjerano reći da su nedavni potresi za dvorac u Jakovlju predstavljali “sreću u nesreći”, ali dodatna oštećenja koja je pretrpio omogućila su korištenje sredstava europskog fonda solidarnosti u iznosu od 2,6 milijuna eura - odnosno 19,6 milijuna kuna - koja će se utrošiti na takozvanu konstrukcijsku obnovu. Radovi na ojačavanju strukture zidova, povezivanju zidova, podova i svodova, te svi drugi “opravdani zahvati koji se mogu provesti po zakonu o konstrukcijskoj obnovi”, počeli su prije nekoliko tjedana, 16. siječnja, a po planovima završit će već 30. lipnja. Nakon konstrukcijske slijedi cjelovita obnova dvorca čiji se troškovi procjenjuju na oko devet milijuna eura. “Imamo najave, imamo vjeru i očekivanja da će nas država pratiti nacionalnim sredstvima po završetku te konstrukcijske obnove. Prema dosadašnjim iskustvima s obnovama dvoraca sličnih formata, veličine i zahtjevnosti radova, trebat će nam dvije do tri godine da završimo cjelovitu obnovu”, rekao mi je Novoselec kad sam prije nekoliko dana posjetio dvorac. Kako su se građevinski radovi polako počeli zahuktavati, dvorac Oršić tog je hladnog nedjeljnog prijepodneva bio posljednji put otvoren za javnost, a njegovo vodstvo iskoristilo je tu priliku kako bi izvijestilo medije o projektu obnove i pokrenulo donacijsku crowdfunding kampanju kojom se planiraju prikupiti dodatna sredstva za daljnju obnovu dvorca.

Premda posjeduje određeni šarm zagorskog plemićkog ladanja, dvorac Oršić danas odaje prilično otužnu sliku - čak i ako zanemarimo naveženi građevinski materijal i opremu, zaštitne ograde, skele i kante za otpad. Veći dijelovi fasade odavno su otpali, dvokrilni prozori očito su vidjeli i bolje dane, a tek u bijelo obojana altana i poneka preostala štukatura mogli su nas podsjetiti da je ovdje nekad živjelo imućno zagorsko plemstvo. Smješten na povišenju do kojeg se dolazi zemljanim putem obrubljenim gustom glogovom živicom – jadnim preostatkom nekadašnjeg drvoreda kestenova - dvorac je okružen visokim drvećem među kojim se nalazi poznati Park skulptura sa 64 rada suvremenih hrvatskih kipara i kiparica. Međutim, i skulpture je nagrizlo vrijeme - samo ih je dvadesetak obnovljeno - a ni smrznuto zagorsko blato na prostoru isred dvorca, ni gole grane stabla koje je ljuljao snažan sjeverac, nisu pridonijeli veselijem raspoloženju. Unutrašnjost je ipak nešto ugodnija – barem je bila tog svečanog dana. U gotičkoj atmosferi drevnog dvorca, kao da smo možda negdje u Škotskoj, na podovima, zidovima i stubama relativno prostranog predvorja bili su izloženi radovi umjetnika koji su se upravo iselili, namijenjeni prodaji odnosno donacijskoj crowdfunding kampanji.
Manje i veće skulpture, slike, crteži koji vise na razapetom konopcu, razni uporabni predmeti, znatiželjnici koji su se vrzmali među umjetninama i njihovi psi koji su njuškali po kutovima, davali su dvorcu karnevalsko, gotovo hipi ozračje, toliko različito od onoga koje je vladalo tijekom većeg djela njegove povijesti.

Posjed Jakovlje prvi se puta spominje u ispravi iz 1546. kad ga je kupio stanoviti Jakov Sekelj iz Ormoža. Dvorac i pripadajuće imanje s gospodarskim zgradama izgradila je u 18. stoljeću plemićka obitelj Oršić.
Glavna zgrada sagrađena je na umjetnom humku koji su navezli Oršićevi kmetovi prenijevši zemlju s obližnje lokacije na kojoj je napravljen ribnjak. Tijekom desetljeća mijenjao je razne plemićke vlasnike – Gottale, Rauche, Josipoviće, Kronfelde - a početkom 20. stoljeća dvorac je kupila buržoaska obitelj češkog porijekla Sixta, pod čijim je imenom donedavno bio poznat. Nakon Drugog svjetskog rata je nacionaliziran, da bi 1972. u već spomenutim okolnostima došao u ruke likovnih umjetnika. U dvorcu su počeli stvarati neki od najznačajnijih aktera hrvatske moderne i suvremene umjetničke scene, predvođeni akademskim kiparom Ratkom Petrićem, jednim od osnivača utjecajne likovne skupine Biafra koja je zastupala naturalističku, ekspresivnu i angažiranu figuraciju nasuprot tada popularnoj apstrakciji. Ateljee u dvorcu dobilo je 14 umjetnika, a osim biafranaca Petrića, Stjepana Gračana, Mire Vuce i Zlatka Kauzlarića-Atača, u Jakovlje su dolazili i radili i drugi umjetnici, poput Milene Lah, Ivan Kožarića, Zvonimira Kečeka, Branka Ružića. Svi oni, a i mnogi drugi autori, izradili su 64 skulpture postavljene u perivoj ispred dvorca. Riječ je o radovima različite poetike koji daju reprezentativan presjek hrvatskog kiparstva druge polovice 20. stoljeća, a to je napokon priznala i Republika Hrvatska koja je nedavno Međunarodni park skulptura Jakovlje proglasila trajno zaštićenim kulturnim dobrom od nacionalnog značaja. Usred rata Petrić je 1993. u znak otpora protiv agresije na Hrvatsku pokrenuo međunarodnu Likovnu koloniju Jakovlje koja se nastavila redovito održavati i nakon rata. S vremenom je ipak postalo jasno da će se – ako se nešto radikalno ne poduzme – dvorac sam od sebe urušiti. Umjetnicima je bilo sve teže raditi, pogotovo zimi: grijanje nije bilo odgovarajuće a voda se smrzavala u cijevima. To je shvatio i Novoselec kad je prije točno deset godina postao voditelj Dvorca i parka skulptura Jakovlje. “Nismo ni jučer ni prekjučer ni danas počeli skupljati novac. Počeli smo ga skupljati, a zapravo i uređivati i obnavljati dvorac, još onog trenutka kad sam se javio na natječaj da budem voditelj dvorca i parka, a to je bilo prije deset godina”, rekao mi je Novoselec dok me zajedno s ravnateljicom HDLU-a Ivanom Andabaka vodio u obilazak dvorca. Europska sredstva za konstrukcijsku obnovu prvo su veliko financijsko ulaganje u obnovu, ali ona ni izbliza nisu dovoljna.

“Taj iznos od 2,6 milijuna eura je zapravo mali dio ukupnih troškova. Uvijek je tako da cjelovita obnova zahtijeva veća sredstva, zapravo trostruko veći iznos. To su troškovi koji uključuju cjelovito uređenje dvorca i opremanje specifičnih prostora sa specifičnim sadržajima i opremom”, rekao je Novoselec. Premda nikakva dodatna sredstva za radove koji bi trebali stajati devet milijuna eura još nisu formalno odobrena, Adabaka je uvjerena da će sredstva biti prikupljena na vrijeme. “U načelu je dvorac Jakovlje u istoj poziciji kao i sve ostale ustanove, muzeji, crkve, koje su stradale u zagrebačkom i sisačko-petrinjskom potresu, a obnavljaju se iz fonda solidarnosti”, rekla je Andabaka. Za konstrukcijsku obnovu to su dakle europska sredstva, ali to je tek manji dio priče. “Nakon toga se za sve te objekte nastavlja cjelovita obnova koja se planira financirati u većoj mjeri iz takozvanog Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (NPOO) za koji će biti raspisivani nacionalni natječaji”. Kazala je da “u ovoj fazi još uvijek nema ideju kojom dinamikom će to ići”, ali svakako će se otvoriti novi nacionalni i europski natječaji koji se tiču energetske obnove, pristupačnosti osobama s invaliditetom, razvoja infrastrukture i slično. “Na nama je da to dalje pratimo”, naglasila je Andabaka. Pitam ih kad bi onda sve trebalo biti u potpunosti dovršeno i u funkciji. “Pa nekako mi se ova 2025. godina, kao zaokružena brojka, čini jako prikladnom da proslavimo povratak u dvorac”, govori Novoselec. “Možda bude i godina nakon toga, ali da kad bude dovršena cjelovita obnova, imat ćemo doista reprezentativan prostor.”

Cjelovito obnovljeni Dvorac umjetnika Oršić – Jakovlje trebao bi sadržavati umjetničke ateljee, galeriju, prezentacijski multimedijski postav posvećen grupi Biafra, multimedijsku višenamjensku dvoranu, kratkoročne i dugoročne rezidencijalne prostore. “Predviđeno je devet stalnih ateljea, jedan rezidencijalni atelje, dakle atelje koji će biti u funkciji stalne izmjene mladih i drugih umjetnika koji pripremaju neke svoje izložbe i programe”, rekao je Novoselec. “Najreprezentativnija centralna dvorana, u kojoj će biti sačuvano nešto oslika iz 18. i 19. stoljeća, bit će višenamjenski prostor: imat će funkciju knjižnice, konferencijske dvorane, u njoj će se održavati predavanja, edukacije.
To će biti mjesto druženja svih onih koji budu boravili u dvorcu”, dodao je. Također je naglasio da u novom konceptu Dvorca umjetnika neće biti zaboravljeni ni njegovi osnivači. “U gornjem ophodu postavit ćemo audio i video instalaciju kojom ćemo odati posvetu grupi Biafra čiji je član bio i Ratko Petrić koji je osnovao Park skulptura. Bilo je tu desetak članova i to je jedna od značajnijih umjetničkih grupa koja bi i danas izazvala senzaciju u MOMA-i ili Tate Modernu. Tu je Petrić dugo djelovao i stvarao. Tu priču osim toga i emotivno doživljavam i imam potrebu da o tome pričam jer su i Vuco i Gračan bili moji profesori na akademiji”, rekao je Novoselec.

U dvorcu će se također nalaziti i radionice za konzerviranje i restauriranje suvremene skulpture, depo za pohranu umjetničkih djela, radionice za keramiku, fuziju stakla, metal i lončarsko kolo te projekt povijesne gostione koja je zamišljena kao platforma za povezivanje različitih grana umjetnosti i fuziju sa drugim profesijama. Novoselec naglašava da će se u dvorcu kontinuirano razvijati razni programi u koje će biti uključeni umjetnici iz raznih područja. “Cilj je kolaboracija umjetnika iz različitih vrsta, oblika i grana umjetnosti, kontinuirano ćemo razvijati razne programe fuzije. Danas recimo imamo Festival svjetske književnosti koji je bio u HDLU-u. Zašto ne bismo književnike ugostili ovdje u dvorcu? Ovdje imamo jednu platformu i jednu pozornicu koja bi mogla kreirati nezamislivo dobre sadržaja”, rekao je Novoselec.

Umjetnička suradnja nije međutim ništa novo za dvorac u Jakovlju. U predvorju su održavani koncerti, “od punka, preko klasične glazbe, pa do recitiranja pjesama Nicka Cavea prevedenih na kajkavski”, gostovali su cirkuski umjetnici i akrobati, te je proveden niz umjetničkih programa, među kojima i primjerice “Land Art, Earth Art, Earthworks: Zemlja i antropocen”. Riječ je o projektu koji je proveden s kineskom likovnom akademijom iz grada Hangzhoua i zagrebačkim ALU-om, “uz sudjelovanje profesora i studenata iz Kine zajedno s našim studentima i drugim pozvanim gostima, glazbenicima i glumcima”. “Bio je to vrlo zanimljiv međunarodni projekt”, rekao je Novoselec i najavio “beskrajno puno različitih program i sadržaja, osobito u ovom vanjskom prostoru za lijepog toplog vremena, i to je zapravo ono zbog čega nas je Ministarstvo kulture uvijek i podržavalo”. Te su priče ranije kolale usmenom predajom, a Novoselec se nada da će one sada doprijeti i do šire javnosti. “Planiramo te programe intenzivno provoditi i tokom obnove a naročito kad se vratimo u dvorac. Planiramo povezivati ljude i umrežavati znanje, voditi edukacije i na području performansa, alternativnih i novih, vizuelnih medija i praksi, ali želimo pozvati i književnike i glazbenike koji će ovdje dati neku novu svježinu”, rekao je Novoselec. “Bit će to jedini pravi dvorac umjetnika u Hrvatskoj”, dodala je Andabaka.

Sve to zvuči više nego optimistično, a mene zanima hoće li Dvorac umjetnika, kada i ako jednoga dana bude u potpunosti obnovljen, biti financijski održiv. Na cinično novinarsko pitanje Andabaka ima spremne odgovore. “U fazi smo naručivanja studije upravljanja dvorcem s obzirom da postoje dva vlasnika, HDLU i ULUPUH”, rekla je, podsjetivši da je riječ o dvjema strukovnim udrugama, “jedino što je HDLU taj koji rukovoditi procesom obnove”. “Kroz tu studiju mi bismo trebali detektirati i definirati način upravljanja dvorcem između dviju udruga i općenito po pitanju održivosti. Pojedini segmenti će biti vezani uz mogućnosti samofinanciranja, a većina će se temeljiti na neprofitnom projektnom upravljanju, europskim sredstvima financiranja na lokalnoj razini i tako dalje, te kroz snagu udruga”, naglasila je Andabaka. Doista, uz tako entuzijastične sugovornike ne smije biti nikakvog mjesta cinizmu, pa je i autor ovog teksta gotovo povjerovao da će sve rečeno biti i ostvareno. Ako se slučajno još netko od čitatelja zarazio sličnim virusom optimizma, ne treba se ustručavati sudjelovanja u donacijskoj kampanji. “Danas smo pozvali ljude da zadnji put prije nego dvorac bude ispražnjen, mogu doći razgledati stvari koje su ostale iz ateljea. To su slike, crteži, pokoja skulptura ali i puno upotrebnih predmeta koje u zamjenu za donaciju ljudi mogu odnijeti kući. Nakon ovoga danas zapravo već počinje i funkcionira donacijska kampanja koja se provodi tako da odete na našu stranicu dvorac-jakovlje.hr i možete donirati koliko želite. Crowdfunding kampanja će trajati sve vrijeme konstrukcijske obnove, a vjerujemo i tijekom cjelovite obnove”, rekao je Novoselec. Andabaka je pak podsjetila da ovi natječaji za konstrukcijsku i cjelovitu obnovu ne obuhvaćaju sve troškove. “Stoga je donacijska kampanja nešto čime se većina ustanova koje su sada u obnovi bavi, kao primjerice Arheološki muzej, Hrvatski glazbeni zavod (HGZ). To su načini aktivacije građanstva da se pomogne u ovom stvarno teškom periodu, a pogotovo za vlasnike poput nas koji smo udruge a ne javne ustanove”, zaključila je.