Ima ih više od 60 i nema tjedna da se u nekom hrvatskom gradu ili mjestu ne održi barem jedan filmski festival ili revija. Najviše ih je ljeti, ali i u ostalim mjesecima, od veljače do studenoga, razne filmske manifestacije nude gledateljima širok spektar filmskih tema, formi i žanrova.

Kreativnost organizatora je neizmjerna, pa tako danas u Hrvatskoj pored ostalog, postoje festivali glazbenih, kulinarskih, trash-filmova, ili podvodnog filma. Svi oni najvećim se dijelom oslanjaju na sredstva Hrvatskog audiovizualnog centra koji je, osim što izdašno financira proizvodnju hrvatskih filmova, dio budžeta preusmjerio i na poticanje tzv. komplementarnih djelatnosti, među kojima su i filmski festivali.

Na natječaju za 2015. godinu podijelio se budžet od oko 5,3 milijuna kuna, a dobile su ga 62 filmske manifestacije. Svota je pozamašna, no umjetničko je vijeće doista bilo na mukama i moralo je razmrviti sredstva do iznosa od 1600 do 2000 kuna, koje bi neki, čak i u ovim recesijskim vremenima, mogli izvaditi iz vlastitog džepa.

S druge strane, zbog velikog broja manifestacija, stječe se dojam da se pod firmom festivala uzima novac za nevažne priredbe koje nemaju smisla ni svrhe, i koje gledateljima ne pružaju onu kvalitetu filmskih projekcija koja se od festivala očekuje, a nerijetko za sobom ostavljaju i dugove.

Ravnatelj HAVC-a Hrvoje Hribar svjestan je problema i najavio je da ga namjerava riješiti već ove jeseni kad će se raspisati natječaj za iduću godinu: 

“Naši su umjetnički savjetnici razvrstali festivale u kategorije i događa se da neki festivali izgube ili steknu kategoriju. U ovom trenutku izrađuju se nove smjernice koje će obuhvatiti nadzor kvalitete projekcija, posjećenosti, kvalitete objava o festivalima i često nedopustivo loše oglašavanje programa festivala. Krug se zatvara ovako: organizatori festivala predbacuju HAVC-u svoju neimaštinu, a organizacijske propuste pripisuju istoj toj neimaštini, što je neopravdano. Tijekom narednog natječaja za dopunske djelatnosti, festivalska zajednica morat će se suočiti s neugodnim istinama.” 

Da bi bilo jasno o čemu govori Hribar, dovoljno je otvoriti web-stranice pojedinih festivala koji popis filmova objavljuju doslovno 24 sata prije prve projekcije, a nerijetko nemaju ni raspored prikazivanja, što je abeceda organizacije takve maifestacije. Ipak, ni sami organizatori hrvatskih filmskih festivala nisu složni oko načina financiranja, a nisu ni jedinstveni o tome treba li Hrvatskoj toliko festivala. 

Dok jedni smatraju da bi rješenje bilo u uvođenje ja- snih kriterija, drugi smatraju da je svaki festival važan jer promovira film u manjim sredinama u kojima su, u posljednjih 20-ak godina, kinoprikazivači izbrisani s lica zemlje. Oliver Sertić, jedan od čelnih ljudi Liburnija film festivala i koordinator producentske kuće Restart, jedan je od najzaslužnijih za promociju dokumentarnog filma u Hrvatskoj. 

Ove godine potkraj kolovoza Liburnija film festival održao se 13. put i najstariji je festival dokumentarnog filma u Hrvatskoj. Koncepcijski se opredijelio za prikazivanje isključivo najnovijih hrvat- skih ostvarenja. Ove godine prvi je put posegnuo za crowdfundingom, odnosno skupljanjem novca donatora putem društvenih mreža jer u budžet nije mogao ugurati trošak simboličnih nagrada za natjecatelje. 

Liburnija film festival, kako kaže Sertić, za ovu je godinu od HAVC-a dobio 60.000 kuna, a ostatak do 250 tisuća namaknuo je novcem od sponzora i lokalne zajednica. Na festivalu je sudjelovalo 90-ak gostiju, plaćena je profesionalna kinoprikazivačka oprema, 30 suradnika, nekoliko filmskih radionica, koncerata i medijsko oglašavanje. 

“Crowdfundingom smo skupili oko 60% potrebnog iznosa od 3500 dolara, i to je zadovoljavajući uspjeh s obzirom na još nerazvijen sustav privatnog doniranja u kulturi, još razmjerno malu upotrebu kartica i Pay Pala u Hrvatskoj, kao i to da ljudi jednostavno nemaju novca. Ali i dalje mislim da festivala nikako ne može biti previše i ta mantra koja se iz godine u godinu ponavlja po medijima obična je budalaština. Prema kojim kriterijima može biti previše nečega tako važnoga i dobrog kao što su festivali? Nakon uništene prikazivačke djelatnosti u ‘90-ima, festivali su postali jedino mjesto gdje ljudi mogu pogledati film na velikom platnu, pogotovo u manjim mjestima izvan “urbanih centara”. 

S njim se ne slaže Nenad Puhovski, koji je prije 17 godina pokrenuo producentsku kuću Factum, a prije 10 godina danas respektabilni festival dokumentarnog filma ZagrebDox: 

“Raditi filmski festival je, barem prema mom mišljenju, vrlo ozbiljan posao. Sadašnja situacija ima, a povećavanjem broja festivala imat će još više, pogubne posljedice za njihovu kvalitetu. Zemlja veličine Hrvatske financijski bi mogla ‘podnijeti’ 5-6 ‘pravih’, međunarodnih, natjecateljskih festivala, s osjetno većim proračunom nego je sada slučaj. “

Puhovski ne smatra da su ostali festivali, smotre i filmska događanja nepotrebni, ali je uvjeren da politika “svakome po malo“ nikoga potpuno ne zadovoljava. Stoga se zauzima da se u izboru festivala koje treba značajno financirati iz centralnih sredstava počnu primjenjivati prilagođeni kriteriji europskog programa MEDIA koji uključuju egzaktno kvalitativno i kvantitativno vrednovanje programa, publike, gostiju, ali i samofinanciranja od prodaje ulaznica, privlačenje sponzora, vrijednosti festivala za filmske profesionalce i sl. 

“Te bi kriterije trebalo ugraditi u nacionalnu strategiju filmskih festivala, ali koju se mora eksplicitno ispisati, te reevaluirati svake 3-4 godine”, kaže Puhovski, a slično misli i Boris Matić, koji je pokrenuo Motovun film festival, da bi prije 10 godina pokrenuo jednako uspješan Zagreb film festival: 

“Kad smo počinjali s Motovunom, pa kasnije i s festivalom u Zagrebu, u Hrvatskoj je bilo nekoliko starijih i ‘državnih’ festivala, a u međuvremenu se pojavilo njih više od 60. Nemam ništa protiv, ako lokalna zajednica pokazuje interes za takvu vrstu manifestacije i za nju pronađe sredstva. Kad su u pitanju javna sredstva na državnoj razini, svakako treba napraviti distinkciju i utvrditi što su filmske revije, što tjedni filma, a što filmski festivali.” 

Matić smatra da bi se kategorizacijom povećala i kvaliteta festivala. 

“Bodovanje nije uvijek najsretnije rješenje, ali se neki egzaktni podaci uvijek mogu prikazati brojkama. To je broj filmova, broj gledatelja i gostiju, predavanja, pa na kraju i broj medijskih objava. Naravno da umjetničkim savjetnicima, koji odlučuju o raspodjeli novca, treba ostaviti mogućnost slobodne procjene kad je u pitanju tzv. nemjerljiv dio, a to je značenje određenog festivala.” 

Kriteriji i bodovanje vjerojatno bi u značajnoj mjeri eliminirali situacije u kojima organizatori prikazuju filmove s DVD-a na kojima je utisnut vodeni žig “Promo” kao što je to bio slučaj ove godine s nekim projekcijama u sklopu “Solo Positivo” festivala, koji se iz Starigrada Paklenice preselio u Opatiju s objašnjenjem da je “prerastao” staru sredinu. 

Isto tako s proračunske liste skinuli bi se oni koji godinama duguju suradnicima honorare, pa su čak i preregistrirali firme da bi se riješili starih dugovanja. Na pitanje kako HAVC kontrolira potrošnju dodijeljenih sredstava Hribar kaže da provode detaljnu reviziju potrošnje novca koje su doznačili pojedinom festivalu, no nemaju pravne osnove za ukupnu reviziju projekta, jer to radi Državna revizija. 

Iako misli da su festivali u manjim mjestima doista nadoknadili nedostatak kinoprikazivača, Hribar najavljuje da će se već ove godine to promijeniti, pa će nestati i potreba za nekim festivalima, a samim time i njihovo financiranje: 

“Jedini izlaz iz situacije vidimo u instrumentu koji se zove Nezavisna mreža kina, odnosno filmski uredi gradova i županija. Ideja neovisnih kina u ovom trenutku već ih je 51 u svim hrvatskim regijama jest da građanima u manjim sredinama omoguće projekcije sedam, šest ili četiri dana tjedno tijekom cijele godine. Mnogo festivala koje s pravom nazivate revijama ili manifestacijama, po našim planovima imaju se integrirati u rad mreže i postati upravo to: specifične svečanosti i tematski ciklusi unutar sustava, a ne prividni festivali s patuljastim rezultatima. Mnogi naši festivali moraju postati dio repertoara, to je srž ideje.” 

Na kongresu nezavisne kinomreže i distributerskom sajmu 16. rujna ove će se ideje pretvoriti u plan provedbe. Iz HAVC-ova proračuna izuzet je ujedno i najskuplji Pulski filmski festival. Stoga se i Hribar svojedobno obrecnuo na ovaj festival predbacujući mu prevelik proračun iz doba prije recesije. 

Naime, proračun našega najstarijeg i najposjećenijeg festivala godinama je bio gotovo isti koliko i ukupni proračun svih drugih filmskih festivala u Hrvatskoj. Pula film festival izdašno financiraju Istarska županija sa 24 posto, zatim Grad Pula s 4 posto, dok Ministarstvo i sam festival u financiranju sudjeluju s po 36 posto novca.