Ne pamtim koliki je bio moj račun u American Shopu, osim što je kožna jakna bila skuplja od vijetnamke. Ali bio je to novac koji sam imao uza se, i bio je mnogo manji od iznosa nagrade koja mi je dodijeljena u Smaragdnoj dvorani hotela Esplanade, a koji je, pamtim, bio ravan visini tri prosječne mjesečne plaće u Republici Hrvatskoj. Kupljene stvari bile su složene u jednoj povelikoj crnoj vrećici, na kojoj nije bilo nikakvog znaka, koju ću zatim, skupa sa svojim zelenim izviđačkim ruksakom - onim istim s kojim ću 1993. odlaziti iz Sarajeva - unijeti u JAT-ov avion za Sarajevo. Ne pamtim koji je to bio datum. Možda sredina ili sam kraj veljače, doba onog varljivog predratnog mira u Hrvatskoj, koje nastupa nakon što je 26. siječnja 1991. na Televiziji Beograd prikazan film u produkciji Kontraobavještajne službe JNA, čije emitiranje preuzimaju i svi ostali republički studiji, o hrvatskom ministru obrane generalu Martinu Špegelju i o tajnom uvozu oružja u Hrvatsku.
Još je nekoliko tjedana do Uskrsa, i krvavog vojnog incidenta na Plitvicama, događaja s kojim u kolektivnoj percepciji započinje rat u Hrvatskoj. Za osjetljivije taj rat je već ranije započeo - za mene dogodilo se to odmah poslije televizijskog dnevnika, tačno u 20 sati, u subotu 26. siječnja 1991, kada započinje emitiranje filma u kojem će general Špegelj neizravno biti proglašen ustaškim koljačem, premda sam skoro mjesec dana ranije, nakon što je objavljena vijest da je 26. prosinca 1990. Srbija tajno upala u monetarni sustav SFRJ i iz sefa Narodne banke Jugoslavije uzela novac u vrijednosti od 2,6 milijardi tadašnjih njemačkih maraka, osjetio da više ne postoji zemlja u kojoj sam živio, jer više nema njezine države, niti u toj državi ima institucija koje bi nas štitile ili ugrožavale. Tada je, nakon te masivne pljačke, za koju smo znali da se dogodila, ali o čijim ćemo razmjerima mnogo godina kasnije biti obaviješteni, Jugoslavija nastavila postojati još samo kao iluzija. Ono što je štitilo mir i poredak u okviru kojega smo se ujutro budili i zatim obavljali svoje poslove, zabavljali se, veselili i odmarali, jeli, pili i lumpovali, a navečer odlazili na spavanje, zasnivalo se na iluziji o međusobnoj odgovornosti jednih za druge, iluziji o ljudskosti, o tome da se za svako počinjeno ili samo pomišljeno zlo jednom plati cijena, potom iluziji o bratstvu i jedinstvu, o tome da smo jedni za druge ipak ljudi, bez obzira na to što o tome kažu političari, kao i na to što se o tome može vidjeti na Televiziji Beograd, ili pročitati u Dugi, Intervjuu, Večernjim novostima i Politici.
Nakon što je Srbija ispraznila sef Narodne banke Jugoslavije, pljačkajući novce koji su pripadali i drugim republikama i pokrajinama, nisu više u punom smislu važili zakoni i Ustav, i ostao je da postoji samo nepisani dogovor i ugovor između običnih ljudi. Između građana. Oni koji su u tim trenucima započinjali rat - Slobodan Milošević i vlasti u Beogradu; JNA čiji je vrh provodio sve njihove planove i, mimo prethodno odbačenih zakona i pravila, stavio se pod još uvijek neformaliziranu Miloševićevu komandu - nisu morali pretjerano voditi računa da rat započne mimo njihovih planova i kontrole. Ustvari, oni uopće o tome nisu morali voditi računa, jer je iluzija o odgovornosti ljudi jednih za druge, iluzija o toj nevidljivoj Republici što se nakratko rodila s krajem one prethodne, stvarne i čvrste SFRJ, koje je nestalo provalom u trezor Narodne banke, bila čvršća i jača i od samog razuma. Naime, tih dana kada je ljudima već bilo jasno da su od svega što je predstavljala SFRJ preostale još samo JNA i ostaci savezne milicije, i da se bivša zajednička vojska ubrzano transformira u naoružaju silu samo jedne republičke politike, koja je dijelom uzurpirala, a dijelom začarala svu političku volju jednoga jugoslavenskog naroda, bilo je jasno i da se ta naoružana sila priprema da podjarmi sve druge koji se toj volji opiru, što onda znači i sve druge jugoslavenske narode. U najboljem slučaju svi će drugi, vidjelo se nakon provale u monetarni sistem, postati ono što su već deset godina bili Albanci na Kosovu. Onaj gori i vjerojatniji slučaj od tog nije se mogao ni zamisliti.
Tada, mimo te čvrste iluzije građanskog mira i odgovornosti jednih za druge, na kojoj je opstajala jedna umiruća zajednica, postojalo je možda spasonosno rješenje: napasti JNA prije nego što JNA napadne svoje bivše zemlje i građane. Napasti nespremnu vojsku. Takvo što vrzmalo se, izgleda, samo po glavi Martina Špegelja, ali nitko za to nije bio spreman. Čak i da smo bili potpuno sigurni što će se dalje događati, i da nam je netko na unutarnjoj strani čeone kosti projicirao film naših budućih života, pa da smo u tom filmu vidjeli sve što se u tim životima zbilo, od krvavog Uskrsa na Plitvicama, koji će se odviti samo nekoliko tjedana kasnije, preko bombardiranja Dubrovnika, klanja i artiljerijskog ravnanja Vukovara, ubijanja Brčkog i Prijedora, višegodišnje opsade Sarajeva, protjerivanja i zbjega naroda hrvatskih Srba i njihovog zaustavljanja na prilazima Beogradu, vlastitih unutarnjih preobražaja, emocionalnih slomova i praznine koja je zatim nastupala, propucavanja prozora, minobacačkih detonacija u bašči, gubitaka u obitelji i među prijateljima, a zatim odlazaka iz zavičaja i tumaranja po stranom svijetu, i da nam je još na kraju tog filma koji bi se projicirao s unutarnje strane čeone kosti taj netko rekao da će sve možda drukčije biti, i da ničega od toga možda neće biti, a ako čega i bude, svakako će to biti manje strašno, samo ako svi zajedno mi prvi udarimo na JNA, i ako udarimo što jače i krvavije, mi u tim trenucima ne bismo bili u stanju ni da se pomaknemo.
Nije se radilo o strahu, strah će nastupiti mnogo kasnije, nastupit će upravo onda kada JNA iz sve snage i najkrvavije što je mogla udari po nama, nego nas je priječio osjećaj za red i sklad. Branilo nam je uvjerenje koje je bilo jače i od razuma da ne smijemo preći na stranu zla, da ne smijemo prekršiti zakone i moralna pravila, da ne smijemo postati ubojice onih koji upravo planiraju naše ubijanje. To će, na kraju krajeva, biti i stvarni razlog zašto će u travnju 1992, kada JNA napadne Sarajevo, maskirajući se i preoblačeći se u jedan sarajevski narod, grad vrlo zdušno i odlučno, i bez ikakvih zadnjih misli, prvi braniti gradski lopovi i kriminalci. Oni nisu bili hipnotizirani ni umrtvljeni, jer su oni već ranije prestali vjerovati u zakone i pravila po kojima je živjela većina građana. Dok su džeparili po tramvajima, provaljivali u vikendice po olimpijskim planinama i omladini prodavali marihuanu, ti junaci ustvari su se vježbali za obranu domovine. Njihov pravednički refleks potrajat će kratko, nakon čega će se vratiti svojim starim poslovima, i tada će nastaviti ratovati onaj društveni sloj, ona uglavnom muška mladost koja u svakom ratu postrada i izgine, i na čijem se mučeništvu potom stvaraju svete pripovijesti budućega narodnog zajedništva.
Ali do pravog početka rata i do Uskrsa ostalo je još nekoliko tjedana. Ja ulazim u JAT-ov avion, i u pretince iznad sjedišta trpam svoj već povelik ručni prtljag: izviđački ruksak, kaput koji sam imao na sebi, crnu plastičnu vrećicu s neraspakiranom vijetnamkom u prozirnom zaštitnom najlonu i svoju novu crnu punkersku kožnu jaknu, čiji se miris širi zrakoplovom i vjerojatno zbunjuje putnike i posadu. Stvara im nelagodu, jer ne znaju što to vonja, a odnekud kao da im je poznato. Čovjek ima slab njuh, kao i majmun, mnogo slabiji od većine sisara, čovjek ima njuh ptice, žabe, aligatora. Njegovo mirisno polje usko je i pusto u odnosu na mirisna polja njegovih bliskih susjeda i prijatelja, psa, mačke ili svinje. Takva mu je i imaginacija. Mirisi koje zamišljamo oni su mirisi koje možemo osjetiti. A takvih mirisa je malo. Zato je ono što jedni drugima pripovijedamo zasnovano uglavnom na nečemu što smo vidjeli. Premda nam ni vid nije osobito razvijen, ali razvijeniji je od njuha ili sluha. Najpreciznije čovjekovo čulo su riječi. Najviše toga možemo osjetiti iz onoga što smo od nekog čuli ili što smo pročitali. Riječima vjerujemo više nego slikama. I obično se grdno provedemo kad riječi zamijenimo slikama.
Mirisa je malo, ugodnih i neugodnih. Prvi su ugodni, jer nas u sjećanjima vezuju za nešto dobro. Neugodni su povezani s nečim lošim. Ili nečim što smo naučili da je loše. Najneugodniji su mirisi siromaštva i prljavštine. Vonj tuđeg govna, vonj tuđih grdno zapišanih i zasranih gaća i čarapa, koji pamtimo jer smo služili JNA. Vonj neopranih, višekratno preznojenih muških tijela, vonj kontraseksa, nelagode i odbojnosti, vonj kasarne, školske svlačionice za tjelesni odgoj, vonj policijskih čekaonica, tuđih domova zdravlja, pritvoreničkih ćelija, vonj sobe za zadržavanje na državnoj granici, vonj logora u koji bivamo smješteni nakon što naša imena nisu više po volji našim zavičajima.
Miris je često određen kontekstom. Avionska kabina za većinu putnika nije najugodnije mjesto. Avionska kabina JAT-a, na letu od Zagreba do Sarajeva, jednoga kasnozimskog dana godine 1991. Avion nije do kraja pun, čak bi se moglo reći i da je poluprazan. U ovo vrijeme malo je punih zrakoplova, naročito na domaćim linijama. Karte su relativno skupe, a SFRJ još uvijek postoji, pa postoji i vrlo živ i uredan željeznički saobraćaj. Vlakovi možda nisu tako brzi kao što su početkom devedesetih u Njemačkoj ili u Francuskoj, ali ni ljudska žudna za vremenom i strah od njegova nepromišljenog trošenja nisu tu kao na Zapadu. Željeznicom se putuje sporo i temeljito, s mnogo razgovora i priče, s opričanim životima onih koje više nikada nećeš sresti, putuje se s mnogo doživljaja, sretnih i nesretnih, ali se putuje sa sviješću o putovanju, a ne zato što se negdje mora ići. Putuje se, još uvijek, željeznicom, jer je sve ovo naša zemlja, Jugoslavija je i u kasnu zimu 1991. još uvijek naša zemlja, premda su neki njezini dijelovi više naši od drugih. Avionom idu oni koji putuju poslom, oni koji se vraćaju iz nekih dalekih inozemstava i oni koji oko ozbiljne bolesti obilaze bolnice u drugim dijelovima Jugoslavije. Mimo toga, avionom još uvijek ne ide nitko. Čak ni oni koji imaju jako mnogo novca. I oni koji u garažama imaju po nekoliko bijesnih automobila često putuju željeznicom. Vlakovi su pokretni trgovi. Hodnici vlakova koji još uvijek voze između Zagreba i Beograda, Ljubljane i Sarajeva, Beograda i Skoplja, vlakova koji još uvijek prolaze kroz naše živote na veličanstvenim relacijama između Züricha i Atene ili između Frankfurta i Istanbula, hod-nici tih vlakova najfrekventnije su gradske špice epohe. Tu se susrećemo s drugim ljudima, s on-ima koje nismo tako dugo vidjeli i onima koje nismo nikada više željeli sresti, i ne postoji još uvijek življeg i društvenijeg mjesta od željeznice.
Nije se Jugoslavija raspala tako što su se između njezinih bivših republika pojavile granice s graničarima i s crveno-bijelim rampama, nego se Jugoslavija raspala tako što je nestalo željeznice. U vlaku, recimo, da sam se tog dana za Sarajevo vozio vlakom, netko bi me sigurno upitao što se to čuje iz mojih crnih vrećica. Tako se to kod nas u Bosni pita: što se to čuje, a ne što to vonja, miriši, miri, smrdi, bazdi ili kandiše. Riječ čuje vrlo je lijepa u tom kontekstu, jer je delikatna. Ona kazuje da se vrli pitac u svom pitanju ne opredjeljuje oko toga je li mu miris ugodan ili neugo-dan, te da nas ne optužuje za olfaktorne senzacije iz naših prtljaga. Više je znatiželjan, željan je priče, jer ono što se čuje, to, može biti, i govori. O onom što se čuje, nema smisla tajiti. Na koncu, ono što čujemo nam je u određenom smislu zajedničko, za razliku od onog što smrdi. Ono što smrdi vazda je tuđe. U avionu, pak, nitko nije pitao kakav se to vonj širi kabinom, Najprije, nemoguće je na ovom mjestu, s tako složenim klimatizacijskim sustavom, pouzdano znati odakle se šire pojedini mirisi. A drugo, pitanje o vonju u avionu, makar i kako bismo ga postavili krajnje delikatno - što se to čuje? - oblik je ozbiljnog uznemiravanja svih prisutnih. Iz takvih pitanja rađa se panika.
