U Muzeju grada Zagreba do 25. travnja traje izložba "Ideologija i planska industrijalizacija 1947. - 1952." autora Gorana Arčabića, koja tematizira političke okolnosti i društveni utjecaj poslijeratne industrijalizacije socijalističke Jugoslavije u vrijeme prvog petogodišnjeg plana (tzv. Petoljetka). Riječ je o praksi samoupravnog socijalizma kojoj je cilj bio za kratko vrijeme obnoviti ratom razrušenu zemlju, stvoriti preduvjete za društveni napredak i od novostvorene države na periferiji Europe stvoriti stabilnu, suvremenu, a naposljetku i konkurentnu svjetsku silu. No ekonomska je politika neodvojiva od ideologije, kako i naslov izložbe govori, te je ključno pitanje o opravdanosti primjene sovjetskog modela u slučaju socijalističke Jugoslavije, kao i rasvjetljavanje stvarnih okolnosti i mehanizama u pozadini industrijske ekspanzije. U vrijeme opće gospodarske krize i uspona ekstremističkih stranaka s autoritarnim tendencijama, važna je kontekstualizacija procesa koji su omogućili prelazak iz kriznog stanja u prosperitet te stvorili temelje i našeg današnjeg društva.

Da bi mogao biti proveden spomenuti prvi jugoslavenski petogodišnji plan, bilo je potrebno uspostavljanje jednopartijskog sustava i ukidanje kapitalizma, odnosno nacionalizacija tvornica, što je omogućilo ubrzanu transformaciju Jugoslavije prema socijalizmu. Isprva je plan bio zamišljen uz partnerski i pokroviteljski odnos SSSR-a, kao i uz inozemnu pomoć onih država koje su također uspostavljale socijalizam, ali u nešto pogodnijim uvjetima po pitanju gospodarskog i industrijskog razvoja - Čehoslovačka, Mađarska, Poljska... Ta je pomoć trebala doći u vidu stručnjaka koji su upoznati s tehnološkim procesima koji su tek trebali biti implementirani u Jugoslaviji, kao i u sirovinama, materijalima i postrojenjima. Nakon 1948. godine i razlaza Tita od Staljina, petogodišnji plan više nije moguće provesti prema izvornoj ideji te je revidiran, a vodstvo Komunističke partije Jugoslavije kao prioritet uzima provedbu istoga, odnosno stvaranje dojma o uspješnoj provedbi i političkom, kao i gospodarskom uzletu. Država, sad usmjerena Zapadu, počinje funkcionirati po principu samoupravljanja. Nakon uspješnog oporavka i decentralizacije zemlje, neko vrijeme nema potrebe za petogodišnjim planovima. U nešto drugačijem obliku od prvoga, drugi petogodišnji plan pokrenut je 1957. godine radi povećanja životnog standarda stanovnika.

Često je previđen tijek stvaranja jednopartijskog sustava nakon završetka Drugog svjetskog rata i pobjede nad fašističkim okupatorima koju su predvodili partizani, odnosno Komunistička partija Jugoslavije.

Oni su ga izgradili "Život sam proveo u Uljaniku. Bio nam je jedini kruh"

"Krajem 1943. savezničke sile odlučile su pružiti materijalnu pomoć jugoslavenskim partizanima, a početkom 1945. poduprle su stvaranje jugoslavenske države kao federativne zajednice. Kako bi ishodio međunarodno diplomatsko priznanje, vrh KPJ kompromisno je pristao na sudjelovanje građanskih stranaka u privremenoj jugoslavenskoj vladi, kojoj je od ožujka do studenog 1945. na čelu bio Josip Broz Tito. U stvarnosti partija nije bila spremna dijeliti vlast s drugim političkim akterima", piše Goran Arčabić u uvodnom tekstu te dalje naglašava kako je to preuzimanje vlasti i prevođenje sustava iz tržišnog u državno gospodarstvo uvelike počivalo na režimskom sistemu, čistkama i ideološkoj hegemoniji. Likvidacije, politički progoni i otočki zatvori nisu bili rezervirani samo za pripadnike poraženih vojski i simpatizere profašističkih sistema, nego često i za civile. Obnovljena zemlja, industrijski zamah i masovna izgradnja - s naglaskom na stanogradnju kao okosnicu svakog društvenog uzleta - počivali su dobrim dijelom na represivno izgrađenom političkome monopolu. Na izborima provedenima u studenom 1945. glasalo je mnogo nepismenih, a kamoli politički obrazovanih građana, mnogo i onih ucijenjenih što funkcijom, što okolnostima u kojima ih je zatekao kraj rata. Potvrđen je jednopartijski poredak. Treba napomenuti i da bi alternativa, imajući u svijesti ekspanzionističke apetite fašističkih okupatora, kao i monarhističku struju s druge strane - bila nezamisliva. I svakako ne bi vodila ikakvom oporavku.

"Nakon formalnog osvajanja vlasti KPJ je imao otvoreni put provedbi socijalne revolucije. Zakonski okvir za oduzimanje i podržavljivanje imovine privatnih vlasnika, društava i organizacija (primjerice Katoličke crkve) bio je temelj za stvaranje 'općenarodne imovine' i izgradnju 'narodne privrede'. Uslijedili su poratna obnova zemlje, uvođenje komandne privrede i centralnog planiranja te sovjetizacija jugoslavenskog društva", objašnjava Arčabić.

FANTASTIČNA KOLEKCIJA FOTO Made in Yugoslavia: Sjećate se ovih predmeta? Ova žena čuva ih od zaborava

Krajem travnja 1947. godine usvojen je Zakon o petogodišnjem planu razvitka narodne privrede Federativne Narodne Republike Jugoslavije od 1947. do 1951. Naglasak buduće ubrzane obnove stavljen je na elektrifikaciju zemlje i industriju, pogotovo tešku industriju, crnu metalurgiju i industriju strojeva. Ulaže se i u povećanje broja industrijskih radnika otvaranjem srednjoškolskih smjerova i radionica, kao i u zapošljavanje žena. Emancipacija počiva prvenstveno na privredi. Slijedom toga, sve je većem broju stanovništva dostupno osnovno obrazovanje, kao i zdravstvena i socijalna skrb. Sve su to budući radnici socijalističke države.

Plan je zvučao idealistički i takvim se u konačnici pokazao.

"Od početka nedostajalo je ključnih sirovina i energenata za ubrzanu elektrifikaciju i industrijalizaciju, javljali su se problemi u koordinaciji poslova ministarstava te rada saveznih, republičkih i lokalnih poduzeća. Zbog istodobne masovne izgradnje objekata različite namjene i forsiranja rasta industrijske proizvodnje, u zemlji koja je pretrpjela znatne demografske gubitke radno sposobnog stanovništva u ratu i poraću nedostajalo je kvalificiranih radnika."

KRITIKA Bila, dakle, jednom jedna Jugoslavija - ali je li postojala i njena kuhinja ili u ime Srba i Hrvata, neka se krka!

Provedba postaje uvelike otežanom nakon lipnja 1948. godine i Rezolucije Informbiroa. Početkom 1950-ih počinje zbližavanje sa Zapadom, čija vojna i ekonomska pomoć omogućuju nastavak s provođenjem plana i prevođenjem jugoslavenske privrede u socijalističku, no uz ozbiljnu reviziju i udaljavanje od prvotnog uzora.

O prilagodbi nakon razilaženja Tita i Staljina, Arčabić piše da su "smanjene investicije u prerađivačku industriju, stanogradnju, izgradnju škola i drugih neproizvodnih objekata" kako bi se ulaganja usmjerila u tešku industriju. Razlika od sovjetskog modela očitovala se u decentralizaciji države i društvenom vlasništvu umjesto birokratskog i autokratskog upravljanja s vrha. Kako si je zatvorila istočno tržište i mogućnost dotoka sredstava, Jugoslavija se okrenula vlastitim resursima. Prije nego što se krenulo sa serijskom proizvodnjom, trebalo je izgraditi i osposobiti pogone koji će moći preuzeti opskrbu dostatnu za ispunjavanje planom zadanih kapaciteta.

Petoljetka je uslijed političkih previranja naposljetku trajala zapravo šest godina, dok se nije uspostavilo i ustalilo samoupravljanje po jugoslavenskom principu.

14. KONGRES SAVEZA KOMUNISTA Svi su na TV-u gledali kako se Juga raspada, a Račan je izgovorio povijesnu rečenicu

Izložba postavljena u MGZ-u tako kroz studije tri slučaja tvornica izgrađenih u tom ranom periodu analizira zaista provedene procese prve petoljetke, odnosno kroz studije tri izgrađena radnička naselja prikazuje odjeke industrijalizacije na tadašnju stanogradnju.

Kao primjeri su prikazani slučajevi tvornica Rade Končar, Đuro Đaković i željezare u Sisku.

Tvornica električnih strojeva Rade Končar utemeljena je 1946. godine na temeljima konfisciranih tvrtki iz predratnog vremena. Antologijski sklop industrijske arhitekture projektirali su arhitekti Mladen Kauzlarić i Stjepan Gomboš, uz inženjere Vladimira Juranovića i Otta Wernera, na temelju prvonagrađenog natječajnog rada. Izgradnja prvog dijela pogona bila je gotova u svega godinu dana. Prva djelatnost bila je proizvodnja električnih strojeva, transformatora i telefona, dok je petogodišnji plan usmjerio proizvodnju za uređaje jake struje, odnosno generatore i transformatore, da bi se za potrebe povećanog opsega djelatnosti sklop na zagrebačkoj Trešnjevci nadogradio s novom tvorničkom halom i pomoćnim objektima od 1949. do 1952. godine. Do danas je u izvornoj funkciji, odnosno trenutačno u vlasništvu tvrtke Siemens.

Drugi slučaj je onaj tvornice lokomotiva, strojeva i mostova u Slavonskom Brodu. Nacionalizirana predratna tvornica dobila je ime jednog od osnivača KPJ - Đure Đakovića. Bila je potrebna obnova postrojenja i infrastrukture, koji su uništeni tijekom ratnih razaranja. Osnovna djelatnost tvornice bila je proizvodnja i remont šinskih vozila, kao i izvedba metalnih konstrukcija i mostova. Ekonomska blokada Jugoslavije nakon 1948. uvelike onemogućuje uvoz opreme i dijelova za proizvodnju lokomotiva, pa se poduzeće sve više okreće metalnim konstrukcijama, kao i opremama za hidro i termoelektrane.

Slična je priča i željezare u Sisku, također obnovljene nakon nacionalizacije. Postrojenje je bilo opremljeno za proizvodnju sirovog željeza u visokim pećima, a planirano je bilo omogućiti i pogon valjaonice bešavnih cijevi, za koji su petogodišnjim planom bili predviđena etapna gradnja pogona visoke peći velikog kapaciteta, novi pogon čeličane i nova hala za valjaonicu, uz niz pomoćnih objekata.

KRIZA U VW-u Slučaj Volkswagen: Najveći europski proizvođač auta se zateturao, s njime i Njemačka

Industrijalizaciju prati i stanogradnja, pa se tako na temelju planova Urbanističkog instituta Hrvatske izrađenih 1949. godine u Zagrebu podižu prva naselja za radnike poduzeća u resoru saveznog Ministarstva teške industrije. To je naselje na Volovčici za radnike Prvomajske i TPK, na Gajnicama za radnike Jedinstva, te Voltino uz spomenutu tvornicu Rade Končar. Projektirana su po modernističkom principu višestambenih zgrada slobodno postavljenih unutar zelenila, sa svim sadržajima dostatnima za sve životne potrebe stanovnika - opskrba, osnovnoškolsko obrazovanje, zdravstvena skrb i rekreacija. Uslijed ekonomske blokade i usporavanja provedbe plana, gradnja je stagnirala te ambiciozno zamišljena naselja ostaju tek djelomično dovršena. Ipak, predstavljaju i danas kvalitetne urbane mikrocjeline, uz najveći nedostatak vidljiv upravo u javnim i popratnim sadržajima, koji su tek vremenom degradirali i ostali potisnuti pred komercijalnim.

Upravo ta dvojnost, prikazani odnos provedenog i planiranog, vizije rane države i stvarnih mogućnosti, ono je što izdvaja ovu izložbu. Ljekovit je kritički pristup i vjernost povijesnoj utemeljenosti, čemu svakako pridonosi činjenica da je postavljena u suradnji s nizom institucija, muzeja i arhiva s prostora cijele bivše Jugoslavije. Bez veličanja ideologije i bez prozivanja iste, istaknuta je ideja sama, na kojoj počiva shvaćanje svijeta i rada tolikih generacija, ideja od čijih se odjeka ni danas naše društvo, novom kapitalizmu usprkos, nije u potpunosti odmaknulo.