Bila, dakle, jednom jedna Jugoslavija - ali je li postojala i njena kuhinja ili u ime Srba i Hrvata, neka se krka!

Zanemarujući očitu dimenziju skandala, moramo prijeći na temu knjige, hranu. "Jelo je jedno od četiri osnovne svrhe života. Koje su ostale tri, još nisam otkrio", rekao je jednom francuski aforističar Chateaubriand. Globalno raširena poslovica: "Kaži mi što jedeš, i ja ću ti reći tko si", upućuje na širi značaj hrane, koji duboko zasijeca i u sferu identiteta, pa i politike. Francuska revolucija, jedan od najvažnijih događaja u povijesti svijeta, započela je zbog nestašice kruha. Ista se stvar ponovila u Petrogradu - revolucija je započela kad vlakovi više nisu mogli dovoziti dovoljno pšenice u Petrograd. Tad je nastao socijalizam, koji je nestao kad su u Gdanjsku poskupjeli mesni doručci, što je radnike brodogradilišta Lenjin gurnulo u dugi štrajk koji je, uz pomoć neba - valjda se tu nekog boga i Wojtyla pitao - i srušen. Kod nas se nije dogodilo ništa slično. Jugoslavija osamdesetih nije imala mesa, ali je bila nerazrušiva. Miljenko Smoje 1980. godine citirao je direktora splitske mesnice koji je građanima rekao: "Nema, drugovi, malo mesa, nego vi previše jedete". Krajem desetljeća mesa je bilo u izobilju, dinar je postao konvertibilan, Levi's je došao u Hrvatsku, dobili smo premijera koji drži čerčilovske govore, Antu Markovića - ali zemlja se raspala kad je bila najbolja, a ne najgora. Ako bismo baš tražili poveznicu rasula i hrane, mogli bismo - uz dosta natezanja - reći da se SFRJ raspala jer je imala samo jednu vrstu jogurta. Takvu je hipotezu svojevremeno postavila Kolinda Grabar Kitarović, doktorandica FPZ-a. No ona ne bi mogla objasniti zašto su naš sustav zvali Coca- Cola socijalizam, dok je Nikita Hruščov mađarski sustav zvao "gulaš socijalizam".