Dakako, Jadranko Runjić nije posve nepoznat. Dobro ga poznaju svi hrvatski likovni umjetnici, galeristi, kustosi i likovni kritičari - ukratko, poznaje ga cjelokupna stručna javnost. Ipak, taj splitski akademski slikar i sveučilišni profesor, čovjek po prirodi lišen žudnje za slavom i nesklon samopromociji, ostao je gotovo nepoznat široj hrvatskoj javnosti. Ta kulturna anomalija - neovisno o tome što o njoj mislio sam umjetnik - mogla bi se barem djelomično ispraviti nakon senzacionalne retrospektivne izložbe otvorene krajem prošle godine u Galeriji umjetnina u Splitu. Pod poluironičnim naslovom “Posljednja izložba”, Runjić je - u suradnji s kustosima Marijom Stipišić Vuković i Sašom Runjićem - predstavio gotovo 600 svojih radova nastalih od kraja šezdesetih godina do danas.
Izložba obuhvaća crteže, slike, skulpture, instalacije, donoseći pregled skoro cjelokupnog njegovog slikarskog opusa, podijeljenog u deset velikih umjetničkih ciklusa nastalih tijekom karijere duge više od pet desetljeća. Svoja je djela splitski umjetnik stvarao “u tišini, ispod radara i nasuprot struji, tijekom više od trideset tisuća radnih sati provedenih u samoći ateljea”. Runjićev fond radova - istodobno heterogen i sadržajan, naizgled jednostavan, a duboko promišljen - nesumnjivo se ubraja među najimpresivnije slikarske opuse suvremene hrvatske umjetnosti.
Jadranko Runjić (Gospić, 1956.) sebe ne doživljava previše ozbiljno - bez zadrške će priznati da je slikar postao iz “sasvim trivijalnih” razloga.
“Kad sam imao sedam ili osam godina, učiteljica mi je rekla da sam jako nadaren za crtanje i da to valja njegovati. Povjerovao sam u to, a onda su u to povjerovali i moji roditelji, pa su me odlučili podržati - možda od mene nešto i bude. A jesam li dovoljno nadaren ili ne, ostat će za mene neodgovoreno pitanje”, rekao nam je Runjić.
“Nema tu neke mistifikacije. U djetinjstvu sam htio biti Tarzan, a ne slikar, ali to se, nažalost, nije moglo ostvariti”, dodaje sa smiješkom.
Također naglašava da njegov ulazak u slikarstvo nije bio posljedica nikakvog misterioznog nadahnuća, jer ga, kako kaže, nikada nije uspio doživjeti.
“Sumnjam u postojanje inspiracije kao nečega što dolazi izvan nas. S neba recimo. Ona može doći samo iz rada - rad rađa inspiraciju, inspiracija djelo, a djelo složenost značenja. Ako ne radim, kako će mi doći inspiracija? Sve je to, na kraju, stvar trivijalna - stvar drila i uvježbanosti mozga.”
Međutim, Runjićev pristup stvaranju umjetnosti daleko je od trivijalnog, slučajnog ili površnog.
Odličan poznavatelj povijesti umjetnosti i tradicije avangardnih umjetničkih pokreta 20. stoljeća, Runjić je izgradio svoj stil još prije više od četrdeset godina, pokazujući pritom visoku razinu umjetničke zrelosti. U ciklusu “Rendgen ili kako čitati sliku” iz sredine osamdesetih godina - nadahnut slavnim skulpturama glava na šibenskoj katedrali - on je od željezne prašine, žice i drugih materijala unutar drvenog kvadra izradio niz trodimenzionalnih portreta, koje je potom snimao rendgenskim zrakama.
“Dobio sam nešto što nije na površini slike, već u njezinu tkivu. Nešto što vidi samo neljudska svjetlost. Gdje se zapravo nalazi slika? Je li ona na površini ili u svojoj unutrašnjosti? Koje je njezino značenje i što ona predstavlja?”, govori Runjić.
Posebno mu je bilo važno prenijeti i poruku autoironije. “Sve slavne umjetničke slike snimaju se radiografijom, odnosno rendgenima, u sklopu istraživačkih radova, a ja sam tu praksu ironizirao radeći ekspertizu vlastitoga rada.” U tom je ciklusu želio istražiti i samu prirodu promatranja nekog umjetničkog djela.
“Gledanje je fiziološki proces, dok glagol vidjeti označava mentalni proces. Primjerice, kažemo: ‘Jesi li vidio kako on dobro svira violinu?’ Vidjeti znači dublje razumjeti. Svi glagoli koji označavaju razumijevanje dolaze iz osjetila: vidjeti, čuti, mirisati, osjetiti... To je viši stupanj spoznaje, koji nas opet vraća na animalnu, biološku razinu. To je ono što mi zapravo jesmo - nema tu puno mjesta za mistifikaciju.”
Runjićevi “Rendgeni” istodobno su i slika, i skulptura, i instalacija, te se, prema njegovoj interpretaciji, mogu istovremeno čitati na više načina.
“Oni su odgovor na ono temeljno pitanje koje smo naslijedili od avangarde: što je uopće slika? Ima li značenje? Gdje se ono skriva i kako ga pročitati? Sliku moraš ozračiti da bi ti otkrila svoje značenje.”
Na izložbi u Galeriji umjetnina radovi iz ovog ciklusa postavljeni su na podu poput nadgrobnih ploča, dok su iznad njih izložene rendgenske slike portreta - u pozitivu i negativu - koje je potrebno osvijetliti kako bi postale vidljive. Nakon ciklusa “Rendgen” i “gorkog taloga iskustva njegove recepcije u sredini u kojoj radi”, Runjić je ideju različitih iščitavanja značenja slike dodatno razradio u ciklusu “Posljednji pogled na Delft”, uspostavljajući dijalog sa slavnim nizozemskim slikarom Janom Vermeerom. Potragu za značenjem slike nastavio je na neočekivanom mjestu - u figurativnom štafelajnom slikarstvu, koje je u suvremenoj umjetnosti odbačeno kao nešto neprilično. Glasoviti Vermeerov pejzaž “Pogled na Delft” naslikao je kao mrtvu prirodu.
“Čini mi se da se upravo nama, našoj generaciji u širem smislu, dogodilo potpuni kolaps smisla”, smatra Runjić.
“Sve je postalo isto i sve je postalo nevažno, sve kao da je obavijeno neprozirnom izmaglicom.”
Upravo tu neprozirnu izmaglicu on uporno pokušava uhvatiti u svom slikarstvu.
“’Posljednji pogled na Delft’ je pila naopako - figurativno štafelajno slikarstvo koje prikazuje umjetničke objekte i instalacije, a istodobno je i samo instalacija”, objašnjava. Svojom reinterpretacijom Vermeerove “Djevojke s bisernom naušnicom” ušao je pak u dijalog s višestrukim značenjima slika, koja su “prekrivena tolikim slojevima iskustva da su uglavnom postala nečitka, osobito široj publici”. Oko Vermeerove ‘djevojke’ naslikao je niz šarenih okvira, od kojih svaki otkriva neko novo značenje.
“Nisam mislio samo na doslovne okvire, nego na okvire slikarstva - galerije, tržište, publiku, kritiku, javnost, medije. To su sve okviri koji se dodaju slici i koji mijenjaju njezino značenje. Kad bismo ih uklonili, možda više ne bismo ni znali da je to slika.”
Kad je devedesetih godina umjetnička škola u kojoj je tada radio nabavila veliku keramičku peć, Runjić se odlučio okušati i u skulpturi. Rezultat je bio ciklus “Sfera” - niz keramičkih kugli načinjenih po uzoru na antičku keramiku, koje predstavljaju različite varijante globusa, svjetove ispunjene tragovima i perforacijama: rezovima, ubodima, lomovima i ožiljcima. Te sfere, poput živih bića, istodobno se krpaju i liječe. Svoju umjetničku filozofiju - neprestano problematiziranje, propitivanje i konceptualno promišljanje slikarstva kao medija neiscrpnih mogućnosti - Runjić je nastavio razvijati u “Smetnjama”, ciklusu koji obuhvaća osamdeset velikih platna nastalih tijekom tri i pol godine.
“Slikanje je proizvodnja. Kad ulazim u ciklus, moram stvoriti jasan plan, čvrst okvir, i nastojim se, koliko god je to moguće, strogo pridržavati tog plana... U slikarstvu nema demokracije - strogost je apsolutna. Mora postojati red.”
Red postoji i u njegovim kasnijim ciklusima “Metalno kolo” i “Leksikon”, a osobito u ciklusu “Monokromi i akromi”, u kojemu je stvorio ‘shizofrene’ slike, diskretno spajajući geometriju i figuraciju, monokromnost i boju. Govoreći o svom slikarskom opusu i općenito o stanju hrvatskog slikarstva, Runjić je sklon relativiziranju, svjestan svijeta oko sebe i odnosa koji vladaju na globalnom tržištu umjetnosti.
“Moram se prisjetiti Borgesa, koji je napisao da književnik - u našem slučaju slikar - kada napiše roman, misli da je čitav svijet smješten u taj roman. Ali nije. To je samo još jedan roman više na svijetu. Dakle, ne mislim da je moja mrtva priroda grad, to je samo neka vrsta igre”.
Smatra da je slika samo predmet, koji sa sobom nosi svu trivijalnost predmeta općenito.
“Ormar, kamen, cipela, traktor - sve su to predmeti. I moje slike su predmeti, i čitava hrvatska povijest umjetnosti je zbirka predmeta. To se međutim ne može reći za ‘Noćnu stražu’, za ‘Guernicu’, za Posljednju večeru’, za ‘Zvjezdanu noć’. To više nisu predmeti, to je nešto drugo. Već samim nabrajanjem tih slika, ja im oduzimam predmetnost. Mojim radovima, kao i radovima drugih hrvatskih umjetnika, nitko ne oduzima predmetnost. Ne žalim se, da me netko ne shvati pogrešno - to je jednostavno tako, to je sudbina mnogih naroda i umjetnika. To ne znači da smo manje nadareni. U toj marginalnosti u koju nas je svijet stavio, ili u koju smo se stavili sami, zapravo smo stvorili neloših, čak herojskih stvari, unatoč uvjetima koji su daleko od idealnih.” Podsjeća da je primjerice prije nekoliko godina Damien Hirst izjavio kako je produkcija njegove umjetničke instalacije u Palazzo Grassi na Venecijanskom bijenalu stajala oko 150 milijuna eura.
“Međutim, novinari su ga raskrinkali i utvrdili da je potrošio najviše 110 milijuna”, smije se Runjić.
“Mislim da u Hrvatskoj svi mi umjetnici zajedno nismo potrošili toliko novca u posljednjih 15 godina - uključujući i najam ateljea. Danas su produkcije potpuno drugačije i mi se s time ne možemo nositi. Ja radim kako se radilo u 19. stoljeću. Ne u smislu stila, nego u smislu uvjeta. Ovdje sve ovisi o sposobnosti, snalažljivosti, pa čak i bezobraznosti. Moraš se snaći, moraš moliti, moraš ‘užicati’, isprositi. Bez tih vještina kod nas ne možeš ništa.”
Runjić nikada nije težio kvantiteti svojih radova; nikada nije slikao zato što je to morao, već zato što je to želio - uvijek u trenucima duboke koncentracije.
“Koncentracija u slikanju predstavlja čovjeka misli, čovjeka ideje, čovjeka koji slikarskom praksom želi potvrđivati svoje teoretske spoznaje i svoje golemo znanje o umjetnosti”, napisala je kustosica Stipišić Vuković u monografiji izložbe.
“Runjićev slikarski opus zaokruženi je konglomerat mnogolikih modernističkih i postmodernističkih dostignuća, nastao s toliko unutarnje logike, koja proizlazi iz upućenosti u jezik slikarstva i u slikarsku baštinu u kojoj se zatekao. Kada tome pridodamo iznimnu skromnost i javnu nenametljivost, dobit ćemo intelektualca i umjetnika koji se uvijek kretao putanjama vlastitog permanentnog usavršavanja, a paralelno, ustrajnim pedagoškim radom, neizmjerno pridonio spoznajnom i duhovnom razvoju mnogih mladih umjetnika.”
Za kraj, možda je najbolje dati riječ samom Jadranku Runjiću: “Radio sam kako sam mogao i koliko sam mogao. A baš mi se i nije uvijek radilo, pravo da kažem... Slikarstvo zapravo mrzim i držim da je ono jedna trivijalna radnja. A s druge strane, mislim da je to najvažnija stvar na svijetu i da slikarstvo spašava svijet od praznine očaja. I tako, čitav svoj život osciliram od jednog do drugoga pola. Što je, mogu reći, iscrpljujuće. Ostaje mi jedan moj mali, intimni žal, jer moja osobna povijest - a i povijest niza mojih kolega - pokazuje da se moji radovi sastoje od niza odustajanja. A ta odustajanja dijelom su posljedica moje nesposobnosti, ili čak neznanja, a dijelom tih nekih neuvjeta u kojima sam radio.”
